ZAGREB – Drama »Marija Stuart« Friedricha Schillera, u režiji Anastasije Jankovske i dramaturgiji Elvisa Bošnjaka, prva je ovosezonska premijera Teatra &TD. Riječ je o komadu koji govori o jedinstvenom trenutku u političkoj povijesti. Dvije žene, dvije rođakinje, dvije kraljice, Elizabeta i Marija, u vremenu kojim vladaju muškarci, bore se za krunu Engleske, za krunu države i crkve, za krunu svijeta. Obje su usamljene u svojoj borbi i razumjeti se mogu samo međusobno.

U podjeli ovog komada koji se premijerno izvodi danas su Tanja Smoje kao Elizabeta te Martina Čvek kao Marija Stuart, dok su tu i Damir Klemenić (veliki rizničar barun Burleigh), Kristijan Petelin (grof Leicester), Matej Đurđević (Pauletov nećak Mortimer), ali i naši sugovornici Dušan Gojić kao grof Shrewsbury te Sven Jakir kao Marijin čuvar.

Gojića, koji je jedini glumac koji aktivno u nas igra bridž, pa će za sebe rado reći kako je najbolji glumac među igračima bridža te najbolji bridžist među glumcima, uz &TD vežu brojne uspomene, a mi smo ga podsjetili na velike uloge što ih je sedamdesetih, u doba kada je &TD-om vladala energija nedavno preminulog Vjerana Zuppe, u ovom kazalištu izgradio.

Zuppino zlatno doba

»Kada sam došao na akademiju iz Vinkovaca, bio sam podosta, kao i većina generacije, razočaran onime što se igralo na velikim scenama zagrebačkih kazališta. Onda sam došao u &TD pogledati »Hamleta u Mrduši Donjoj« i oduševio sam se.

To je bilo neko Zuppino zlatno doba. Inače, nas smo dvojica rođeni na isti dan. Antologijske predstave iz tih vremena – »Plebejci uvježbavaju ustanak«, »Mirisi, zlato i tamjan«… godinama su se igrale. Sva kulturna javnost Zagreba bila je koncentrirana na &TD i sve što se događalo u tom kazalištu. Bilo je ovo mjesto susreta. Prije petnaestak godina sreo sam ovdje Špiru Guberinu i zatekao ga kako stoji i gleda plakat spomenutog »Hamleta«.

»Što je, Špiro, brojiš žive i mrtve«, našalio sam se, a on mi je odgovorio: »Da, i živi još uvijek vode!« »To je bilo prije petnaest godina, a sada su živi još samo Rade Šerbedžija, Vlasta Knezović i Božidar Boban«, prepričava Gojić koji je zadnju predstavu u &TD-u igrao prije četrdesetak godina i to »Stijenu« Fuada al Takarlija, komad koji je danas vrlo aktivan, s obzirom na izraelsko-palestinski sukob.

»Igrali su Ivica Vidović, Boris Buzančić, Jurica Dijaković, Mirko Švec, Željko Mavrović… Istina, bio sam najmlađi među njima, ali me pogađa što su nas svi napustili, grozno je to. Kada god gledam neki stariji film ili seriju, gledam tko je živ, a tko mrtav, a posebno me pogađa to što sam s tim ljudima dijelio scenu i živote.

Četrdeset je godina prošlo otkako sam posljednji put igrao u ovom teatru, a ta sjećanja i taj miris kazališta ostanu duboko u čovjeku i, kada se vratiš u kazalište, sjećanja su nekako osvježena. Sada radim s dječicom i zadovoljan sam.«

Četrdeset godina od Gojićeve posljednje, a 17 godina od Jakirove prve predstave u ovom kazalištu Studentskog centra Sveučilišta u Zagrebu. »’Grmače’ iz 2006., definitivno su predstava koja je bila moj veliki ulazak u svijet glume i &TD-a. Redatelj je došao na akademiju, vidio me, svidio sam mu se, i pozvao me da igram glavnu ulogu u ‘Grmačama’, slovenskoj verziji ‘Hamleta’. Bilo je u toj predstavi puno velikih glumaca te mi je bilo fascinantno doći ovdje kao mali pilić među glumačke bardove i odigrati dobro svoju prvu veliku ulogu.

Kasnije smo nastavili s Natašom Rajković i pod Kulturom promjene, radili smo puno s Kurspahićem. &TD oduvijek je prostor slobode.

Sven Jakir i Dušan Gojić / Foto: D. KOVAČEVIĆ

Minuciozni rad

Nudio je mogućnost istraživanja i improvizacije te predstava nije osuđena na to da bude hit, a sam je taj eksperiment izuzetno interesantan za mladog glumca u formativnoj dobi«, otkriva Jakir, primijetivši pritom kako &TD posljednjih sezona ima sjajnih predstava jer dolazi nova generacija mladih glumaca i umjetnika koji rade vrlo zanimljive stvari.

Kada je već spomenut taj pojam »mladog glumca«, i za Jakira se često može čuti da ga se stavlja u tu ladicu, iako je i sam svjestan da pripada srednjoj generaciji, a Gojić nam je otkrio da je dugo godina bio najmlađi član ansambla HNK-a. »Tako su me i tretirali. Ima dosta njih koji su došli poslije mene u angažman, ali su i dalje bili stariji po godinama. Najedanput, igramo ‘Što je muškarac bez brkova’ i kaže meni Danko Ljuština: ‘Duško, ti znaš da smo mi najstariji trenutno ovdje?« (smijeh).

– Preko noći se to dogodi, nadovezao se Jakir, koji se s redateljicom Anastasijom Jankovskom upoznao još za akademije, a tek su nedavno počeli i profesionalno surađivati.

»Gledao sam ‘Mjesec dana na selu’, komad koji je režirala upravo Anastasija i u kojem i Sven igra. Glumački pametna, snažna i izuzetno dobra predstava. Tako svi krasno igraju da sam se doista, poslije dugo vremena, oduševio teatrom«, priznaje Gojić.

A kakva će biti njihova »Marija Stuart«?

– Dinamično je, iako je vizualno sve vjerno vremenu komada, odnosno ta dvorska grandioznost. Ovaj Schillerov komad nije drugo doli današnja politika; poput serije »Kuća od karata« ili bilo koje druge političke, spletkarske drame u kojoj svatko svoju agendu suprotstavlja drugima te se, poput zmije, provlači kako bi došao do svog cilja. U ovoj drami još ima i taj šahovski potez dviju kraljica koje se bore za tron. Bit će to veoma dobra predstava. Plus, jako je sve ogoljeno. Sve nepotrebne stvari koje bi inače gledatelju odvlačile pažnju su maknute, imamo samo golu scenu i odnose. To zahtijeva jako puno minucioznog rada na detaljima, ali iz tog i proizlazi glavna priča i ideja, kazuje Jakir, dok će Gojić reći kako je Jankovska ugodna redateljica koja probe čini ležernima, ali i redateljica koja glumcu daje slobodu da razvija svoj lik, što sam rad na predstavi pretvara u zadovoljstvo.

Monodrama je zahtjevan format

Gojića smo morali priupitati kako mu se dopada ferlinovski teatar, s obzirom na to da već desetak godina surađuje s Matijom Ferlinom. »Godine 2015. smo radili komad ‘Mi smo kraljevi, a ne ljudi’, a sada smo u Beču radili ‘Pjesme zatočeništva’, što je bio vrlo težak i naporan posao, ali s Matijom je tako lijepo raditi. Užasno je kada se četrdeset godina baviš jednim poslom i onda ti dođe mlad i jako kreativan dečko i resetira te (smijeh). Jako sam puno naučio od njega. Za ‘Mi smo kraljevi, a ne ljudi’ sam dobio i nagradu »Mila Dimitrijević«, a on mi nije dozvolio niti jedan izraz lica, nisam smio dati niti najmanji osmijeh, ma ni obrvu podići i ispalo je sjajno«, prisjeća se Gojić koji je, našalio se, u posljednjih 10 – 12 godina ubačen u suvremeni teatar.

Posljednja Jakirova premijera bila je monodrama »Bit će sve u redu«, nakon koje se, u tiskovinama, moglo pročitati i kako je upravo on »novi Pero Kvrgić«.

– Puno ju je lakše igrati sada kada se zakotrljala i kada glumac stekne neku sigurnost. Do tog poziva Mire Gavrana nisam dugo radio monodramu. Bila su to četiri mjeseca poštenog rada, plus dva mjeseca učenja teksta. Puno mi je pomogao Boris Kovačević koji je divan za takve komade. Sve najbolje monodrame na hrvatskoj sceni, neka se nitko ne uvrijedi, njegove su. Monodrama je zahtjevan format. U dijalogu imaš vremena za udahnuti, a u monodrami nemaš ni to – no sada, nakon ljetne turneje, lakše je igrati i publika je zadovoljna, otkriva Jakir koji je, sa svojim iskusnijim kolegom Gojićem, smješkajući se poručio producentima i redateljima da, unatoč poslu, ima vremena odazvati se za uloge, posebno ako je riječ o filmu i seriji, dok je ovaj nezavisno-umirovljenički dvojac sve nas pozvao da dođemo pogledati prvu ovogodišnju &TD-ovsku premijeru – Schillerovu »Mariju Stuart«.

Narod je onaj koji je uvijek u gubitku

Kakvu poruku šalje vaša »Marija Stuart«?

Jakir: Da je narod onaj koji je uvijek u gubitku, dok oni u »gornjem domu« kreiraju našu budućnost. Mediji, spinovi, politika, ugroze… Predstava koja će protresti i zaintrigirati.

Gojić: Znate, kao glumac, imao sam šansu utjeloviti svakojaka bića – od medvjeda do Franje Josipa. Umjetnici ulaze u različite sfere, istražuju bit čovjeka. Ali – što se treba dogoditi da narediš da se tvojoj sestri odrubi glava jer ti je vlast ugrožena… to nikada neću moći shvatiti, a upravo na taj čudni ljudski karakter ova predstava stavlja naglasak.