Beatlesi, najprodavaniji bend svih vremena s mnogim drugim postavljenim rekordima koji su i danas teško dostižni, a beatlemanija samo je jedan od društveno-kulturoloških fenomena koje je taj britanski bend od 1960-ih naovamo pokrenuo.

Sve to, kao i njihove zajedničke potencijalne višedekadne uspjehe prekinuli su četverostruki pucnjevi iz pištolja, oni koji su svijetom na simboličnoj razini odjeknuli istom jačinom kojom je Gavrilo Princip izmijenio tijek povijesti. Samo u slučaju Beatlesa i Johna Lennona, legendarnog glazbenika koji je osnovao taj bend, bio je to Mark Chapman, čije je djelo gotovo tektonski potreslo tadašnji svijet showbusinessa.

O težini njegova djela svjedoče i neprestana višedesetljetna odbijanja američkog sudstva da ga pusti na slobodu. I dok se Chapman, koji će ove godine napuniti šezdeset i osam godina, bori da izađe iz zatvora, njegovo nedjelo u kontekstu veličine Beatlesa i Lennona nije prestalo intrigirati svekoliku javnost, a opera »Lennon« skladatelja Ive Josipovića, po libretu Marine Biti i u režiji Marine Pejnović upravo tematizira život velikoga glazbenika kroz prizmu jednoga događaja koji je promijenio sve – njegova ubojstva.

Uz brojna poznata lica, između ostalih bivšeg predsjednika i predsjednicu, kao i sadašnjeg predsjednika, opera »Lennon«, svojevrsni kulturni apogej, i to onaj dozirani, čiji se puni sjaj tek očekuje, oduševio je publiku u zagrebačkome HNK-u na praizvedbi, a brojni se pozitivni komentari nižu i tek očekuju na ovaj veliki i uspjeli projekt.

Reminiscentni ton

Sama opera podijeljena je u pet dijelova – »Dolje duboko«, »Sve s moje liste želja«, »U vremenskom stroju«, »Karmički kotač« te »Zamisli mir« – koji rastvaraju Lennonov život, a libreto oblikovan kao introspektivni trenutak umirućeg Lennona u reminiscentnome tonu notira važne osobe u njegovu životu. Libreto na engleskome jeziku ne pristupa Lennonovu životu iz pozicije doslovnog, nego onog skrovitog i doznačavajućeg, koje intencijski baca svjetlo na njegovu personu. Uostalom svaki velikan je i osoba, pa ga ključni životni događaji i odnosi zasigurno oblikuju, što je slučaj i s Lennonom, kojeg tumači Domagoj Dorotić, a njegov su pak život oblikovali May, koju tumači Dubravka Šeparović Mušović, Yoko Ono, koju tumači Marija Kuhar Šoša, na svjetsku žalost njegov život prekinuo je ubojica Mark Chapman, kojeg tumači Ozren Bilušić.

Opera u trajanju od devedeset minuta tematski vrlo pronicljivo, na sjecištu biografskoga, kulturološkoga i sociološkoga (raz)otkriva veličinu Lennonova života. Ili, bolje rečeno, skreće pažnju na njegov osobni život, jer o njegovoj se veličini već sve zna. Ono što se nitko usudio napraviti nije, zagrebačka ekipa na čelu s autorskim trolistom Josipović – Biti – Pejnović usudila se – i uspjela.

Oblikujući, dakle, cijelu priču koja započinje i završava samim ubojstvom u reminiscentnome tonu, pratimo košmarsku svijest Lennona na granici umirućeg, koji retrospektivno prelijeće vlastiti život od djetinjstva. A da je i njegovo djetinjstvo također motivski zastupljeno govori jasno i njegova ideja o životu kao snivanju, odnosno snovima i plivanju zrakom, što je i naznačeno i u Beatlesovoj antologiji iz 2000. godine.

Hrvatska priča o Lennonovu životu zahvatila je tako ključne događaje i/ili osobe u njegovu životu, pa se uz njegovu Yoko, ljubavnicu May, pojavljuje i prvi menadžer Beatlesa, prvi gitarist, njegova majka, Johnov sin, a njegov ubojica Chapman, osim što na samome početku povlači okidač, opetovano se pojavljuje kao (pro)nositelj zlokobnog, onog koji upućuje na makabričnost cjeline, te na razini simboličnog kao fatumski suigrač.

Igra života i smrti

Da se radi o Lennonu na ivici života i smrti pokazuje i stalno prisutan motiv bjeline, koji dominira scenom od samog početka, čemu svakako pridonose kostimografska rješenja. Valjda istaknuti i to da osim što je kroz leće lenonica, koje su simbolično iskorištene u predstavi na zastoru i u samoj predstavi, dan uvid u svijest umirućeg Lennona i u njegov život, u kojem se ističu možda manje znani odnosi i/ili problemi, pa se tako ističe odnos Lennona i McCartneyja, koji je u jednome periodu bio poljuljan, zatim odnos njega i May, pa njega i Yoko Ono, kao i odnos njega spram majke koja je tragično preminula u prometnoj nesreći kad je imao sedamnaest godina. Na to u libretu višekratno upućuje sintagma »My Mummy’s Dead«, prema istoimenoj pjesmi iz 1970. godine, koju također karakterizira jednostavnost izraza, s ciljem podcrtavanja praznine zbog majčina gubitka. Libreto je pomno oblikovan kao uvid u život jedne osobe i njezine veličine koja je potpomognuta segmentom životnog, a ponovnim sučeljavanjem ubojice i žrtve, atentatora Chapmana i Lennona, postignut je dijalog života i smrti, povlačenja i potezanja, svojevrsne opomene i upućivanja. Također, nakon pucnja koji Lennonovu svijest (de)notira kao onu umiruću, te nakon njegova susreta s njemu važnim osobama, Chapman je kasnije vješto iskorišten kako ne bi Lennonu na odlasku u vječno počivalište dopustio da ode ukupnošću onog lijepog, već kao trajni sociološki memento mori, jer kategorija fascinacije slavom nedvojbeno i jest jedan od razloga Chapmanova brutalna čina, što je i on sam istaknuo, a ova je priča na to smisleno uputila. Uostalom, i sam Chapman izjavio je »I was ‘Mr. Nobody’ until I killed the biggest Somebody on earth«, a uz to, prozivao je Lennona i za licemjerje u kontekstu onoga što pjeva nasuprot njegovu bogatstvu. U tom smislu, kad govorimo o Chapmanu, možemo reći i da opera, između ostalog, motivski pristupa razlozima Chapmanova djelovanja, a onima koji bolje poznaju Lennonovu biografiju i/ili uzročnost toga čina, potpuno je jasno da je to učinio iz više razloga, o čemu govori film »The Killing of John Lennon« (2006.) Andrewa Piddingtona u kojemu je fokus upravo na liku Lennonova ubojice.

Što se tiče libreta, literarnog teksta koji možemo promatrati i kao odvojenu cjelinu, kojeg sam cijelog pročitao i prije i nakon njegova skraćivanja, njegova autorica tematici jedne slave i jednog života pristupa potpuno suvremeno, u postmodernističkome ruhu koje zaodijeva možda i onim svekolikoj javnosti biografski manje znanim.

Izvrsne uloge

Prije svega imajući u vidu Lennonov glazbeni talent koji se očituje u brojnim svevremenskim pjesmama, autorica i na razini teksta i na razini ideje priču zaokružuje kao igru života i smrti, između koje se nazire makadamski put popločen pacifizmom, revolucionarizmom te unekoliko umjetnošću. Sagledavajući kvalitetu samoga teksta, možemo ustvrditi kako određena mjesta nose odliku repetitivnosti te su pojačana intencionalno, uz dakako skladne linije, ritamske pozicije i fraze koje liričnošću izmiču doslovnome. U svakom slučaju, sve to uz modus poetičnosti, eufonijski vrlo efektno kazuje o iznimnome osjećaju autorice za zvukovnost/melodioznost engleskoga jezika, koji očigledno izvrsno poznaje.

Josipovićeva glazba također je izvrsna, a ono što je karakteristika njegove skladbe jest repetitivnost ritamskih obrazaca, koje gdjekad razbija razigrani uzorak te virtuozitet. Glazba tako neprestance u grande stilu epskoga naboja nagovješta kakvo slavlje života, no i suštinsku dramatičnost svakog od trenutka koji je zaokružio život Lennona, uz dakako osebujan koloritni premaz. Naravno, za tu je dramatičnost nedvojbeno zaslužna i režija Marine Pejnović, koja je očigledno shvatila smjer kretanja, odnosno sugestivnost i upućivačku narav tekstnog predloška, pa je njezina režija vješto posložila sve kockice na svoje mjesto. Tu je i vrlo funkcionalna pomična scenografija metalne konstrukcije koja se lako rastavlja i sastavlja, tvoreći nove prostore i oblike, čime je dozvolila prostornu neodredivost i mogućnost životnoga egzodusa te dodatno naglasila Lennonov životni vijek.

Kad govorimo o glazbi i izvedbama, valja istaknuti kako je Domagoj Dorotić bio posve izvrstan u ulozi Lennona, iako uza za ove prostor karakterističan ‘tvrdi’ engleski naglasak, a kostimografski je bjelinom kontrirao ostatku članova grupe Beatles koji su bili u tamnijim tonovima, pa je i na razini kostimografskoga isplivala dijada staro – novo, život – smrt u znaku sjećanja. Zbor je također bio kostimografski doznačen bjelinom, što je na simboličnoj razini svijesti uputilo na znak jednakosti između njega i Lennona. Nakon iznimno zahtjevne i izvrsne izvedbe Parsifala u riječkome HNK-u, prvakinja Dubravka Šeparović Mušović također je još jednom izvrsno, samozatajnički sugestivno, no i dramaturški uvjerljivo donijela lik May, a Marija Kuhar Šoša oduševila je portretirajući Yoko Ono, posebice u dvama dijelovima u kojima je briljirala, uz možda i najbolji naglasak na engleskome, a izvrsno je i dramaturški (do)ocrtala lik koji tumači. Također, Ozren Bilušić svojom je izvedbom idejno poentirao uzročnost Chapmanova djelovanja. A sve konce, na prvu nevidljive, imao je i Josip Skender, koji je postojano vodio orkestar na put izvrsnosti. Opera »Lennon« je, dakle, poslužit ću se riječima resorne ministrice, glazbeno-scenski događaj za pamćenje, jer takav pionirski i vrlo zahtjevan pothvat u svakome smislu, i produkcijski, i glazbeno, svakako zaslužuje priznanje. »Lennon« je, dakle, postmodernistički biografski kolaž, glazbena glazura, idejna vivifikacija kulta ličnosti, sociološko-kulturološki uskličnik i hrvatska suvremena opera koju svakako valja pogledati.