Večeras, u četvrtak, 15. srpnja, pred riječkom publikom zaplesat će i zapjevati Leonora Surian Popov kao Kata u glasovitom brodvejskom mjuziklu »Kiss me, Kate«, koji je u riječkoj verziji nazvan dvojezično »Poljubi me, Kato/Baciami, Cate«.

Riječkoj glumici koja je diplomu stekla na prestižnoj talijanskoj Akademiji »Silvio D’Amico« mjuzikl je najdraža forma. Prošle je godine u prosincu dobila i Nagradu hrvatskog glumišta za ulogu Norme Desmond u predstavi »Sunset Boulevard«.

Budući da je cijela njezina obitelj glazbena i umjetnički opredijeljena, nije bilo teško da Leonora podjedanko zavoli ples, pjesmu i glumu. I danas sa svojim ocem, opernim pjevačem svjetska glasa Giorgiom Surianom, pregledava snimke s proba i uživa s njim u razgovorima i savjetima.

Zanimljivo je što će na pozornici ove dvojezične predstave s Leonorom biti i njezin brat Stefano. Neće to biti prvi put da njih dvoje dijele pozornicu jer nedavno joj je Stefano bio i partner u mjuziklu »Evita«.

Za koji dan osvanut ćete u glavnoj ulozi mjuzikla »Kiss me, Kate«. Jeste li spremni?

– Uzbuđenje raste iz dana u dan i moram priznati da svi željno očekujemo reakciju publike. Veliki je rad iza nas, koji ponosno i jedva čekamo pokazati.

Predstava je najavljena dvojezično. Kako »žonglirate« u toj »dva u jedan« predstavi Hrvatske i Talijanske drame?

– Predstava je na hrvatskom jeziku, s pokojim dijelom na talijanskom. Nije prvi put da se tako razigravamo i kombiniramo različite jezike u istoj predstavi. U predstavi sudjeluju svi ansambli: Hrvatska drama, Talijanska drama, Opera i Balet. A najesen je najavljena i talijanska verzija mjuzikla.

Školovana za sve

Podjednako se snalazite na hrvatskom i na talijanskom jeziku. Ipak, hoće li »Baciami, Cate« najesen zahtijevati ponovnu pripremu za izvedbu premijere Talijanske drame?

– Mislim da ćemo, iako je riječ o istoj predstavi, morati ponovo odraditi pripremu. Vjerujem da će umjesto nekih glumaca Hrvatske drame uskočiti novi glumci iz Talijanske drame, a i sam će talijanski jezik otvoriti nove mogućnosti. Baš zato i mislim da će svakako vrijediti pogledati i talijansku verziju prestave.

Studirali ste u Italiji u Rimu, imate diplomu Akademije dramskih umjetnosti »Silvio D’Amico«, dakle pripremali ste se za mjuzikl?

– Akademija dramskih umjetnosti »Silvio D’Amico« u Rimu je jedna od najprestižnijih u Italiji i jedina koja je priznata kao fakultet. U njoj su nas školovali za sve vrste nastupa na sceni i pred kamerama, ples, scenski pokret, pjevanje, povijest, opera, opereta, drama, mjuzikl itd.

Što vas je dovelo natrag u Rijeku?

– Rijeka je moj rodni grad, iako sam živjela 26 godina u Italiji, uvijek sam je nosila u srcu. Nakon što sam diplomirala na Akademiji dramskih umjetnosti »Silvio D’Amico » u Rimu, pružila mi se prilika da igram u predstavi »Filumena Marturano« u režiji Jagoša Markovića.

Nakon toga ponudili su mi ugovor na dvije godine. Pomislila sam, zašto ne? Nizale su se divne prilike i uloge poput Ofelije u »Hamletu«, Nine u »Galebu«, Zaručnice u »Krvavim svatovima«, Nine Filipovne u »Jalti, Jalti«… i tako sam počela živjeti svoj san, i ostala.

Sve se isplati

Bila ste i ravnateljica Talijanske drame, je li vam sad teže ili lakše otkako samo glumite, pjevate?

– Da, bila sam ravnateljica Talijanske drame od 2014. do 2016. godine i to je bila za mene velika čast. Talijanska drama je jedini profesionlni talijanski ansambl izvan Italije i prvi talijanski ansambl osnovan u Italiji 1946. godine.

Posao ravnatelja je doista drugačiji od posla glumca. Iako sam u tako malo vremena uspjela ostvariti mnogo suradnji s raznim sektorima Talijanske unije, koprodukcije s kazalištima u Italiji i Sloveniji, gostovanja, proširila ansambl te imala dosta satisfakcija, ipak mi je nedostajao posao glumice te sam shvatila da sam najsretnija i najpotpunija na sceni.

Imam sreću što ipak mogu birati i raditi ono što zaista volim. Koliko god zna biti teško i naporno, i koliko god me znaju prevladati i strahovi i nesigurnosti, na kraju se uvijek sve isplati.

Riječku publiku odavna ste osvojili svojim šarmom, pjevate, plešete, glumite… nije to baš jednostavan zadatak na sceni, zar ne?

– Nije uvijek jednostavno, ali zato imamo probe da sve uspijemo uvježbati. Dajem uvijek sve od sebe, na sceni i izvan nje. I zaista bih ovom prilikom htjela zahvaliti svim srcem našoj publici što to zna nagraditi na najljepši način. Svojom podrškom, toplim i iskrenim aplauzom.

Mjuzikl je vaša forma, prošle ste godine dobili i Nagradu hrvatskog glumišta za ulogu Norme Desmond u mjuziklu »Sunset Boulevard«. Je li mjuzikl i vaša intimno najdraža forma?

– Jako sam sretna što sam dobila prestižno priznanje struke. To je bila moja četvrta nominacija za Nagradu hrvatskog glumišta i osvojila sam je s meni zaista najdražom ulogom u karijeri dosad. Jako volim mjuzikle jer jako volim glumiti, ali i pjevati, pa se u tom žanru uspijem izraziti u potpunosti.

Emotivni trag

Vaš otac Giorgio Surian zasigurno je utjecao na vas i konkretnim savjetima. Ima li kritiku, savjet i za ovu vašu ulogu?

– Moji su roditelji jako utjecali na mene i braću. Prenijeli su nam ljubav prema umjetnosti i daskama što život znače. Moj otac i ja imamo posebnu vezu što se toga tiče. Volimo jedno drugome pratiti probe, snimati ih, pa ih međusobno komentirati, savjetovati se. To je nešto što nas veže i zahvalna sam na tim trenucima.

Vaš suprug Boris Popov također je glazbenik, ali i braća, otac i majka, zapravo cijela obitelj. Tko vam je najdraži »korektiv«, čiji savjet poslušate?

– Kao što rekoh, s ocem dijelim posebnu vezu oko stvaranja uloga, ali svaki je savjet uvijek dobrodošao. Brat Stefano također igra u predstavi »Poljubi me, Kato«, a igrao je i u Eviti, tako da i s njime provodim sate raspravljajući o našim scenama.

Koliko radnih sati uložite u lik kojeg igrate, glumite, pjevate? Odnosno je li mjuzikl zahtjevniji od dramske glume?

– Svaka uloga, bila dramska ili mjuzikl, ima svojih poteškoća i izazova. Forma mjuzikla ima dramske, vokalne i koreografske dijelove koje treba dobro uskladiti, ali ima dramskih predstava koje znaju biti tako emotivno teške da vam treba puno vremena da ih postavite, proživite i nakon svega se opet resetirate.

Takav primjer su »Čelične magnolije«, predstava koju sam emotivno jako proživljavala i koja je ostavljala trag i na moj privatan život u tim mjesecima kada sam radila na njoj.

Zahtjevno razdoblje

Mnogi hvale tu vašu ulogu. Dirnula vas je ta ženska priča?

– Kao što sam već rekla, bio je to dosta uzburkan emotivan proces, ali vrijedilo je jer je ta uloga stvarno prekrasna. Taj odnos majke i kćeri tako je dobro napisan i razrađen. Ženske priče, ženska podrška, ženski svijet i snaga jako su dobro prikazani.

Trenutačno ste najzaposlenija glumica u ansamblu, odrađujete reprize i pripremate novu ulogu, kako to prolazi u svakodnevici?

– Da, trenutačno je dosta zahtjevno razdoblje za mene. Tako se posložilo… Dvije zahtjevne i velike predstave koje se preklapaju. Ali takav je naš posao. Ima razdoblja kada smo dosta slobodni jer nismo u projektu, a onda se dogodi da igramo dvije do tri predstave paralelno.

Uz dobru organizaciju sve se stigne. Zahvalna sam suprugu Borisu i mami što mi uskaču kad su ovakve situacije i mojim curicama Eleni i Emily, koje su strpljive i znaju da će im mama sve to nadoknaditi.

Lijepa je novost što se predstave izvode sve više u suradnji Hrvatske i Talijanske drame, čini mi se da vam to odgovara?

– Volim raditi s ansamblom Hrvatske drame i Talijanske drame, tako da mi odgovara ova nova forma suradnje. Iako Talijanska drama ipak treba zadržati i predstave isključivo na talijanskom jeziku jer to i jest cilj njezina postojanja, promovirati i očuvati talijansku kulturu i jezik u ovim krajevima za talijanske škole i za publiku talijanske manjine.

Koji su vaši daljnji planovi u profesionalnom radu?

– Planova i želja ima puno, ali ne volim prerano govoriti o tome. Sve u svoje vrijeme.