Naš najznačajniji baletni redatelj i koreograf Leo Mujić danas na scenu zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta premijerno postavlja Shakespeareova »Hamleta«. Mujić, koji u medijima istupa isključivo s ciljem promocije umjetnosti i vlastitog umjetničkog rada (osim kada na nj nabasaju kolege prilikom uličnih anketa i tako dobiju viralnu poslasticu), za domaći je balet u ovom stoljeću napravio kao malotko, a njegove predstave poput »Gospode Glembajevih«, »Ponosa i predrasuda« i »Ane Karenjine« ušle su u anale ne samo našeg teatra.

Umjetnik je to svjetske karijere, sugovornik vrlo duhovit, vispren i lucidan, znalac čak osam jezika i, kako kaže, živi u Hrvatskoj, radi svugdje, a ne pripada nigdje. S HNK-om Zagreb je u »sretnoj vezi« već više od petnaest godina, a ovo je prvi put da radi u zagrebačkom Baletu otkako je došlo do velike smjene generacija, pa smo razgovor započeli tako što smo ga zamolili komentar na nove zagrebačke baletne snage?

– Prednost baletne kreacije je rad s ljudima koje imaš ispred sebe. Ono što čini uspješan proizvod, odnosno uspješnu produkciju je dobar spoj kadrovske i repertoarne politike. U prijevodu – s čim imaš, s tim klimaš (smijeh).

Produkcija nije teorija – a to često zaboravljamo, ona je isključivo praksa. Svaka smjena i sve promjene su meni, kao autoru, dobrodošle. Velik broj mladih plesača se zaposlio u HNK-u jer je jedan određeni broj iskusnijih plesača otišao u zasluženu mirovinu.

Često se kaže da je balet umjetnost mladih. S time se, doduše, ne slažem u potpunosti, jer svaka životna dob sa sobom nosi neke svoje prednosti. Ovoga sam puta morao puno vremena provesti objašnjavajući neke bazične stvari i baviti se više pedagoškim radom jer je mnogima ovo prvi ugovor i prvi doticaj s profesionalnim bavljenjem ovoga posla. S jedne strane to usporava proces, s druge to je zabavno, a povrh svega neminovno. Smjena generacija i kadrova, kako u baletu, tako i u svim drugim područjima, zdrava je i dobrodošla.

Zagrebački Balet

Prije desetak godina ste izjavili kako je baletni ansambl zagrebačkog HNK-a »najbolji u regiji«. Stojite li i dalje iza te svoje rečenice?

– Svakako. Mislim da je još i napredovao. Samo, ne znam na što mislite kada kažete »regija«?

»Regija« inače podrazumijeva nekakvo postjugoslavensko područje, ne znam na što ste vi pritom mislili?

– Pa, ja sam to vozio skroz do Beča (smijeh). Zagrebački Balet ima mogućnost velikih ansambl-predstava jer ima velik broj ponuđenih ugovora. Ta masovnost pruža sjajne koreografske mogućnosti. Do Beča su svi ansambli manji, a u odnosu na ove postjugoslavenske, regionalne prostore – HNK Zagreb je daleko iznad.

Nedavno ste, prilikom postavljanja »Ane Karenjine« u Bugarskoj, za tamošnje medije izjavili kako bugarski balet ima izvanrednih plesača, ali i onih koji ne mogu plesati nigdje drugdje doli u Bugarskoj. Ima li takvih plesača i u Zagrebu?

– Sada više ne. Mislim, zbog njih samih se nadam da ne (smijeh). U vrhu ešalona produkcije, u izboru solista, nije se ovdje puno promijenilo jer se Uprava odlučila za zapošljavanje mladih kadrova. U bugarskom je baletu jedna više eklektična priča. Imaju ogroman ansambl s nekoliko plesača megasvjetske klase, kao što je Marta Petkova. Narativni balet traži, što bi se reklo, od igle do lokomotive, kada je riječ o likovima.

Primjerice, u štutgartskom baletu, koji je jedan od najboljih na svijetu, bilo je velikih problema prilikom postavljanja »Onjegina« čija inscenacija iziskuje nekoliko scena s puno starih ljudi. Ne znam ni sam koliko su šminke potrošili kako bi jednog osamnaestogodišnjeg plesača pretvorili u gospodina treće životne dobi. Kada imate ansambl s iskusnim plesačima – nikada ne kažem starijima, to ima svoju kvalitetu, ljepotu i svoju težinu. Nadovezujući se na prethodno pitanje, sviđa mi se kada na sceni imam plesače različitih dobi.

Glazba mi je jako važna

Za svog ste »Hamleta« odabrali glazbu P. I. Čajkovskog i C. Saint-Saënsa. Kada ste radili na »Ani Karenjinoj«, također ste koristili Čajkovskog, ali i dijelove opusa koji nisu pisani za balet. Je li tako i u ovom slučaju?

– Dualnost mi je uvijek privlačna. U »Gospodi Glembajevima« sam, kao reprezenta Zapada, imao Ludwiga van Beethovena – gospodina kojeg je gospon Krleža sam naručio, te reprezenta Istoka, gospodina Sergeja Rahmanjinova. Ovdje radim sličnu priču.

Sam Čajkovski je napisao devetnaestominutnu uvertiru za »Hamleta«, uvertiru kao muzičku formu, a ne uvertiru za operu ili balet. Riječ je o dijelovima koji se nisu često koristili za balet, a naročito ne kod nas, koliko mi je poznato. Glazba mi je jako važna. Kada gledate predstavu, važno je imati osjećaj kao da je muzika pisana za to djelo. Tu leži i najveća težina te moje obaveze da muziku preslušavam i biram.

Koliko traje taj dio posla?

– Oko šest mjeseci. Kada dođem u kazalište, proizvod je već gotov i kreće se u realizaciju. Tu improvizacije više ne postoje.

Posljednjih vas godina često pitaju koliko je zahtjevno raditi narativne balete. Dodajmo k tomu i glazbeni okvir koji sami birate. Je li složeno biti omeđen s toliko granica?

– Velik je izazov stvoriti jednu narativnu priču. Spomenute me granice, u principu, štite. Pokušavam napraviti nešto što odražava klasicizam samog predloška. Ne klasičnim pristupom, ali klasicizam mora biti ispoštovan.

U redu mi je da je nešto lijepo zato što je lijepo i da je estetika tu radi estetike. Ne želim mijenjati »Hamleta« iz korijena, ne bih uzeo muziku Hendrixa ili Beyoncé kao glazbenu podlogu, niti bi mi Ofelija bila trudna i tako dalje. To što radim često može biti interpretirano kao puko prepričavanje, ali u samoj pretvorbi medija književnosti u medij pokreta, nalazi se modernizacija i ubrzavanje dinamike.

Vrlo sam realan te svjestan prednosti svog medija i njegovih slabosti. Zato vjerujem u muziku; ona je matematika – to je jedino crno na bijelo s čime raspolažem. To je taj okvir oko kojeg se vrti cijela naša priča i baletni se interpreti nalaze jasno unutar spomenutog.

Jedna uspješna produkcija sačinjena je od 50 posto organske materije, odnosno 50 posto strukture koja je točno ta glazbena preciznost, dok se koreografija može definirati kao organizacija prostora i vremena.

Prostor je zadan arhitekturom, a vremenska jedinica glazbom. U odnosu na te dvije zakonitosti pokušavam sprovesti svoju ideju. Ono sve što je moguće je dobro, a ono što je nemoguće je jako zanimljivo i čovjek traži balans. Vjerujem u glazbu te ono što je audio mora postati vizualno, a ljudi na sceni utjelovljenje glazbe.

Hrvatski balet nema problema

Kad smo već kod glazbe, što slušate od pop muzike?

– Šarolik mi je izbor. Volim istraživati, slušati nove stvari, ali se vraćati i klasici. Na glazbenoj mi se listi našla čak i Aleksandra Prijović koja je ovih dana popularna u Hrvatskoj (smijeh). Ništa ljudsko mi nije strano. Dapače, uvijek je pitanje u kvaliteti – kvalitetno napravljena cajka kvaliteta je za sebe. Nemam predrasude.

Primabalerina Maja Bezjak u svojoj knjizi »Baletna večer da, ali kakva?« u više navrata upozorava na problematiku obrazovanja hrvatskih baletnih umjetnika i nedostatak domaćeg plesnog kadra. Vi se, s druge strane, često pozivate ne samo na internacionalnost, već i na interkontinentalnost baletne umjetnosti. Možete li detektirati probleme hrvatskog baleta iz vaše perspektive?

– Mislim da hrvatski balet nema problema. Nije posao teatra niti ravnateljstva profesionalne kompanije razmišljanje o obrazovanju djece ili mogućih, budućih kadrova koji će, odnosno neće, ući ovdje ili hoće ući ondje u neku drugu kompaniju na svijetu.

Poruka za mlade – završi školu, otiđi na audiciju, prošetaj, dobij posao ili nemoj. Imam interkontinentalnu karijeru, kao i puno baletnih plesača, upravo zato što se bavim profesijom koja šuti i koja je svugdje ista.

Nisam glumac ograničen govornim područjem kojemu ne preostaje drugo nego da zadovoljava to vaše postjugoslavensko tržište, bez Slovenije i Makedonije. Ne moram snimiti seriju za susramlje. Nisam se niti ja obrazovao ovdje, već u inozemstvu. Njemačka, koja je mnogoljudnija i moćnija država od Hrvatske, gotovo da i nema domaćih ravnatelja.

Od tri postojeća baletna ansambla u Hrvatskoj, samo je jednom na čelu osoba hrvatskog porijekla i to je u redu. Očekivanja da teatar preuzme odgovornost zbrinjavanja nedovoljno kvalitetnog kadra samo zato što je taj kadar domaći, su nerealna.

Bilo bi tužno spuštati razinu uspona jednog ansambla kao što je zagrebački HNK koji, kao i samo ravnateljstvo, ima odgovornost njegovanja i promoviranja hrvatske kulture. Pritom, svi ti ljudi, iz različitih dijelova svijeta, ne moraju biti Hrvati da bi promovirali našu kulturu.

Odgovornost teatra je da poreznom obvezniku ponudi što bolji proizvod za koji je on već dao novac i za koji ponovo mora kupiti kartu da bi vidio isti. Ne vjerujem da ljude koji sjede u publici i koji su platili tu kartu koja je, hvala Bogu, sve skuplja jer je ovo elitna umjetnost, zanima odakle je baletni umjetnik došao.

Stvarno me ne zanima odakle je tko. Povezuje nas ljubav k ovom poslu i ti mladi ljudi koji su došli ovdje, morat ću vas razočarati, nisu došli da bi živjeli u Hrvatskoj, već da bi plesali repertoar zagrebačkog HNK-a.

Talentirani pojedinci

Takuya Sumitomo mi je u jednom razgovoru otkrio da se zbog vas zaljubio u režiju.

– Sumitomo je vrhunski umjetnik i interpret koji i dalje ovdje žari i pali. Drago mi je što ulazi u još jedan težak lik. Pored njega imamo Nataliju Kosovac, Rieku Suzuki, Guilherma Gameira Alvesa, Asuku Mauro, Balinta Rauschera… Sretan sam što sam jedan od koreografa koji je radio s tim talentiranim pojedincima te, ako je naša suradnja pridonijela njihovom umjetničkom putu – to me raduje.

Često balet i operu nazivate elitističkim sportovima…

– Muzički teatar općenito.

Mnogi ljudi, koje ne interesira kazalište, znaju za vas i zapravo ste, već godinama, viralna zvijezda. »Svaki petak izuzetak« i »Šta je ovo, Mad Max?!« samo su neke od rečenice koje su ušle u naš urbani govor. Na koncu, čovjek ste koji je Hrvate naučio što je mural. Ti vaši slučajni javni istupi široj javnosti ipak su popularizirali vašu profesiju. S obzirom na komentare, ljudi vas obožavaju.

– Zato što me ne poznaju (smijeh).

Pa dobro, većinu javnih ličnosti privatno ne poznajemo.

– Što sam ja javna ličnost?

Bavite se javnim poslom.

– Trošim javni novac? (smijeh).

Ne, haha. Bavite se teatrom koji spada u sferu javnog.

– Šalu na stranu, prije svega mislim da nisu svi Hrvati neobrazovani da im se mora objašnjavati što je to mural. Ja sam vrlo »low profile«, nisam eksponiran. Puno vaših kolega me zovu na intervjue i gostovanja koja nemaju nikakve veze s onime što ja radim i zato te pozive odbijam.

Ne mislite li da biste te pozive mogli iskoristiti za promociju svoga rada i baleta općenito?

– Na to vam pitanje ne mogu odgovoriti. Izvedbe predstave u HNK-u su rasprodane već mjesec dana. To nema veze s muralom. Balet je najprodavaniji ovdje i maltene hrani teatar. Nemam društvene mreže, ne stignem ni pratiti sve reakcije kojih je doista mnogo.

Žao mi je samo što su u toj »mural anketi« isjekli moje pitanje novinaru koje je glasilo: »Možete li mi objasniti razliku između crteža djeteta i crteža pseudoumjetnika koji je odlučio crtati kao dijete?«

Čudno da nisu isjekli ono pitanje: »Znate li vi tko sam ja?«

– Ah, to mediji i društvene mreže vole. I onda se naši Hrvati, oni ovdje rođeni, bave mojim jezikom jer mjesto rođenja i godina proizvodnje čine to da imam drukčiju »floskulu« i kreaciju rečenica, što je ovdašnjim Hrvatima i dalje egzotično (smijeh).

»Ljepotica i zvijer«

Osim vaših slučajnih medijskih istupa, naši ljudi obožavaju i vaš rad. Prošlu sezonu obilježio je »Šišmiš« HNK-a Zagreb, »Veliki Gatsby« na Dubrovačkim ljetnim igrama te nezaobilazna »Ljepotica i zvijer« ZGK-a Komedija. Pritom ste radili diljem Europe. Kako sve stignete?

– U »Šišmišu« sam bio koreograf – što nije malen zadatak. To je jedna druga vrsta medija i treba koreograf razumijevati što redatelj, koji je u toj priči glavni – a ovdje je to bio Krešimir Dolenčić, želi, treba shvaćati redukciju prostora, njegove ideje i uklopiti se u redateljev svijet.

Interesantno mi je shvaćati kako drugi ljudi rade. »Ljepotica i zvijer« je, s druge strane, ogroman projekt na kojem sam radio i kao redatelj i kao koreograf. Imao sam super tim ljudi s kojima stalno surađujem i na tome sam zahvalan, a to su Balint Rauscher (dramaturgija), Manuela Paladin Šabanović (kostimografija), Stefano Katunar (scenografija), Aleksandar Čavlek (oblikovanje svjetla) i Svebor Zgurić (oblikovanje zvuka). Kod tog komada postoje stroge zakonitosti, veliki ugovori i jasna potraživanja fondacije pokojnog gospodina Disneyja.

Kao da imate problem s tim preminulim umjetnicima (smijeh). Stalno se referirate na njihova »potraživanja«.

– Nemam, izuzetno ih poštujem. To su veliki ljudi. Mi se stalno vrtimo oko njih. Drugo za sada nemamo. Kada sam radio »Ljepoticu i zvijer«, osjećao sam devedesete i fakt da to traje tri sata. Sve bih ja to štrihao, ali to se ne smije raditi.

»Hamlet« je moje autentično djelo u kojem nastojim ispričati priču gospodina Shakespearea i jahati na valovima predivne glazbe dvojice fenomenalnih skladatelja. Najvažniji je ritam predstave. Nitko više nema vremena sjediti u stolici četiri sata. Shvaćanje dinamike je od elementarne važnosti u ovom poslu.

»Hamletom« ispravljate i nepravdu prema ženama. Nekad su muškarci igrali i ženske i muške role, a kod vas?

– Radim malu inverziju. Zadržavam ženske baletne korake, ali dodjeljujem tri muške uloge balerinama.

Meritorna ste osoba da nam otkrijete koji su baletni trendovi prisutni u svijetu u danom trenutku?

– Trendseteri su uvijek bili veliki koreografi. Produkcija se sada jako ubrzala. Prije su ljudi imali puno više vremena – šest mjeseci su radili predstavu. Trendovi se mijenjaju svakoga trenutka i ne možemo govoriti o konkretno jednom trendu.

Važno je shvatiti da, kao što sam i ranije rekao, produkcija nije ideja, već praksa. Rad s ljudima i vođenje ljudi nose sa sobom ogromnu odgovornost. Baletna produkcija je, s druge strane, odraz funkcionalnog društva. Ne postoji nacionalni balet Afganistana.

Baletna je karijera kratka

Poznato je da volite perfekciju. Kako je postići, u ovom kontekstu brzine i sveopćeg društvenog bofla?

– Nečemu treba stremiti. Ono što me zadržava, to jest razlog zbog kojeg sam dugo u ovom poslu, jest činjenica da je uvijek moguće bolje. U tome se nalazi rajc života koji traje određeno vrijeme. Baletna je karijera kratka i baletni su plesači toga vrlo svjesni te nastoje izbjeći gorak okus prolaznosti i izgubljenih prilika.

Mnogi ljudi troše svoje dragocjeno vrijeme ponašajući se kao da će živjeti petsto godina. Život je kratak i ja ću, hvala Bogu, imati za čime žaliti jer mi je u ovom trenutku predivno. Tome bi svatko trebao težiti.

Je li istina da se trudite, kada dođete raditi u neku zemlju, naučiti tamošnji jezik?

– Da. Ali, ne govorim niti jedan poseban jezik, odnosno neki koji se izuzetno udaljava od moje baze koja se nalazi na tromeđi germanskih, slavenskih i romanskih jezičnih grupa.

Za jedan ste mađarski portal 2013. izjavili kako nemate desetogodišnji plan, dok ste za uspjeh rekli da se s njime ne rađa, već ga se postiže. Imate li sada desetogodišnji plan te kako biste definirali uspjeh?

– Nemam.

Svaki čovjek ima neke snove.

– Ja svoje živim. Vidjet ću koliko će to trajati. Luksuz je što duže birati. Za sada sam dobro. Uspjeh je relativna stvar – to je nešto što se uvježbava. Ako je za nekoga uspjeh sjediti na vrhu brda na Humu na Sutli i peći krumpir – taj čovjek vodi uspješan život. Ukratko, to bi bilo nešto što čovjeka čini zadovoljnim ili, ako ćemo još hrabrije, sretnim.

Sjetih se jednog komentara na društvenim mrežama. Naime, kada ste izjavili za HRT da dobro živite od svoga posla, netko se našalio i napisao: »Da dobro živi od svog posla, ne bi se Mujić vozio u BlaBlaCaru.«

– S velikim se integritetom vozim BlaBlaCarom. To je najbolja platforma. Brzo dođeš i upoznaš puno zanimljivih ljudi koje inače u životu nikada ne bi imao prilike sresti.

Biste li se nazvali elitistom?

– Volim lijepo i kvalitetno – ako je to elitizam, onda da.

Ljetujete li na hrvatskoj obali?

– Ne. Tih deset dana godišnjeg potrebna mi je izolacija i mir. Toga na našoj obali nema. Moji roditelji su iz Dalmacije i zbog Hrvatske mi je drago što je turizam tako uspješan, ali bez mene, molim vas.

Art je craft

Umjetnički kredo Lea Mujića bi bio?

– Art je craft. Zanat – to je moj kredo. Fleksibilan sam, imam ciljeve i razumijem uvjete, okolnosti i vrijeme. Ovaj je posao matematika. Balet ima dva zakona – što i gdje. Nema tu filozofije ili duhovnosti.

Pritom najbolje funkcioniram s ljudima koji rade manualno, a to su krojačice, tehničari za svjetlo i zvuk, scenografi, kostimografi… – s njima imam najbolju komunikaciju. Pripada nam mjesto i sadašnji trenutak. Ako naučiš kontrolirati ovdje i sada – to je to. To vrijedi kako u baletu, tako i u životu, a i šire, haha.

Planovi za ovu kazališnu sezonu?

– Iza mene je velika premijera u Berlinu; a do kraja sezone imam turneju u Francuskoj s »Anom Karenjinom«, čekaju me angažmani u Finskoj te Bugarskoj.

Ako se ne varam, dobili ste i bugarsku nacionalnu nagradu u području baleta?

– Jesam.

Osvojili ste četiri Nagrade hrvatskog glumišta, a i sada ste »ukrali« cijeli šou – vaša »Ljepotica i zvijer« u produkciji ZGK-a Komedija nominirana je za najbolji mjuzikl u cjelini, a vi, pak, za najbolju režiju; nominacije su osvojili i Vanda Winter i Fabijan Pavao Medvešek, a glumačku nominaciju za najbolju izvedbu umjetnika do 28 ima i Buga Šimić. Koreografiju ste radili i za »Šišmiša« zagrebačkog HNK-a koji je nominiran za najbolju predstavu u cjelini u kategoriji opereta/mjuzikl te, povrh svega, za Nagradu za najbolji balet u 2023. konkurira i vaš »Veliki Gatsby« HNK-a Split te ste, za tu koreografiju, također dobili nominaciju.

– Nagrade je dobro dobiti, a još bolje zaboraviti i ići dalje. Ovaj posao radim stalno ispočetka. Prilazim mu s poštovanjem, kao da ga prvi put radim. Ne možeš jahati na uspjesima koji su vrlo efemerni. Naravno, daju određenu sigurnost, ali baletu uvijek moraš prići s poštovanjem. Hrvatsko tržište nije veliko, to isto treba imati na umu. Zaključno, nagrade su dobre, ali ne i primordijalne.

Koja vam je najdraža hrvatska riječ?

– Susramlje. Sjajna riječ. U Beogradu se kaže transfer blama, ali susramlje je puno bolje jezično rješenje.

Čemu će publika svjedočiti 17. studenoga?

– Svjedočit će »Hamletu« u službi ove fenomenalne umjetnosti koja se plesom naziva. Na sceni je velik broj plesača i velika je to proslava baleta kao takvog.

Baletni umjetnici u Hrvatskoj su premalo plaćeni

Imate status samostalnog umjetnika. Kako komentirate poziciju baletnih, ali i samostalnih umjetnika uopće?

– Baletni umjetnici u Hrvatskoj su premalo plaćeni. Novi je Zakon donio neke dobre preinake, ali plaće bi trebale biti puno veće. Balet HNK-a svakodnevno radi jako, jako puno. Subotom je samo taj ansambl na poslu.

Najteže je ići na scenu i plesati. Lakše je napraviti koreografiju ili biti ravnatelj, nego raditi sa svojim tijelom koje se brzo mijenja, stati na pozornicu, eksponirati sebe i zadovoljiti očekivanja nekog stranca u mraku.

To je nešto najranjivije. Mogu reći da volim svoj status i da sam član Hrvatskog društva profesionalnih baletnih umjetnika ali, što se samostalnih umjetnika tiče, ne znam što se točno događa. Nikada nisam, izuzev za vrijeme pandemije, koristio status kao resurs novca, tako da ni ne znam sve beneficije tog statusa. Vjerujem da ih je više no što ih ja koristim.