Marin Blažević o 'Vježbanju života - drugi put': Otkrivamo fascinantnu, alternativnu povijest Rijeke

Osobno mogu biti osjetljiviji jer u ovom sam Kazalištu i Gradu odrastao; zbog te duboke veze i neka moja razočaranja mogu biti dublja i duljeg trajanja, ali i moja upornost postaje utoliko veća - Marin Blažević / Snimio MARKO GRACIN

Naše 'Vježbanje života' bit će hommage prvoj predstavi, ali i sasvim novi pogled na riječku povijest

Uhvatiti Marina Blaževića za razgovor »u komadu« uoči i nakon premijere »Tristana i Izolde« te paralelnih proba za možda i najveći njegov autorski izazov, »Vježbanje života – drugi put«, nemoguća je misija. Kazalište je zapravo jedna mala tvornica za proizvodnju kulture, pa njome upravljati kako pogon ne bi stao, kreirati asortiman sukladno potrebama vremena i, ono najteže, zadovoljiti ukuse kupaca, te uvijek nepredvidive publike, nije nimalo lako u ta 24 sata koliko dan traje.

Zato nema potrebe postavljati pitanja o privatnom životu, o svemu ostalom za »Mediteran« Marin Blažević govori vrlo otvoreno, baš kao što je nekada, neka to ostane zapisano, pisao i surađivao za Novi list na počecima svoje profesionalne karijere.

Sanacija štete i napadi

Vaš prvi mandat ulazi u završnu godinu, dobili ste i novi do 2025. godine. Što za vas osobno znači biti intendantom nacionalnog kazališta i to u svom rodnom gradu?

– Mislim da bi mi bilo lakše biti intendantom u nekom drugom gradu, jer u Rijeci, kao rođeni Riječanin, mnoge situacije doživljavam previše osobno. Ja se zapravo nisam vratio u Rijeku, makar privremeno, zato da bih ostvario svoju ambiciju biti intendantom. Taj mi posao i odgovornost prije šest godina čak nisu bili dovoljno intelektualno poticajni, pa stoga niti poseban izazov kojem bi vrijedilo posvetiti nekoliko godina profesionalnog života. Radio sam tada na međunarodnim projektima od Australije, Filipina i Japana do Bahama i Kanade; pisao sam svoju novu knjigu te bio i pročelnik Odsjeka za dramaturgiju zagrebačke ADU. Tako se tada, stjecajem još nekih drugih okolnosti, u kombinaciji za intendanta našao Oliver Frljić, a ja sam svoju ulogu prije svega vidio u razvoju projekta EPK, koji je tada još bio u začetku. Kada sam se počeo vraćati Rijeci, bilo je to dakle zbog Rijeke, njezinog potencijala i perspektive kao grada kulture, a ne zbog moje intendantske ambicije. To naglašavam zato da istaknem doista lokalpatriotsku dimenziju mojeg privremenog povratka u Rijeku, a potom i moje intendanture.Uvjeren sam da bi svaka druga ozbiljna kandidatkinja ili kandidat za intendanta ubrzo odustali od riječkog HNK-a da su ga zatekli u tako dubokoj i egzistencijalno opasnoj financijskoj krizi u kakvoj se naše Kazalište još uvijek nalazi. Mani Gotovac okrenula bi se na peti i otišla da se svakodnevno morala boriti s gradskom financijskom birokracijom. Zamislite samo Mani koja u tri godine upućuje barem deset pisama u gradske Financije, poziva na sustavnu sanaciju dugova naslijeđenih od svojih prethodnika i ne dobija nikakav odgovor! Ili, ako ga i dobije, on se svodi na diskvalifikaciju, ili manipulaciju činjenicama, ili očekivanje da se vlastitim prihodima plaćaju tuđi dugovi. Od mojeg stupanja na mjesto intendanta, unatoč svim pozivima i molbama, u tri godine nije održan jedan ozbiljan, produktivan i odlučan sastanak o sanaciji manjka preostalog nakon mandata Nade Matošević Orešković i Olivera Frljića. Uostalom, nije Oliver odustao od riječkog HNK-a samo zato što je iscrpio svoje intendantske ideje i hrabrost, nego i strpljenje. Doduše, u njegovom stilu, dogodilo se to prebrzo i zapravo nezahvalno spram svih drugih prilika i podrške koju je dobio u Rijeci.

Unatoč svemu, stigli ste na pola intendantskog puta.

– Kako bilo, činjenica je da sam ušao u zadnju godinu svojeg prvog mandata i još sam uvijek prisiljen pola svojeg dnevnog »radnog vremena« od prosječno petnaest sati baviti se sanacijom ili barem kontrolom štete nastale prije mojeg mandata. Uvjeren sam da takvu situaciju i takav odnos ne bi prihvatio i izdržao netko tko ovaj HNK ne vodi i ne voli prije svega zato što je – Riječanin. I naravno, tko će onda prvi na Riječanina, nego neki drugi – Riječani. Kao sveučilišni profesor i znanstvenik, ali i kreativni producent i dramaturg, tijekom deset godina prije privremenog povratka u Rijeku tri puta sam doslovce obletio svijet, držao predavanja, vodio seminare, majstorske radionice, suorganizirao konferencije i izvedbeno-umjetničke projekte od Čilea do Indije, od Melbournea do Montreala, da ne govorimo o Europi i ne nabrajam brojna vodeća svjetska sveučilišta i umjetničke škole, e da bi – gdje drugdje nego tek i baš u Gradskome vijeću svoje Rijeke – od urlajuće umalo većine bio proglašen nedovoljno stručnim, zapravo bezobraznim nesposobnjakovićem, u dvije riječi – diletantom i tek amaterom.Gledajte, u osnovi je moje izvorne struke i mojeg životnog stava kritika, odnosno kritičnost. Ja sam se kazalištem počeo baviti kao kritičar, nastavio kao znanstvenik i postao dramaturg. Dakle, ne mogu zamisliti kazalište bez kritičkog, pa onda naravno i samokritičkog mišljenja. Upravo stoga teže podnosim kritike bez argumenata, zlonamjernost, podmetanja i uvrede. Zato odgovaram, riječju ili činom, bez pardona, pa me mnogi smatraju arogantnim i bahatim, premda uvijek uzvraćam argumentima. U mojoj Rijeci, naravno, za mene je sve osobnije, pa su i tonovi viši i rizici veći.

Tercet Fabrio-Gašparović-Paro moje suradnice i ja nemamo namjeru zamijeniti, a niti naslijediti. Naš put je, kao što kaže i podnaslov novog »Vježbanja života« – drugi put / Snimio Marko GRACIN

Tu sam zbog »Zajca« i Rijeke

Gledajući izvana, čini se da uspješno odolijevate svim tim učestalim napadima, od sitnih podmetanja i krupnih laži do provincijalnog pljuckanja po svemu što se zbiva u Kazalištu.

– Vjerojatno ste stekli taj dojam zato što sam promijenio taktiku, a ponešto i naučio. U posljednje vrijeme reagiram mirnije, pa i šutnjom, ili pak zaobilazno, i na napade i na podmetanja, ali i na manevre, odnosno igre koje morate znati prepoznati i odigrati ako radite ovaj posao. To ne znači da sam popustio nego se, da tako kažem, preciznije usmjerio na cilj. Prvo, u godini smo EPK-a, presudnog projekta za budućnost Rijeke, ili barem njezine kulture, zbog čega su osobni dojmovi, nezadovoljstva i neslaganja postali sporedni. Sporedni su zapravo svi partikularni problemi, pa čak i ako je jedan takav partikularan problem zapravo najveća ustanova u kulturi Grada i Županije, a uz to i jedna od najvećih ustanova u kulturi Hrvatske: narodno kazalište koje, na što godinama upozoravam, zapravo jedva opstaje na rubu održivosti.Drugo, postavili ste mi osobno pitanje, pa sam tako i odgovorio, premda jadikovanje nije moj stil. Biti intendantom, ma gdje bilo, znači prije svega obavezu, shvatiti i prihvatiti da je vaša prva odgovornost boriti se za kazalište kojim upravljate. Sve što sam do sada rekao, i to prvi put tako otvoreno, nisam konačno izgovorio zbog svojeg nestrpljenja, krhkog a prevelikog ega ili umora, nego zato da poručim – tu sam zbog »Zajca«, ali i Rijeke, i ne popuštam. Osobno mogu biti osjetljiviji jer u ovom sam Kazalištu i Gradu odrastao; zbog te duboke veze i neka moja razočaranja mogu biti dublja i duljeg trajanja, ali i moja upornost postaje utoliko veća.Evo jednog primjera, koliko daleko idemo moji najbliži suradnici i ja ne bismo li »sanirali manjak«, da tako kažem, i metaforički i doslovno. Otprilike četvrtinu opsega programa riječkog HNK ne bismo mogli realizirati da ravnatelji i ja svojim predstavama i izvedbama ne pristupamo kao – dobrovoljci. Tržišna vrijednost umjetničkog rada koji smo Renata Carola Gatica, Maša Kolar, Alan Vukelić, Giulio Settimo, Petar Kovačić i ja darovali Kazalištu i Rijeci do sada iznosi, dao sam si truda pa izračunao, više od dva milijuna kuna. Tako su nastali i »Sunset Boulevard«, i »Evita«, i »Otello«, i »Macbeth«, i »Elektra«, i »Bolero« i »Tosca«, a tako sada nastaje i »Vježbanje života«.

Ako to možemo nazvati »riječkim paradoksom«, sigurno nije jedini!

– Nije. Opet ću krenuti od osobne, ilustrativne priče. Gdje god sam radio do sada, izvan Rijeke, nigdje kao u nekim riječkim krugovima nisu moje kompetencije i profesionalna biografija ne samo ignorirane, nego i negirane. Još uvijek me čudi ta sumnja, ta vrsta nepovjerenja koju jedan dio gradskog establišmenta – političkog, kulturnog, društvenog, i to ne samo desnog – manifestira prema nama, Riječanima, koji smo postigli nešto negdje drugdje. Trebalo mi je neko vrijeme da prihvatim taj, dobronamjerno ću reći, modus, tu uvijek veću sklonost prema onim drugim »imenima«, »predstavama«, »kazalištima«, napose iz gradova nekadašnje »Monarhije« i potom »Federacije«. Taj kompleks Zagreba i Beograda kod nekih naših sugrađanki i sugrađana ponekad mi je smiješan, a ponekad baš žalostan.

Mogu samo, kao u onoj reklami, reći »znam kako vam je«, ali postoje i oni drugi koji cijene to što radite jer vide golemi napredak u Kazalištu za vašeg mandata; čak mi neki govore kako se boje da sada ne biste otišli negdje drugdje i ostavili posao nedovršenim.

– Jasno mi je da velika većina naše redovite i povremene publike, a naročito one nove, podržava program i pravac razvoja riječkog Kazališta. To, uostalom, pokazuju naši rezultati, broj gledateljica i gledatelja, prihodi od prodaje. Ne očekujem da su svi zadovoljni i na našoj strani, ali ne mogu odustati od očekivanja argumentirane kritike. Inače, ne, neću otići nedovršena posla. Pitanje je samo kada ću sam procijeniti da sam posao intendanta dovršio.Uz to, da raščistimo i tu temu: ja sam se u Rijeku vratio, privremeno, i zbog toga što ovaj Grad i njegovu kulturu brane Obersnel i Šarar. Namjerno govorim o »brani« i »obrani« jer prva je i presudna pretpostavka progresivne kulture i umjetničke kreativnosti – sloboda. Ja se s njima dvojicom ne moram slagati oko svega, i ne slažem se, ali kad surađujete s političarem i kulturnim strategom koji niti u jednom trenutku ne dovode u pitanje slobodu stvaranja i izražavanja u kazalištu kojim upravljate, tada možete biti samo naivac ili nezahvalnik pa misliti da takav stav i odnos nije vrijedan iznimnog poštovanja. Vidjet ćemo, međutim, kako će se posložiti i presložiti lokalna politička scena 2021.

: Reći ću samo još toliko, kao odgovor na tezu o mojem navodnom pretpostavljanju opere drami, da svakoj svojoj opernoj režiji pristupam – dramski / Snimio Marko GRACIN

Frljić i nakon njega

Kad ste se vratili u Rijeku, došli ste zajedno s Oliverom Frljićem kojeg ste naslijedili na mjestu intendanta. U to doba je naglasak bio na dramskom repertoaru, vjerojatno i zbog Frljićeve sklonosti autorskim projektima i predstavama koje su javnost, ne samo kazališnu publiku, dovodile do usijanja. I sami ste bili autorski angažirani u tim dramskim projektima, no vaše su intendantsko razdoblje obilježili glazba, prvenstveno opera. Je li se Blažević promijenio i odustao od provokativnosti u dramskom repertoaru ili je naprosto vaša sklonost operi prevladala?

– Nisam se promijenio ja, nego okolnosti i moje odgovornosti. Istina, nekoliko predstava i performansa na kojima smo tada Oliver i ja zajedno radili proizvelo je reakcije u medijskom, kulturnom i političkom prostoru koje su doista bile ekstremne. Međutim, taj smjer programa, a onda i dramskog repertoara, također je udaljio od kazališta dio naše publike, i to ne samo one koja tadašnju dominantnu percepciju riječkog HNK-a nije mogla podnijeti iz ideoloških razloga. Na tragu samokritičnosti o kojoj sam ranije govorio, nemam problem izjaviti da se takva kazališna poetika, pa naravno i politika, ubrzano iscrpljuje, što joj naravno nimalo ne umanjuje na značaju i umjetničkoj vrijednosti. Ona je naprosto »migrantska«. Neka sredina, gledateljska zajednica i kazališni kolektiv, relativno brzo nauče prepoznavati njezine namjere i postupke, pa se tako i smanjuje njihov izazov, tupi njihova oštrica, nastupa zamor i dolazi vrijeme za – preseljenje u neku drugu sredinu. Osim toga, te su predstave i performansi bili izravno uvjetovani tadašnjim društvenim i političkim okolnostima i izravno usmjereni protiv konkretnih aktera na ekstremno desnom ideološkom spektru. Nije isto raditi liberalno i lijevo kazalište kada vam prijete Karamarko i Hasanbegović, ili kada Plenkovićeva vlada značajnim sredstvima financira program EPK-a u opozicijskom gradu, a Ministarstvo kulture vode osobe koje vašu stručnost uvažavaju i, još važnije, razumiju, u većoj mjeri nego mnogi lokalni saveznici, a da ne govorim o onima koji bi najradije da vas – nema.

Tu se možda nećemo u potpunosti složiti, ali možemo raspravljati.

– Ne moramo se složiti, ni oko političkih okolnosti, a niti oko vrijednosti našeg aktualnog dramskog programa. Ja sam u više navrata već argumentirao da je taj naš program estetski suvremeniji i inovativniji, društveno odgovorniji i politički hrabriji od glazbeno-scenskog, dakle baletnog odnosno plesnog i opernog programa. Predstave kao što su »Woyzeck«, »Mizantrop«, »Michelangelo«, »Leica format«, nastale nakon onih nekoliko Oliverovih i mojih, smatram jednako umjetnički relevatnima i dramaturški čak kompleksnijima od »Trilogije o hrvatskom fašizmu«, no jasno je da one, bez političko-medijskog »brendiranja« na Frljićev način nisu mogle niti približno tako odjeknuti.

Hoćete reći da i nakon »Frljićevog doba« dramske predstave riječkog HNK-a nisu bile apolitične, već su politiku tretirale na drugačiji način?

– Naravno. Moramo shvatiti da Oliverova kazališna poetika i politika, u stvaranju koje sam i sam sudjelovao kao dramaturg i koautor predstava povezanih u »Trilogiju«, nisu jedina mjera i perspektiva političkog u kazalištu, odosno kazališne političnosti. Uostalom, neću iznijeti nimalo originalnu tezu ako kažem da kazalište uvijek mora biti kritičko, pa čim je kritičko mora biti i političko, ako hoće biti značajno i društveno odgovorno. U tom smislu, takvima smatram i svaku svoju opernu režiju do sada, od »Julija Cezara u Egiptu«, preko »Otella« do »Tosce«. Nisu »Hrvatska« i »fašizam« jedine političke teme.

O svemu tome razgovaramo jer još uvijek se pamti i govori o razdoblju kada je Oliver Frljić vodio i dominantno autorski ispunjavao program.

– Taj »kompleks Frljić« koji još uvijek prati riječko Kazalište, odnosno njegov dramski program, zapravo je ambivalentan. S jedne strane, u te dvije sezone dogodile su se predstave koje ni tada niti danas nisu bile zamislive u niti jednom drugom narodnom kazalištu, osim u »Zajcu«. Problem je, međutim, bio taj što se u istom razdoblju, osim donekle u operi (sjetimo se »Don Giovannija«), još uvijek nisu uspjele profilirati druge kazališne estetike, pa i politike, koje bi bile jednakopravne, jednako suverene i medijski eksponirane kao što su bile Oliverove. Njegov teatar je do te mjere bio intenzivan i intrigantan da je u većini medija i za dio publike, posebno one koju smo počeli gubiti, zapravo zaklanjao pogleda na sve drugo što se događalo, razvijalo ili tek nicalo. Zbog toga mislim da je bilo dobro i zapravo pošteno što je u jednom trenutku Oliver odlučio otići, kada je i sam osjetio da je iscrpio svu gledateljsku, promidžbenu, medijsku, ali i produkcijsku koncentraciju na koju je kao ozbiljan i iznimno kreativan kazališni autor imao pravo računati.

Vrsni kazališni čovjek bogate profesionalne biografije, od prvih ranih kritičkih zapisa preko dramaturgija, teatroloških knjiga i predavačkog staža na Akademiji dramske umjetnosti i Muzičkoj akademiji u Zagrebu, do gosta-predavača u Americi, Marin Blažević od početka 2017. godine je intendant riječkog HNK-a Ivana pl. Zajca. Ovaj nadareni, međunarodno priznati i poznati Riječanin, izrazito lucidan, kreativan i imaginativan, nakon što je kao osamnaestogodišnjak napustio rodni grad, nakon dugotrajnog izbivanja se vratio kako bi prihvatio ovu vrlo zahtjevnu funkciju, koja mu, kako sam kaže, predstavlja puno izazova, te da je sve što je do tada radio bila izvrsna škola i priprema za posao intendanta. Blažević je ujedno dramaturg, redatelj, doktor znanosti, Fulbrightov postdoktorski stipendist, a po mišljenju ugledne kazališne kritičarke i sveučilišne profesorice Nataše Govedić, on je jedan od iznimno predanih, utjecajnih, profesionalno višedisciplinarnih te međunarodno priznatih promišljatelja i domaćeg i inozemnog glumišta, trajno zainteresiran za procese poticanja i tumačenja različitih načina na koje umjetnost izmiče »konvenciji« i približava se inovaciji.Marin Blažević ima zapaženu međunarodnu karijeru: kao gost predavao je na petnaestak svjetskih sveučilišta, među njima i na Sveučilištu Columbia – School of the Arts u New Yorku te Stanfordu i Yaleu, a surađivao je na mnogim utjecajnim međunarodnim projektima, poput New Media Dramaturgy pri Sveučilištu Novi Južni Wales u Sydneyju. Bio je i glavni urednik Frakcije, zatim je pokrenuo biblioteku Akcija Centra za dramsku umjetnost, a kao autor ili urednik objavio je pet knjiga, među kojima se ističu autorske Razgovori o novom kazalištu (2007.) i Izboren poraz (2012.) o teoriji novog ili postdramskog kazališta i njegovoj specifičnoj povijesti u Hrvatskoj. Premda je predan suvremenom istraživačkom teatru, Blažević se intenzivno bavi i Gavellinom teorijskom baštinom. Marin Blažević je podrijetlom iz ugledne riječke obitelji: njegov otac Milan Blažević bio je poznati liječnik i osnivač privatne klinike Medico, a majka mu je nekada uspješna plivačica Mirna Rubeša. Posebno je ponosan na svoje sušačke korijene. Kao samohrani otac kćerke Margarete, koja trenutno studira u Amsterdamu, priznaje da mu je roditeljstvo najvažnija uloga u životu. Rođen je 1972., a diplomirao je i doktorirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i na kazališnoj sceni prisutan je već četvrt stoljeća. Čim je ušao u svijet kazališta, odmah se nametnuo kao aktivni predstavnik i sudionik nezavisne scene, slobodoumni intelektualac i čovjek koji precizno i kritički analizira kazališnu scenu. Kao intendant riječkog HNK-a najavio je promoviranje, osim glazbenog i glazbeno-scenskog programe socijalne osjetljivosti te vrijednosti koje čine pluralno i liberalno društvo, u kojem je prva obaveza većine da čuva i razvija prava manjine. Njegov program »HNK u Rijeci – lukobran različitosti«, kojim je parafrazirao temu Rijeke – Europske prijestolnice kulture 2020. kao »luke različitosti«, zapravo je proširenje već promoviranih ideja.(Sušačka revija, broj 105/106)

Rekao bih da je, bez obzira sada na umjetničke dosege Olivera Frljića kao izvanserijskog autora, njegovo razdoblje upravo u kazalištu s nacionalnim predznakom imalo smisla ako je kod bilo kojeg gledatelja razbilo strah od toga da se o nacionalnim mitovima i istinama ne smije javno i otvoreno govoriti.Niste na tome stali i posljednjih pet godina HNK je osvajao nove prostore slobode.

– Tako je. Kao što postoje različite političke teme, tako postoje i različite programske strategije i taktike. Meni su nakon faze »interventnog kazališta« daleko veći izazov postala pitanja dugoročnog razvoja publike, organizacijskih inovacija unutar institucije i njezine održivosti, a da se pritom ne kompromitira obaveza izvedbe programa koji uvijek polazi od pretpostavke da s financijskim, tehničkim i ljudskim kapacitetima kojima raspolažemo, naprosto moramo nastojati, najbolje što možemo, uspostavljati umjetničke vrijednosti u koje vjerujemo.

O operi i »Vježbanju života«

Čini mi se da je nepodijeljeno mišljenje riječke publike da je u tom smislu najveći iskorak napravila Opera, a vi tu niste samo intendant, već i damaturg, redatelj… Ne pamtimo da je neka opera riječkog Kazališta probila lokalne i nacionalne okvire poput vaše »Tosce«, koju su kritičari talijanskog magazina Operaclick.com uvrstili među najveća glazbena dostignuća 2019. godine u svijetu, u konkurenciji više od 600 najboljih i najglasovitijih glazbenih produkcija, poput milanske La Scale ili njujorške Metropolitan Opere. Što vam to priznanje znači? Meni se čini da smo to nekako preskromno obilježili i medijski nedovoljno popratili.

– Priznanja uvijek nešto znače, a u ovom slučaju to da naša Opera postaje sve prisutnija na međunarodnoj sceni. Pred nama su samo ove sezone još dva velika gostovanja, u Ljubljani s »Elektrom« i na čuvenom festivalu u Savonlinni s »Wertherom« i »Julijem Cezarom u Egiptu«. Iskreno, mogu govoriti koliko želite o izazovima i problemima intendantskog posla, o riječkom HNK-u, kazalištu uopće i kulturi, ali kad me pitate o mojim predstavama, posebno onima na kojima upravo radim, radije javnu riječ i sud prepuštam drugima. Reći ću samo još toliko, kao odgovor na tezu o mojem navodnom pretpostavljanju opere drami, da svakoj svojoj opernoj režiji pristupam – dramski. U tom pogledu sam vagnerijanac, a Straussovu »Elektru«, Verdijeva »Otella« i »Falstaffa« smatram zapravo dramskim operama i vrhuncima operne dramaturgije.

Ovaj razgovor vodimo između »Tristana i Izolde« i proba za »Vježbanja života« čija je premijera 17. ožujka na programu. Neću vas nogometnim rječnikom pitati je li ovo vaš povratak drami, ali uhvatiti se tako zahtjevnog zadatka kao što je obnova amblematske predstave riječkog teatra nosi sa sobom mnoge rizike. Prije tridesetak godina da bi »Vježbanje« scenski oživjelo bio je potreban tercet Fabrio–Gašparović–Paro. Kako ih mislite autorski zamijeniti?

– Slično kao što sam se stjecajem okolnosti prihvatio opere, najprije »Julija Cezara u Egiptu«, kojeg je izvorno trebao režirati Oliver, sa mnom kao dramaturgom, dogodilo se i nedavno s novim »Vježbanjem života« koji je zapravo trebao režirati Lary Zappia, Riječanin i svjedok vremena kada je prvo »Vježbanje« nastajalo i upisivalo se, neizbirisvo, u povijest riječkog Kazališta. Nažalost, Lary je morao odustati, a budući da smo već bili najavili »Vježbanje« u sklopu EPK programa, pokušavali smo pronaći neku drugu redateljicu ili redatelja. Nitko se nije usudio, odnosno više nije imao slobodnih termina u ovoj godini, a Nenad Šegvić uporan je bio u ideji da se nove predstave »Vježbanja života« moram uhvatiti ja. Na kraju sam zaključio da, ako već trebam u nečemu propasti, onda bolje da to bude kao dramski redatelj nego intendant. Šalim se, naravno, no – nikad se ne zna. Tercet Fabrio-Gašparović-Paro moje suradnice i ja nemamo namjeru zamijeniti, a niti naslijediti. Naš put je, kao što kaže i podnaslov novog »Vježbanja života« – drugi put.

Po čemu će se vaša predstava razlikovati od njihove; gdje ćete se vezati za original, što je novo i suvremeno u vašem viđenju?

– Čitajući roman i gledajući snimke prve predstave, zaključili smo da u novo »Vježbanje života« možemo krenuti samo tako da se istodobno u nekom dramaturškom dijalogu, osvrnemo na slavnu inscenaciju romana iz devedesetih, ali pritom predložimo i njegovu novu kazališnu interpretaciju, koja proizlazi iz našeg današnjeg trenutka, društvenog, kulturnog i političkog. »Vježbanje života – drugi put« tako upravo nastaje kao predstava kojom se po drugi put, ali i na drugačiji način scenski čita Fabrijev roman. Ona će biti i hommage i dramaturško-redateljsko-glumačko preispitivanje nekadašnjeg »Vježbanja života«, ali i riječke povijesti, sada iz perspektive ženskih likova, odnosno glumica koje ih utjelovljuju. Među njima su i neke koje su nastupile u prvom »Vježbanju« i koje sada postaju nosive osobnosti nove dramaturgije, odnosno dramatizacije: Neva Rošić (Mafalda), Zrinka Kolak-Fabijan (Tonka Despot), Olivera Baljak (Mama Flora) i Elis Lovrić (Fanica). Presudnu ulogu u novoj dramatizaciji odigrale su i tri mlade dramaturginje, Lucija Klarić, Maja Ležaić i Nikolina Rafaj. One su otvorile put novog »Vježbanja života« prema novim generacijama gledateljica i gledatelja.

Neva i Mafalda

Taj ženski rakurs obećava intrigantnu predstavu u kojoj neće nedostajati iznenađenja. Na scenu se vraća naša glumačka legenda Neva Rošić koju svjedoci prve predstave nikada neće zaboraviti u ulozi Mafalde. Kakvu ste joj ulogu namijenili i kako ona na sve to gleda?

– Neva Rošić ponovo će nastupiti u Rijeci i »Vježbanju života« kao Mafalda, ali i kao ona sama, kao Neva Rošić. Razumijem da biste htjeli čuti više o njezinoj ulozi, ali kreativni proces je još uvijek u tijeku i ja vam ne mogu otkriti više od toga da Neva plovi našom predstavom na komandnom mostu i da svi dišemo s njom. Nevine priče, kao i priče svih drugih glumica, iznimnih izvedbenih umjetnica, članica ansambala Hrvatske drama i Talijanske drame, kojima su se pridružile Elis Lovrić i još jedna glumačka osobnost silne prisutnosti (čak i u odustnosti), Mira Furlan, otkrivaju fascinantnu, alternativnu povijest Rijeke, pa tako i povijest ovog našeg Kazališta, iz svoje ženske perspektive, ponekad potresne, drugi puta ironične, ponekad aktivističke, drugi puta taktičke, ponekad prkosne, drugi puta pomirljive, uvijek duboko solidarne i ponosne.

Marin Blažević o ‘Vježbanju života – drugi put’: Otkrivamo fascinantnu, alternativnu povijest Rijeke