ZAGREB – Nakon nedavne premijere klasika »Kralj Ubu«, zagrebačko Satiričko kazalište Kerempuh svojoj je publici pripremilo još jedno uprizorenje iz klasične riznice. Riječ je o komadu »Ožalošćena porodica« Branislava Nušića u režiji Ivana Plazibata. Podjelu čini jedanaest Kerempuhovih prvaka i prvakinja, a Luka Petrušić, za kojeg slobodno i opravdano možemo reći da je i zaštitno lice tog teatra, igra kockara Trifuna Spasića te smo ga, između probi koje su u punom jeku, uhvatili za kratak razgovor tik pred današnju premijeru.

»Ožalošćena porodica« – djelo je koje se, uz »Gospođu ministarku«, od Nušićevih djela najčešće stavlja na našu scenu. Što vi volite kod tog komada?

– Imao sam sreću raditi »Gospođu ministarku« u Kerempuhu s Elizabetom Kukić koja je briljirala u toj ulozi. Predstava je bila fantastična, Frljić je režirao i tad je Nušić meni bio užasno zanimljiv, jer je pitak za raditi. Sve piše. Nema mjesta za filozofiju. Sve je jasno, duhovito i ogoljeno. I ova »Ožalošćena porodica« je isto takav tekst, jako zanimljiv za rad. Moj Trifun Spasić je, kaže Nušić, nezaposleni građanin, ali je ustvari kockar koji je sve prokockao. Zanimljiva uloga.

On je jedan od onih koji se pokušava dokopati nasljedstva koje, zapravo, ne postoji.

– Tako je. Toga, znamo, ima i danas. U većini obitelji je tako, nikako se ne možemo dogovoriti oko imovine. Iako sam s Plazibatom generacijski blizak, bili smo zajedno na Akademiji, nikada nismo radili zajedno, pa mi je ovaj projekt, i u tom smislu, posebno, novo i lijepo iskustvo.

Kazalište je osjećaj

Kada ste već spomenuli redatelja, uvijek mi je bilo duhovito što se ne libite kazati da vas redatelji bez vizije znaju živcirati ili kako, zbog nekog razloga, niste uspjeli dobro ostvariti lik. Rijetko koji glumac, odnosno glumica, bi to priznao/la, a vi o tome iskreno govorite.

– Govorim, da, i onda me to košta. Ne kažem ništa što ne potkrijepim nekom činjenicom. Nemamo u glumi, u našem radu, broj knjiga koje bismo trebali pročitati i sukladno pročitanom postati bolji glumci. Sve je stvar nekakvog osjećaja. Kazalište je osjećaj, rad u kazalištu je osjećaj i stvar je ukusa. Mi, glumci i redatelji, kosimo se s ukusima i stalno je nekakav prijepor oko ukusa – što bi i kako netko morao ili trebao. Ne volim govoriti o ukusima. Kada radimo predstavu i kada vidim da nešto nije dobro, a sada, hvala Bogu, jedanaest sam godina u Kerempuhu i imam preko trideset odigranih predstava…

Trinaest godina

– Trinaest?! Uh, da! Htio sam reći, već razumijem što publika želi, na što »klika« u predstavi. Dogodi se da dođem u razmirice s redateljima, ali sada, nakon toliko godina, to puno lakše rješavam nego na početku karijere kada sam se rijetko libio izreći što mislim, odnosno osjećam.

Glumiti na srpskom

Redatelj na kraju ima glavnu riječ. Kako se vi izborite za nešto što osjećate ispravnim?

– Dobar redatelj će »kliknuti« s ansamblom i iz ansambla će tražiti predstavu. Naravno, ako je žanr takav da mu omogućuje da tako radi, odnosno, ako se radi neki autorski projekt, glumac mora biti spreman na to da radi na autorskom projektu. Ako radimo Nušića, Nušić ne daje prostora za »talasanje«. On postavlja u svom tekstu jasne parametre i redatelj treba to iščitati i skupa s ansamblom napraviti predstavu. Ako je iskusan i s vizijom, redatelj je spreman na to i još ako je ansambl talentiran, a naš jest, onda je ta kohezija fantastična i plod iste bude dobra predstava. Poanta je – glumac se za svoj lik može izboriti pokazivanjem. Zato imamo probe.

Ova predstava je specifična jer se igra na srpskom jeziku, odnosno u originalu. Kada ste radili Tomićevo »Čudo u Poskokovoj Dragi« igrali ste na izričaju Dalmatinske zagore što vam, kao Zagrepčaninu, također nije prirodno. Odnosi li vam govor puno pažnje prilikom igre?

– Imao sam sreće da smo »Gospođu ministarku« radili isto na srpskom i Bogdan Diklić nam je tada bio jezični savjetnik. Bili smo u užasnom konfliktu jer sam tada bio u neiskusnoj fazi, fazi traženja svog glumačkog puta i neke stvari, koje mi je savjetovao, nisam primjenjivao, kosile su se s mojim razmišljanjima, a zapravo sam se bojao. Ali sam, u cijelom tom procesu, toliko toga naučio od njega da to tek sada vidim kada opet, nakon nekoliko godina, radimo Nušića. Ostalo mi je užasno puno onoga što smo radili kod »Ministarke«, tako da sada nisam imao toliko puno posla osim da ispoštujem akcentologiju. Što se tiče jezika, guštao sam. Makar, ako će Diklić gledati ovu predstavu, siguran sam da će me apsolutno ispljuvati (smijeh).

Jeste li naučili neku novu srpsku riječ?

– Parastos – pravoslavna služba za pokojne.

Aktualan tekst

Što gledatelji mogu očekivati od Kerempuhove »Ožalošćene porodice«

– Mislim da bi mogla biti duhovita predstava. Sjajan je to tekst koji je nevjerojatno aktualan. Ponosan sam na naš ansambl i baš smo obitelj koja se razumije, poznaje i svatko je napravio jednu malu, a veliku ulogu. Kečkeš je glavni lik, o njemu ne moram ni govoriti jer je stvoren za velike uloge. Čak ga i zezam – imaš puno posla, budi malo lošiji, pa ćeš imati više vremena. Riječ je o predstavi s plejadom dobro napravljenih likova, predstava koja počinje lagano, a završava dinamično. Može se očekivati jedna jasna poruka, a publika će se sigurno zabaviti i otići doma oduševljena. Nadam se da će tako biti.

Za sebe ste, jedanput, rekli da vam je zapravo najveća želja kućica na moru i da ste, po svemu ostalom, skromni. Kako to korespondira s likom Spasića koji je, zapravo, pohlepan?

– Hvala Bogu, imat ću kućicu na moru, uspio sam to postići u životu. Sve sam planove ispunio i sad mi je samo važno da odgojim djecu kako bi bili normalni ljudi, koliko je to moguće u ovom vremenu. Što se Spasića tiče, naglumio sam se i takvih, pa znam kako je to biti pohlepan i tašt. On je zgubidan, čovjek koji nema ništa, brodolomac života. Žao mi ga je, ne pravdam ga, dapače, mazim ga (smijeh).

Kada sam na probi čuo melodije Seke Aleksić, zvuk me odmah asocirao na nedavnu aferu zabrane narodnjaka. Ne činite mi se kao osoba koja sluša niti izvodi tu vrstu glazbe. Kako se odnosite prema tom slučaju?

– Nisam slušao narodnjake, cajke, čak ni, primjerice, Azru, niti Balaševića, iako duboko poštujem te stihoklepce koji su fantastični. Definitivno nikada nisam bio za zabrane, što se toga tiče – za potpunu sam slobodu. Ako si neonacist i hoćeš se prošetati centrom grada – izvoli. Ali budi spreman na pljuvačku i oštar jezik. Sloboda se mora definirati kroz govor, a ne kroz zabrane ili nasilje.

O tome, u jednu ruku, govori i Kerempuhova recentna produkcija »Kralj Ubu«.

– Tako je.

Glas u »Cvrčku i mravici«

Uvijek je zabavno na Instagramu vidjeti kako se ansambl Kerempuha, posebno muški dio ekipe, zabavlja na gostovanjima. Puno se privatno družite?

– Zapravo smo obiteljski prijatelji, posebno Perić, Detelić, Brakus i ja. Izlazimo, družimo se. Kada dođemo u kombi, uvijek nam je zabavno, napravimo show, a kolegice to nerijetko snimaju i objavljuju, odnosno sramote nas, hahaha. Uvijek kažem mladim glumcima – družite se, ne morate izlaziti s nama i ludovati, ali morate se družiti jer se onda upoznajemo. Lakše tada radimo i na sceni, bolje radimo, a samo to je i bitno. Mi se, kao ansambl, dobro znamo i vjerujem da se to, na sceni, vidi.

Vaša najbolja aktualna predstava je, po mom skromnom sudu, »Pseće srce«. Bilo mi vas je drago vidjeti u toj ulozi, potpuno drukčijoj od svih u kojim sam vas do tada gledao.

– Dogovorili smo s Aleksandrom Švabićem da tu predstavu odradimo malo ozbiljnije. Ta se predstava nije bogznašto prihvatila kod publike, nažalost, jer nije ispala duhovita i zabavna. Meni je godilo igrati malo »dramskije«.

Mislite da ne odgovara u potpunosti repertoaru na koji je publika u Kerempuhu navikla?

– Tako nekako.

Dali ste glas u domaćem animiranom filmu »Cvrčak i mravica« koji je doživio velik uspjeh. Što je, za vas, sinkronizacija?

– Sinkronizacija jednako koncentracija, hahaha. Da je Detelić sad tu, udario bi me. Kod »Cvrčka i mravice« prvi put nismo sinkronizirali nešto po inozemnoj špranci, već smo mi stvarali likove, što je super. Imao sam osjećaj kao da smo u kazališnom procesu.

Što Luka Petrušić želi biti kada odraste?

– Luka Petrušić želi biti čangrizavi deda koji će sjediti na Zlarinu sa svojim najdražim prijateljima, jest ribu, piti dobro vino, biti u kupaćim gaćama i, kad prođu klinci, zafrkavati ih.