RIJEKA – Predstava »Odiseja« Baleta HNK-a Ivana pl. Zajca premijerno će biti izvedena 18. ožujka prema konceptu i u koreografiji Waltera Matteinija i Ine Broeckx. U ulozi Penelope nastupit će Maria Matarranz de las Heras, koja čini dio pomlađenog riječkog baletnog ansambla – »baleta s karakterom«.

Maria Matarranz de las Heras podrijetlom je iz Španjolske, a riječkom Baletu pridružila se početkom sezone 2019./2020. Godine 2013. diplomirala je na Escueli Profesional de Danza de Castilla y León. U dobi od 20 godina pridružuje se junior kompaniji Kayzer Ballet, gdje radi s brojnim koreografima, a izdvaja Kena Ossolu. U 21. godini odlučuje proširiti svoje znanje u plesu i započinje studij Superior Studies in Interpretation of Dance. Na vrhunskom plesnom konzervatoriju Maríe de Ávile proširuje svoje poimanje pokreta i razvija plesačku zrelost u koreografijama Nacha Duata, Tonyja Fabrea i Fernanda Hernanda Magadana. U dobi od 23 godine pridružuje se Landes Theatreu Detmold, pod umjetničkim vodstvom Richarda Lowea, gdje ostaje dvije godine te igra glavne uloge, poput Clare u »Orašaru«.

Ples u Španjolskoj

Rođeni ste u španjolskom Valladolidu. Kako ste se i kada počeli baviti plesom?

– Imala sam 8 godina kad sam počela plesati. Moja majka željela me upisati u neku izvanškolsku aktivnost pa je odlučila da će to biti balet. Ona se bavila baletom dok je bila tinejdžerica i jako ga je voljela. Počela sam plesati u školi koju sam pohađala. Jednog dana učiteljica mi je rekla da imam uvjete za bavljenje plesom (tada nisam znala što je to) i predložila mi je da pokušam u školi specijaliziranoj za ples u mojem gradu. Ta škola, »Mariemma« (ime glasovite španjolske plesačice iz Valladolida), bila je jedina stvar vezana za ples u mojem gradu u to vrijeme.

Nakon nekoliko godina polaženja »Mariemme« ozlijedila sam nogu i prestala plesati godinu dana. Te godine, kad sam imala 11 godina, otvorili su konzervatorij u Valladolidu. Majka me ohrabrila da idem na audicije. Nisam bila sigurna jer sam bila mlada i pauzirala sam godinu, a i nisam znala što zapravo želim. Na kraju sam ipak uspjela ući na konzervatorij. Tada sam shvatila da je to ono što volim i da bi mi se ispunio san da se tome profesionalno mogu posvetiti.

Što nam možete reći o plesnoj edukaciji u Španjolskoj? Je li na neki način specifična u usporedbi s drugim baletnim i plesnim školama?

– Profesionalna plesna edukacija u Španjolskoj slična je ostalim školama diljem svijeta. Premda, čini mi se, imamo jednu godinu više školovanja u usporedbi s drugim školama, ali nisam sto posto sigurna. Imamo četiri godine osnovnog školovanja i onda šest godina profesionalne edukacije. Srednji stupanj plesa u cjelini je deset godina edukacije. Nakon toga, ukoliko želite, možete nastaviti na sveučilištu studirati interpretaciju plesa, koreografiju ili pedagogiju. Ja sam završila interpretaciju plesa na Conservatorio superior de danza María de Ávila.

Gotovo sve je slično ostalim školama, međutim ono što je različito i zbog čega sam sretna je to što se tijekom četiri godine osnovnog školovanja obavezno uči klasičan i španjolski ples (škola bolera, stilizirani ples i flamenco). Kad završite te četiri godine, možete odlučiti hoćete li se nastaviti specijalizirati u španjolskom, klasičnom plesu, ili ćete se posvetiti suvremenom plesu.

Dolazak u Rijeku

Radili ste s mnogim koreografima. Što ste od njih naučili?

– Mislim da što ste bogatiji i zreliji kao plesač/plesačica, imate priliku raditi s različitim koreografima. Svaki od njih ima svoj stil. Neki od njih posvećuju veću važnost nekim stvarima, dok im drugi ne pridaju. Učite koristiti svoje tijelo drukčije. Rad nekih koreografa temelji se na emocijama, drugih na slikama, trećih na tehnici, neki pak pridaju važnost brzini, a drugi opuštenosti i prirodnosti. Najteži dio je sve to povezati i razumjeti važnost svakog pojedinačnog rada. To dolazi s vremenom i iskustvom.

Sreća i prilika za rad s različitim koreografima pružili su mi i daju mi mogućnost da se više upoznam sa sobom kao plesačicom, kao osobom, i da imam priliku sazrijeti i susresti se s različitim stilovima

Na koncu, tako otkrivate različite načine vlastitog izražavanja i komunicirate s publikom koristeći tijelo s različitim kvalitetama, što je dio koji najviše volim.

Kako ste došli u Balet riječkog HNK-a?

– Imala sam sreću što mi je prijatelj Hugo Rodrigues radio u riječkom kazalištu. Sreli smo se prije sedam godina u jednoj mladoj kompaniji u Portugalu. Bila sam u jednom teatru u Njemačkoj i razmišljala o tome da radim u nekom drugom kazalištu. Rekla sam mu to, a Hugo mi je kazao da u Rijeci postoji slobodno mjesto za balerinu. Nisam oklijevala da ga posjetim i pristupim audiciji. Pratila sam rad riječkog kazališta i svidjelo mi se. Bila sam sretna što mogu nastaviti svoju karijeru u ovom teatru. To je bila velika promjena puna pozitivnih stvari i prilika.

Uloga Penelope

U riječkom kazalištu ste od 2019. godine. Kakvi su vam dojmovi o HNK-u Ivana pl. Zajca i njegovom baletnom repertoaru?

– Jako sam sretna što sam dio ovog kazališta i riječkog Baleta, koji vodi velika umjetnica Maša Kolar. Velika je sreća što mogu plesati na koreografije poznatih koreografa suvremene plesne scene. Današnji plesač je svestran, što je ono s čime se suočavate u kazalištu u Rijeci. Imam priliku plesati različite stilove, iskusiti kreativne procese s velikim koreografima i učiti iz dana u dan od izvrsnih plesača i kolega. To je inspirativno i izazovno, što su dvije stvari koje, mislim, svaki plesač teži poboljšati i razviti. Osjećam se neizmjerno sretnom što sam dio toga.

U »Odiseji« sada plešete Penelopu. U kojem smislu vam je ova uloga izazovna?

– Rekla bih da mi u interpretaciji Penelope najveći izazov predstavlja tumačenje snažne i izuzetno vjerne borbene žene kroz specifičan stil koreografa Waltera Matteinija i Ine Broeckx. To je stil koji prije nikad nisam plesala, različit je način korištenja tijela od onog na koji sam navikla i drukčija je uporaba mišića.

Penelopa je kraljica Itake, majka Telemaha i predmet želje svakog plemića. Ona je sjajan lik s izvrsnom interpretacijskom pozadinom. Postati tom ženom kroz pokret koreografa izazov je. Jako sam uzbuđena što imam priliku raditi na tome i što to mogu podijeliti s publikom.

Što nam možete reći o konceptu i koreografiji Waltera Matteinija i Ine Broeckx?

– Mislim da svaka koreografija i koncept koji stoje iza predstave moraju imati poruku za javnost. Smatram da je naša dužnost kao plesača ili koreografa biti u mogućnosti komunicirati, natjerati publiku na razmišljanje. Da kad napusti kazalište osjeti nešto drukčije nego kad je ušla u njega. Koreografija i koncept Waltera Matteinija i Ine Broeckx to sigurno imaju. Riječ je o nevjerojatnom putovanju, gdje oni ispreplićući priče Jamesa Joycea i Homera uspijevaju prenijeti poruku. Radi se o poteškoćama s kojima se mora suočiti malo dijete kako bi privuklo pažnju odraslih, koji su često uhvaćeni u ludilo modernog života i koji nemaju vremena ili, u slučaju ove koreografije, ne žele žrtvovati svoje ambicije kako bi vrijeme i energiju posvetili izgradnji odnosa, čak i ako je on toliko blizak kao onaj roditeljski.

Mislim da su koreografi napravili zadivljujući posao uzimajući dvije mitološke priče i ažurirali ih kako bi progovorili o aktualnom problemu. Sve to uzima u obzir širok spektar scena i spektakularnih trenutaka.

Kao »kod kuće«

Kakav je dojam Rijeka ostavila na vas?

– Oduševljena sam gradom. Velika je sreća što mogu živjeti i raditi u ovom gradu. Imati more i planinu u blizini je ono što najviše cijenim. Dolazim iz grada u središtu Španjolske, nemam mora u blizini, tako da je to za mene nešto potpuno novo i vrijedno. Ljudi su vrlo ljubazni i imam neke sjajne prijatelje, nemam pritužbi. Prije sam živjela u Njemačkoj, vrlo različitoj od Španjolske. Otkako sam stigla u Rijeku, osjećam se puno više »kod kuće«, mislim da smo vrlo slični i osjećam se vrlo dobrodošlo.

Nevjerojatno putovanje

Kako kažu koreografi Walter Matteini i Ina Broeckx, »Odiseja« je putovanje, nevjerojatno putovanje bez ijednog trenutka predaha, u kojem su svi elementi uzburkani.

– Baveći se djelom, postajalo nam je sve važnije identificirati drugačiju interpretaciju. Ažurirati kontekst. Naš osnovni izvor inspiracije nedvojbeno je bilo Homerovo djelo.

Stoga, čista naracija Homerovih pustolovina bila nam je polazišna točka za definiranje, identificiranje onoga što smatramo da bi se moglo račvati u dva aspekta naše naracije.

Željeli smo izbjeći originalnu priču i opširnost. Tražili smo i našli odgovor u Joyceovom djelu. U njegovom »Uliksu« fascinirala nas je ideja moderne priče (kakva je bila u piščevo suvremeno doba) te činjenica da se sve dogodilo unutar jednoga dana. Od toga smo počeli, tako su rođeni novi likovi, suprotni i komplementarni: Odisej Antiheroj, Nevinost i njezina starija suprotnost Izgubljena nevinost.

Naša priča rasvjetljava poteškoće s kojima se današnji mladi susreću kako bi pridobili pažnju odraslih. Odrasli su često uhvaćeni u mahnitost modernog života, nemaju vremena ili, u našoj priči, ne žele žrtvovati vlastite ambicije posvećivanju vremena i energije gradnji odnosa, čak ni tako bliskima kao što su oni roditeljski.

Odisej tako više nije heroj koji odlazi napuštajući svoju obitelj izvan smisla dužnosti i duha požrtvovnosti, već je onaj koji pod ovom izlikom opravdava vlastitu sebičnost, žeđ za pustolovinom nauštrb svega i svakoga.