Počeci lutkarstva datiraju još iz vremena Egipćana koji su koristili lutke na koncima, a danas je lutkarstvo samo odvojak kazališne umjetnosti, i to onaj koji uključuje i podrazumijeva različite umjetničke izraze, glazbu, ples, likovni izričaj, pokret, književnost te dramu. Samo unazad nekoliko godina, no dakako i više, jedino riječko lutkarsko kazalište, Gradsko kazalište lutaka Rijeka, bilježi znatne uspjehe i brojne osvojene nagrade. Za to je, naravno, zaslužan cijeli ansambl i cijeli kolektiv koji radi na stvaranju predstava koje će obilježiti djetinjstvo onih najmlađih.

Ipak, bez obzira na cijeli kolektiv, od kojeg su glumci, jasno je, samo dio, djeca vjerojatno najviše pamte ono vizualno, pa su tijekom gledanja neke predstave, recimo »Pčelice Maje«, Pinocchia«, »Velog Jože«, »Tri praščića« ili »Pipi Duge Čarape«, sasvim sigurno zamijetili i upamtili izgled scenografije ili izgled onoga što pokreće lutkarsku predstavu – lutku. Zajednički nazivnik lutkama u riječkome Kazalištu lutaka ime je osobe koja ih izrađuje – Luči Vidanović – tehnologinje lutaka koja je u lutkarskome kazalištu završila igrom sudbine, no ispostavilo se da su istom igrom sudbine lutke postala njezina ljubav. O tome i o mnogočemu drugome, jasno, vezanome za svijet kazališnih lutaka, ova vedra, nasmijana, i vrlo agilna tehnologinja lutaka, jedna od rijetkih i izvrsnih koji su ostali u ovome poslu, govori za naš list.

Luči Vidanović / Snimio Vedran KARUZA

Slučajan izbor

Na pitanje kako je sve započelo i kako se našla u jednom lutkarskom kazalištu, našem riječkom, očekujući onaj uobičajen odgovor koji će značiti da je ljubav prema lutkama bila oduvijek prisutna, pa je nekako i taj posao u kazalištu logičan, Vidanović kaže potpuno suprotno, jer u Gradsko kazalište lutaka Rijeka došla je sasvim slučajno.

– U ovo kazalište došla sam sasvim slučajno, i to nakon završetka srednje Građevinske škole u Rijeci, tako da nemam nikakve veze s lutkarstvom, nekom umjetničkom akademijom i tome slično, iako mi stečeno znanje i vještine iz te srednje škole u onom tehničkom dijelu itekako pomažu u poslu. Vidjela sam da se tražio majstor, odnosno netko tko bi došao u radionicu, jer je tad ona bila prazna. No prije toga, s obzirom na to da sam radila natpise za očevu firmu, to jest za kombije, pokazala sam u Kazalištu neke od tih skica i predložili su mi da dođem probno jer im je trebao netko u radionici da nešto oslika ili napiše, a ionako je bilo ljeto i tražila sam posao u struci, pa sam se odlučila okušati u tome. Na kraju mi se svidjelo, ostala sam, a sljedeće će godine biti trideset godina da radim u ovom kazalištu, priča nam Luči.

Predstava »Guliver u zemlji malih ljudi« / Foto ZVONKO KUCELIN

Prisjećajući se svojih početaka, kaže da je prva predstava za koju je morala nešto napraviti za scenografiju, bila predstava »Tri lava na godišnjem odmoru«, i to u vrijeme kad su lutke dolazile gotove iz Zagreba.

– Za tu sam predstavu morala nategnuti neka platna i iskaširati cvijeće. Međutim, iako tada nisam znala ni što znači iskaširati cvijeće, vrlo brzo sam naučila – odmah. Zapravo sam usporedno s procesom rada, postupno i učila, no tek nakon tri godine sam, negdje osamdeset i neke, prvi puta radila na predstavi »Tri praščića«, jer dotad su lutke dolazile gotove iz Zagreba. Kad bi došle neke lutke, znala sam ostati nakon radnog vremena, otvoriti neku od njih pa proučavati što je s čime spojeno i kako lutka funkcionira. Dakle, bilo je to nekakvo istraživanje ne bi li se savladale osnove, a onda se, naravno, kasnije može nešto nadograditi i napraviti na svoj način, kaže Vidanović.

Vješta i kreativna

Iako do angažmana u Kazalištu lutaka nije imala nikakav doticaj sa svijetom lutaka, od malih mogu pokazivala je sklonost manualnim vještinama i uvijek je bila ondje gdje se nešto radilo. U tom smislu, izrađivanje lutaka je nešto što joj ide od ruke, a sam posao je ništa drugo nego zanat za koji su, opet, potrebne manuale vještine, kao i kreativnost.

– Iako ne mogu reći da sam prije ovoga posla pokazivala ljubav prema lutkama, svakako sam od malih nogu pokazivala sklonost manualnim vještinama jer majka mi je bila krojačica, a uz oca koji je radio u bravariji i djeda koji je često izrađivao predmete od drva, naučila sam mnogo toga. Kad se nešto radilo, bila sam u blizini, voljela sam u sve zapačat’ nos. Iako se može činiti da je ovo posao u kojem se najviše ili samo crta, kako neki misle, ovo je zanat: treba znati ispiliti drvo, pronaći balans u lutki, vidjeti kako će što funkcionirati, treba znati šivati na mašini i na ruke. Dakle, puno posla, točnije poslova u manualnom smislu i u smislu vještina, potrebno je da bi se napravila lutka, uz onaj kreativni aspekt, govori nam Luči i u tom kontekstu dodaje da naprimjer iz kocke lipe treba znati izvući glavu i lice, onako kakvo je zamišljeno i predočeno na skici koju dobije.

Luči Vidanović / Snimio SERGEJ DRECHSLER

Da je vješta s rukama, no i vrlo kreativna, uvjerili smo se u njezinoj radionici iz koje proizlaze sve čudesne, neobične lutke kojima upravo ona daje život. Radionica je to raznovrsnih i raznobojnih materijala, tkanina, različitih alata, no ona u kojoj vlada pozitivno ozračje. Na njezinom velikom radnom stolu na kojem se odvija većina radnog procesa, mogli smo vidjeti neke od lutaka koje nam je htjela pokazati, a njoj su, otkrila je, najdraže lutke iz predstave o Guliveru koje je radila sa Sašom Anočićem.

– Možda najdraži lik i lutke su mi one iz predstave »Guliver u zemlji malih ljudi« pokojnog Saše Anočića, koji je radio i dramatizaciju i lutke. Prema njegovoj zamisli u toj predstavi svaka lutka trebala je pomicati usta na drukčiji način: primjerice jedan lik, govornik koji mora govoriti, usta može otvoriti više od ostalih likova. Ta razlika lutaka u samom načinu otvaranja usta daje im jednu neobično živopisnu notu. Što se Saše tiče, imali smo jako dobru suradnju na nekoliko predstava, a za »Gulivera« mi je rekao točno što želi, pa sam to i napravila. Jednostavno, postoje ljudi s kojima na prvu kliknete, kaže Vidanović za Anočića, ističući njegovu ingenioznost te dodaje da je i s Reneom Medvešekom također imala dobru suradnju, no on pak predstavu i lutke stvara u hodu, što je vrlo zahtjevno, no rezultat je uvijek izvrstan.

Različiti materijali

Iako se njezine lutke naizgled čine jednostavnima jer su prijemčive ponajviše djeci, samo jedan pogled izbliza na neku lutku, recimo onu »Pčelice Maje«, uvjerio bi svakoga da lutku uopće nije lako izraditi, a još je teže njome upravljati.

– Možda najzahtjevnija lutka je upravo ona Pčelice Maje koja, iako može letjeti, spada u kategoriju stolnih, tzv. bunraku lutaka, a osim što je drvena, to jest od lipe s pomičnim krilima i očima koje se zatvaraju, prvotno je imala i motor, pa je mogla letjeti. S obzirom na to da je motor nažalost trajao prekratko, pa je mogla letjeti kojih petnaest minuta od zamišljenih četrdeset i pet, taj smo mehanizam morali zamijeniti onim klasičnim koji ja zovem »na palentu«, odnosno na ruku, koji ipak omogućuje kontrolu krila i određivanje brzine, što je možda na kraju i bolje, u ovome slučaju.

Za jednu lutku treba joj, kaže, otprilike sedam do deset dana, pogotovo ako je, kao Pčelica Maja, izrađena od drva, a sve se radi ručno, pa treba vremena da se pili, modelira, stavi mehanizme u nju, tako da vrijeme u radu brzo prođe. Osim drva, lutke se izrađuju i od drugih materijala, recimo stiropora, no i za takvu lutku, napominje, također treba vremena.

Predstava »Pčelica Maja« / Foto GKL Rijeka

– Lutke se mogu izrađivati i od stiropora koji također treba modelirati i kaširati. Dakle, kaširanje je proces u kojem se na prethodno oblikovanu bazu, gradivni materijal, u ovome slučaju stiropor, lijepe recimo komadići novinskog papira, salvete ili čega drugoga. Na stiropor se, naime, prvo stavi sloj gaze da se dobije neka poveznica između stiropora i tog dijela kad se kašira, a onda pet do šest slojeva papira. Slaže se tako da se stave naprimjer dva sloja pa se šmirgla, onda se mora čekati da se sve osuši, pa idu druga dva sloja i tako dalje. Za lutku od stiropora isto treba otprilike deset dana jer treba vremena i za oblikovanje i za kaširanje, zatim oblačenje, modeliranje potkonstrukcije te oslikavanje. Bez obzira na takav proces, ako je u predstavi nekoliko lutaka koje imaju kaširane glave, nikad se ne radi svaka lutka posebno, nego se sve lutke rade paralelno, sve glave, sve ruke i sva tijela, pojašnjava Vidanović te dodaje da jedino za lutke ‘guignole’ koje nemaju konstrukciju, nego samo glavu, a glumci stavljaju prste u ruke lutke, treba tri dana.

Osim drva, stiropora, lipe ili recimo plastike, lutke se rade i od spužve, čija izrada iziskuje jednako vremena kao i za lutke od drva ili stiropora, a manje treba jedino ako se spužva ostavlja gola, odnosno ako se ne oblači, no lutka onda nije trajna jer se s vremenom uništi.

– I za lutke od spužve treba dosta vremena, pogotovo ako se oblače, onda treba tkaninu navući, šivati ručno oko svakog prsta, ako ih lutka ima. U »Guliveru« recimo svaka lutka ima ruke, pet prstiju, a u svakom je prstu mehanizam sa žicom ne bi li lutka mogla nešto držati, pa tako dođemo od deset prstiju i deset lutaka, na sto prstiju koje treba napraviti i presvući, odnosno šivati, što nam ukazuje na samo dio složenosti procesa izrade lutke.

Iz predstave »Zamrznute pjesme« / Foto GKL Rijeka

Proces izrade

Na predstavi »Pipi Duga Čarapa« Vidanović potpisuje tehnologiju i izradu lutaka, a na primjeru lutke policajca i lopova iz te predstave i njezine složenosti, pojasnila nam je sam lutkarski proces od ideje do realizacije, odnosno etape razvoja jedne lutke.

– Prvo se izrade estetske skice, vizualne, koje prikazuju kako će lutka izgledati u konačnici, što izrađuje kreator lutaka koji ponekad donese samo takvu skicu. Potom tehnolog lutaka razradi u dogovoru s režiserom sistem lutke, način na koji će ona funkcionirati, a onda se ide u izradu tehničke skice. Prvo se moraju odrediti skice jer kasnije je vrlo teško nešto mijenjati; primjerice, ako je zamišljeno da lutka otvara oči, to treba biti naznačeno odmah jer kasnije se to ne može tek tako mijenjati. Nakon skica, lutka se stavi u mjerilo jedan naprama jedan te se odredi mehanizam kojim će se glumiti. Lutka lika policajca i lopova u predstavi »Pipi Duga Čarapa« je drvena, unutar drva je feder, a u predjelu vrata, odnosno zatiljka, ima jedan tokareni dio koji omogućuje pomicanje glave gore-dolje, lijevo-desno, uz zglobne ruke. Tu lutku, pojašnjava, može kontrolirati samo jedan glumac, iako kod takvih stolnih lutaka, recimo u dijelovima predstave kad radnja zahtijeva da se lik penje, budu i dva ili čak i tri glumca koji moraju paralelno i koordinirano djelovati, kazuje Vidanović te dodaje da sve što glumac-lutkar mora prenijeti, sve emocije, to radi lutkom i njezinim pokretima koji su, možemo zaključiti, najbitniji.

Iz predstave »Tri praščića« / Foto GKL Rijeka

Na pitanje što za nju znači lutka, Vidanović kaže – i posao i ljubav, a kao predmet vraća je u djetinjstvo. Lutke su, govori, i dalje onaj autentičan medij koji zabavlja djecu, jer s lutkarskih predstava i dalje izlaze zadovoljno i sretno.

– Stvarno mogu reći u poslu tehnologa lutaka i osobe koja se bavi izradom lutaka nikad nije dosadno, barem meni, jer je svaka je predstava drukčija; neki novi izazov po pitanju toga kako što riješiti glede same lutke i njezinoga mehanizma, kako čemu dati izgled i funkciju. Uz to, posao je to kojim se ne bave mnogi, već rijetki u zemlji, pa onih zainteresiranih, a vještih svakako manjka, dok s druge strane, iako smo u dobu sveopće tehnologije, publike pak, one najmlađe u lutkarskome kazalištu, ipak ne manjka. Djeca i dalje uživaju u lutkarskim predstavama, izlaze s tih predstava sretna i nasmijana, pamte likove i lutke, scenografiju, te pjevuše pjesmu iz predstave koja im je ostala u uhu pa lutkarsku tradiciju općenito i dalje moramo njegovati i sačuvati, upozorava.

Predstava “Wanda Lavanda” / Foto GKL Rijeka