ZAGREB – Idemo se malo našaliti s formatom razgovora o predstavi: evo, iako ste tek ušli u kazalište, pravit ćemo se da ste našu izvedbu upravo pogledali i malo ćemo popričati o njoj. Za početak, mi glumci koji vam se obraćamo, djeca u rasponu od šest do četrnaest godina i jedan odrasli glumac, sad ćemo vam reći što mislimo o svojoj predstavi. Tako počinju »Medejina djeca« redatelja Mila Raua: sa stolcima ispred spuštenog zastora, u lakom tonu ironiziranja uloge publike (»sigurno će najviše pitanja imati oni koji nisu gledali predstavu, mislim naravno na kritičare i studente«).

Djeca/glumci su uprizoreni u klasičnim dramskim ulogama koje hine spontanost vrlo stereotipnog »dječjeg ponašanja«, primjerice gledanja u mobitele, kašnjenja, prekidanja odraslog glumca koji ujedno služi i kao narator i kao kamerman događaja na sceni. No, sve je u ovoj izvedbi minuciozno isplanirano i skriptirano. Pa tako i razgovor s djecom/glumcima o tragediji, u kojem djeca ne govore svojim riječima, nego gotovo Beckettovim jezikom apokaliptičkih glosa (»Ljubav je eksperiment bogova koji im je najmanje pošao za rukom«), usput objašnjavajući publici važnost Euripidova komada u kontekstu školskog tumačenja grčke tragedije. Humor koji se time postiže nije jednostavan: ismijavaju se i odrasli i djeca, odnosno uspostavlja se cinična pozicija »odrasle djece« koja preuzimaju kontrolu nad uprizorenjem. No, taj dio pred zastorom barem je slojevit u ismijavanju bilo kakvog konačnog tumačenja Euripidova teksta, kao i u dobro osmišljenoj igri s gledateljskim predznanjem o komadu, nasuprot gledateljskih očekivanja. I da predstava ostaje na toj šali o predstavi koju promišljamo iako se nije dogodila, rekla bih da je šarmantna.

Medeja i »Amadine«

Ali nakon dizanja zastora kreće usporedba Euripidove junakinje Medeje s likom scenski nazvanim »Amadine«, u kojoj se lako prepoznaje priča o Belgijanki Geneviève Lhermitte, koja je 28. 2. 2007. prerezala grkljane svoje petero djece. Predstava ostavlja dokumentarni datum i način ubojstva, ali mijenja i prešućuje razne činjenice oko odnosa ljudi upletenih u stvarno višestruko ubojstvo, čitavo vrijeme ostavljajući kontekst dokumentarnog događaja naglašeno prepoznatljivim. Drugim riječima, fikcionalizacija služi tome da se napravi tanka veza suvremenog infanticida s Euripidovom »Medejom«: netko razočaran u romantični aspekt svog braka, ostavljen, ogorčen i usamljen, ubio je svoju djecu.

Predstava potcrtava kako se žene zatvorene u konzervativne brakove, odsječene od svoje obitelji, osjećaju užasno instrumentalizirano. Elementarno upoznavanje sa slučajem Geneviève Lhermitte, međutim, dovest će nas do pitanja zašto je iz predstave izostavljena njezina iznimno teška mentalna bolest? Može li se lik Euripidove Medeje, mentalno nadasve lucidne čarobnice i ratnice, žene koju čak i antički dramski predložak prikazuje kao razboritu (akoprem i okrutnu), usporediti sa ženom koja strada od paranoidne shizofrenije? A da se pritom shizofrenija u predstavi nijednom ne spomene? Može li se preskočiti razgovor o psihozi, ako već uprizorujete psihozu? Redateljski odgovor je ponovo ciničan: djeca koja igraju ubijanje djece na sceni ne moraju znati što je psihoza, ali moraju simulirati stvarno vrijeme i akcije brutalnih ubojstava. Kamera koja snima njihovu izvedbu lovi užas na licu mladih izvođača, njihova krkljanja i teška disanja, dok »svjedočimo« (filmski trik) kako dijete djetetu nožem reže vrat iz koga vrlo uvjerljivo lipti krv. Želim li ja to gledati u kazalištu ili bilo gdje drugdje? Ne. Da li svjedočenje ubijanju zaustavlja ubijanje, bolje rečeno jesu li gladijatorske igre, u kojima smo na svoje oči gledali eksplicitna krvava mučenja i smrt sudionika, zaustavile rimske ratove? Nisu. Je li ubijanje danas tako banalno da je postalo samo jedna satirička dječja igra? Nipošto. Ima, naravno, mnogo prizorišta gdje možete iz prve ruke pogledati prolijevanje krvi. Od ratnih lokacija Europe, Bliskog istoka i Afrike do finala kick-boxinga i ilegalnih borba pijetlova. Kazalište, tome nasuprot, računa da publika ima i maštu. A čak i kad je u pitanju tragedija, dakle priča o zločinu i/ili katastrofi, kazalište od Euripida nadalje više razmišlja o tome zašto je došlo do ubojstva, negoli samo mehanički »ponavlja« scenu nasilja korak po korak.

O čijoj trivijalizaciji govorimo?

S obzirom na to da je ovo druga predstava Mila Raua koja se bavi ubijanjem djece (prije šest godina na Festivalu svjetskog kazališta mogli smo pogledati »Pet lakih komada« o belgijskom pedofilu Marcu Dutrouxu i njegovim žrtvama, također u izvedbi petero djece), nameće se zaključak da je angažiranje djece/glumaca nadasve svjesna strategija ovog redatelja. Štoviše, dijete je pozvano baviti se onim najužasnijim u odraslim ljudima. Ta ogromna odgovornost koju Rau uvaljuje djeci nema nikakvu pedagogijsku potkrepu ni agendu – naprotiv, korištenje na sceni »naivnog« izvođača između ostalog služi tome da bi se pokazalo da čak ni djeca danas više nemaju rezerve suosjećanja. Kakva jadna generalizacija, tipična za umornu sredovječnu odraslu osobu, obično iz neke ekonomski povlaštene zemlje (ovdje: Belgija). U renesansi, Rau bi režirao borbe medvjeda: to je bila scena gdje ste mogli iz prve ruke vidjeti kako netko nekome trga grkljan. Ali puno više ljudi odabralo je otići pogledati Shakespearea (fizički, Shakespeareovo kazalište »The Globe« bilo je smješteno tik uz dvoranu s borbama medvjeda i faktički je bilo znatno posjećenije). Zašto je ljudima drama bila zanimljivija od krvoprolića? Jer i Shakespeare i Euripid nude i kompleksno razmišljanje o klanju. Iako je jedna od replika u predstavi »Medejina djeca« da je teže gledati ubijanje zmaja nego ubijanje čovjeka, drugim riječima da smo oko ubijanja ljudi postali posve blazirani, reakcije zagrebačke publike opovrgle su ovaj cinični stav. Sudeći po mučnini koja me prati nakon odgledane predstave, a izvjesno je da u tome nisam jedina, krvoločnost na sceni više je u službi redateljskog gladijatorskog senzacionalizma, negoli bilo kakvog dokazivanja emocionalne hladnoće publike.

MICHIEL DEVIJVER

O »novoj viziji« umjetnosti stvarno je bespredmetno govoriti jer Rau filmski kičizira mit o Medeji (snimke divlje morske obale, lutkarskog kostima zmaja, Jazona s drvenim mačem koji trči plažom), kao što kičizira i banalno skriptira i samu izvedbu djetinjstva izvođača. Kič snimljenog materijala na licu se mjesta montira sa snimanjem živih izvođača u »pojednostavljenim«, nerijetko namjerno kičerski stilizranim dječjim interpretacijama. Isprepletanje ova dva modaliteta kiča proizvodi, doduše, jednu »novu« gledateljsku nelagodu, ali nje pak imamo koliko god hoćemo čim otvorimo neki televizijski reality-show. Usput, ovo je druga predstava ovogodišnjeg Festivala svjetskog kazališta koja publici podmeće ideologiju opće trivijalizacije bolnih realnosti. Naravno, obje izvedbe mogu se tumačiti i kao satire populizma. Ali dok prva predstava Festivala svjetskog kazališta uprizoruje surovu populističku instrumentalizaciju i seksualizaciju ljudskog tijela (»Jebi se« argentinske umjetnice Marine Otero), druga poništava bilo kakvu ideju nevinosti, pa čak i one dječje, umjesto toga uprizorujući populističku pornografiju zločina izvedenog dječjom rukom. Što je točno u tome satirično? Pa u obje se predstave populistički ukus za seksom i nasiljem ipak uzima kao mjera svih stvari. Danas ima mainstream hororaca koji su angažiraniji od ovih predstava.

Slijepa ulica cinizma

U svojim intervjuima Rau često govori protiv »snažnog i narcističnog europskog protagonista glavnih priča koji je uvijek samoživ i psihotičan« i kojeg smo trpjeli tri tisuće godina kao uzor umjetničkog djelovanja, umjesto toga tvrdeći da želi napraviti teatar kolektivnog protagonista s navodno aktivističkom agendom. Ali što je aktivistička agenda »Medejine djece«? Prešućivanje shizofrenije stvarne žene koju se uzima za predložak i forsiranje »hladne učenosti« u ustima dječjih izvođača? Teško mi je u tome vidjeti emancipatorski sadržaj. Dapače, čini mi se da je Milo Rau vrlo moćan – da ne kažem snažan i narcističan – europski protagonist (trenutno je umjetnički direktor jedne od najprestižnijih europskih institucija, Wiener Festwochena), koji u svojim predstavama ne stiže dalje od gađenja nad svijetom. Tipičan književni lik europske drame mnogo je manje privilegiran i daleko zainteresiraniji za kritiku cinizma: sjetimo se samo Antigone ili Edipa ili Hamleta. Druga je stvar što današnja bogata Europa želi čuti iz »svog« kazališta. Svakako ne glas pobunjenika. U slučaju umjetničkog potpisa Mila Raua, to je glas inteligentnog, umjetnički nadasve kapacitiranog cinika. Jer što manje vjerujemo u drugog čovjeka, manja je šansa i da ćemo se ljudski povezati i pokušati promijeniti institucionalnu okrutnost od koje je podjednako stradala i Medeja i suvremeni Europljani. Cinizam je abortirana revolucija. A to, dakako, uvijek ulazi u vrh vrhova prestižnih kazališnih institucija.