RIJEKA – U Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku u ponedjeljak 30. rujna gostuje predstava »Lažljivica« beogradskog Ateljea 212 u dva termina koja su rasprodana, u 18 i u 20 sati. Organizator gostovanja je Kulturishka. Autor djela je Nikolaj Koljada, a režiju potpisuje Stefan Sablić. To je povod za razgovor s glumicom Jelisavetom Sekom Sablić, koja tumači ulogu Serafime Margaritovne, a partnerica na sceni joj je glumica Gorica Popović. Seku Sablić, koja je zavidnu karijeru ostvarila »na daskama koje život znače«, pamtimo po likovima iz filmskih naslova i popularnih televizijskih serija. Valja spomenuti »Žikinu dinastiju«, »Davitelj protiv davitelja«, »Maratonci trče počasni krug« iz 1982. u kojem je tumačila lik pijanistice Kristine te je nagrađena Zlatnom arenom za glavnu ulogu na festivalu u Puli. Dobitnica je i drugih glumačkih priznanja. A gledali smo je i u nekad iznimno popularnoj seriji »Bolji život«, ali i u onoj nešto novijeg datuma, također iznimno gledanoj »Lud, zbunjen, normalan«.

Lik koji se pobunio

Prvo pitanje je vezano za ulogu u predstavi »Lažljivica«: ima li sličnosti između vas i uloge koju tumačite, možda neki filozofski sličan način promišljanja života?

– Lik koji tumačim u »Lažljivici« ima jako puno sličnosti sa mnom. Stoga mi je bilo teže ga tumačiti, kao što mi je iz istog razloga lakše igrati uloge čije se osobnosti razlikuju od mene same. U predstavi tumačim lik starije žene, mojih godina, koja je u velikoj pobuni. Osviještena je, jako dobro vidi u kakvom društvu živi: to je svijet pun korumpiranih ljudi, kriminalaca i tajkuna. Vješto se služi tom njihovom terminologijom. Priča je smiješna i apsurdna, nadrealna u isto vrijeme. Moj lik ide od jednog do drugog protivnika, onih koji su uz režim. Osvećuje im se. Istovremeno posjećuje i muzej u kojem radi žena koja je neosviještena, koja je nesvjesna svega o čemu joj ona govori, već radi za kriminalce. Moj lik je kažnjava, a kako i na koji način, saznat ćete kad pogledate predstavu. Taj lik ima veze sa mnom jer sam se i ja pobunila, kao velik dio našeg naroda koji je svjestan u kakvom društvu živimo i koji je otvorio oči. A koliko je otvorio oči, to ćemo tek idjeti.

Je li se današnji svijet glumaca umnogome promijenio od kad ste vi počinjali glumačku karijeru?

– Promijenio se, premda se glumci uvijek isto ponašaju i uvijek daju sve od sebe za svoj životni poziv – glumu. Okvirno se ipak i taj svijet promijenio u smislu tog nekog druženja. Nekada su se glumci više družili u nekim centrima, kafićima u kojima su se okupljali, a riječ je bila o značajnim glumcima, redateljima, scenaristima i piscima. Bila je to jedna velika razmjena energije, mišljenja, stavova i duhovitosti. Bilo je to vrlo značajno za onodobnu kulturnu scenu. A i privatno su se družili. Sada je sve to nekako utihnulo, barem mi se tako čini.

Gluma se odlučila za mene

Što je bilo presudno da se zaljubite u glumu? Zašto ste se odlučili za poziv glumice?

– Gluma se odlučila za mene, evo baš bih tako rekla. Nisam ni primijetila kad se gluma uvukla u mene. Smatram da je talent kao vrelo vode koja pronalazi svoj put, svoj tijek i ulijeva se tamo gdje treba. Tako je i s glumom. Nisam bila svjesna toga. U kući moje mame glumice su bile ljepotice. Ona nikad za mene nije kazala da sam glumica.

Da niste glumica što biste bili?

Snimio: Zoran Jovanovich

– Iskreno, ne znam što bih bila. Pitaj Boga? Ne razmišljam o tome. Kao što je Čehov rekao: »Tko zna što je naš pravi poziv?« Kazao je to jednom jedan njegov lik. Tako ni ja ne znam što bih bila, ali nešto bih zasigurno radila. To pitanje nije postojalo sve dok u poznim godinama nisam posumnjala u sebe, kad su me drugi uvukli u to. Kad se postavljalo pitanje jesam li dobra glumica? To sam tako doživjela, premda to nitko nije znao. Počela sam razmišljati da završim tečaj za medicinske sestre, međutim poznati redatelji počeli su me pozivati u druga poznata kazališta, te sam fantastično profitirala i odvojila se od Ateljea 212, svog voljenog Ateljea 212, koji me uvukao u tu krizu tijekom koje sam posumnjala u sebe i svoj glumački talent.

Poznati ste po britkom jeziku. Ta vam je odlika donijela titulu persone non grata u nekim situacijama. Kako ste prebrodili te teške situacije?

– Općenito nisam agresivna na jeziku, osim kad imam priliku u javnosti kazati ono što mislim. To i kažem. Ne bih mogla drukčije, ali mislim da toj drugoj strani nisam toliko zanimljiva, kao na primjer Severina, i da joj naprave to što su joj napravili na granici. Severini koja je estradna diva. Oduvijek sam bila njezin fan, a osim toga smatram da je kao osoba divan čovjek. Za nju imam veliko poštovanje i želim joj sve najbolje i da još dugo potraje na sceni.

Suradnja sa sinom

S Mustafom Nadarevićem glumili ste u popularnoj seriji »Lud, zbunjen, normalan«. Prisjetite se malo tih snimanja. Možda imate pokoju anegdotu sa seta za ispričati?

– Da, radila sam s Mustafom i bilo je izvrsno. Žao mi je što smo Milena Dravić i ja kratko radile s njim u toj seriji. Tražile smo honorar, a produkcija je bila siromašna. Mislim da smo pogriješile, jer su bili jako gostoljubivi. Mustafi je bilo jako stalo do te serije i da mi u njoj igramo. Inače, on je bio moja generacija. Družili smo se još u mladosti, još iz vremena kad sam u Dubrovniku u »Dundu Maroju« igrala Petrunjelu, a on imao ulogu statista kao Miho, Pjero, Vlaho, a unatoč tom malom početku izgradio značajnu glumačku karijeru, vrlo uspješnu. Postao je velik glumac i gledala sam ga nebrojeno puta i u kazalištu i na velikom ekranu – od »Skupa« do »Glembajevih«. Bio je vrhunski, veliki glumac, pjesnik u duši. I privatno smo se družili. Tako smo jedne godine zajedno s našim obiteljima bili na Lastovu.

Kako je raditi sa sinom, redateljem Stefanom Sablićem? Kako izgleda taj poslovni odnos? Tko koga sluša ili ne sluša, rekli bismo u šali.

– Ne znam ni ja kako je raditi sa sinom. Sve redovno. Šalu na stranu. Na početku njegove karijere, kad smo radili na predstavi »Arsen i stare čipke«, miješala sam se u njegov posao jer je bio nekako neaktivan. No, dogodila se nemila situacija kad mu je jedan bezobrazni glumac rekao: »Ajde se dogovori s majkom«. To nije bilo nimalo u redu s njegove strane. Stefana je to pogodilo i od tada je izbjegavao raditi sa mnom. Ni za »Lažljivicu« nije se želio prihvatiti režije jer je i meni dodijeljena uloga, ali onda mu je upravitelj rekao kako nema veze što i ja igram u toj predstavi te da se prihvati režije. I tako bi.

Dosta čitam Andrića

Ima li neka uloga koju biste izdvojili jer vam je posebno draga?

– Ne bih znala. Puno mi je uloga drago, u kojima sam doista uživala radeći ih. Za malo njih sam imala otpor. Bilo ih je kojih dvije, tri, ali brzo bih to riješila.

Otkrijte ponešto iz privatnog života. Koga vi volite gledati na velikom platnu ili na televizijskom ekranu, te u kakvoj glazbi i s kakvim knjigama se volite opuštati?

– Kao mlada sam jako puno čitala. Imala sam prijatelja koji je bio jako dobro upućen u tadašnju aktualnu književnu scenu i čitala bih ono što bi mi on preporučio. Trenutno dosta čitam Andrića. Kad je riječ o glazbi, moram vam kazati da sam završila srednju glazbenu školu – smjer klavir, i da mi glazba u životu jako puno znači. Kad god je neki dobar koncert na repertoaru, s kvalitetnim dirigentom, pohrlim u kazalište ili koncertnu dvoranu. No, smatram da je i ta scena podosta devalvirana. Naša Filharmonija ima problema kao općenito i kulturna scena, koja se nalazi u nekom »međuprostoru« usudila bih se kazati. Filmove slabo gledam. Nisam previše zainteresirana za nove naslove i nekako su mi draži oni nešto starijeg datuma.

Za kraj razgovora jedno pomalo frivolno pitanje. Za glumice je izgled važan, te tako i stil odijevanja. Koliko vi uživate u tim ženskim aktivnostima: šminkanju, odijevanju, i na što ste slabi kad je riječ o modnim dodacima?

– Kao mlada jako sam vodila računa o izgledu. Odijevala sam se u Parizu, a potom u Italiji. Njegujem taj neki casual elegantni stil. Najsretnija sam bila kad bih šopingirala u Galeriji Lafayetteu u Parizu.