Svojim različitim formama umjetnost nedvojbeno ima potencijal adresiranja društvenih problema, izazivanja postojećih normi i vjerovanja te poticanja kritičkog razmišljanja te može djelovati kao katalizator društvenih promjena, i to podizanjem svijesti o raznim nepravdama, nejednakostima te drugim društveno bitnim pitanjima. U kontekstu propitivanja postojećeg i budućeg (stanja) valja spomenuti vrlo zanimljivu i slojevitu predstavu slovenskog kazališnog redatelja Žige Divjaka, »Krize«, održanu u sklopu ovogodišnjeg Zoom festivala, koja direktno društvenokritički zahvaća vremenski udaljene značajne civilizacijske točke i/ili krajnosti te upozorava na alarmantnost naše trenutne/buduće situacije te naglašava nužnost suradnje.

Predstava vrlo sugestivnog naziva uključuje sedmero performera, Saru Dirnbek/ Doroteju Nadrah, Iztoka Drabika Juga, Klemena Kovačiča, Dragu Potočnjaka, Katarinu Stegner, Vita Weisa, Gregora Zorca, uz Blaža Štefa, koji preuzima ulogu naratora na matrici. Predstava, dakle, na samome početku uključuje trima plohama omeđen prazan bijeli prostor te raspoređenu opremu i/ili odjeću koja se razlikuje po profesionalnosti, a stvarni početak predstave signalizira dolazak prvog performera, potpuno nagog, koji se oblači u kostimografske i profesionalne okvire zadanosti.

Simulacija stvarnosti sedmero performera odvija se po ustaljenim obrascima jednakoga gibanja – blagog trčanja na mjestu – koje se prekida u određenim trenutcima radnjom svojstvenom određenoj profesiji, bilo da se radi o dostavljaču, studentici, poslovnom čovjeku u zreloj dobi, radniku ili pak sredovječnoj ženi. Predstava intencionalno promijeni smjer gibanja onda kad želi dodatno naglasiti nestalnost danih nam uloga te životnu nesigurnost, do čega su doveli zamršeni pozadinski procesi i fenomeni pod utjecajem ljudske jedinke.

Iako predstava u cjelini jest višeslojna i višeznačna, pravu vrijednost nosi tekstni/tekstualni predložak koji na engleskome jeziku izgovara narator. Taj tekstni predložak temeljen na knjizi »Less is More« Jasona Hickela i na knjizi »The Mushroom at the End of the World« Anne Lowenhaupt Tsing direktno interpolira s brojnim implikacijama društvenoga te daje čovjekov presjek od prapovijesti do danas i uokviruje njegovo opstojanje i preživljavanje onim ekološkim, kapitalističkim, odnosno sveprisutnim i vrlo premreženim okolinskim faktorima kojima se najavljuje kakav nesretan civilizacijski kraj.

S obzirom na dvostrukost priče, razinu tekstualnog/narativnog i performativnog/izvedbenog, kao i ključan trenutak na civilizacijskoj ljestvici i/ili na putu napretka, predstava uzima kao početak negativne putanje upravo 1950-e godine i proces industrijalizacije koji je tektonski poremetio dotadašnju ravnotežu na našemu planetu, što imenuje Antropocenom, nazivom koji se u umjetnosti i inim granama već koristi kao vidljiva oznaka početaka utjecaja ljudske ruke na prirodu. Iako je nedvojben utjecaj ljudskog faktora na sve što nas okružuje, predstava pak ističe globalne ekonomske distorzije, stoga spomenuti period finalno naziva Kapitalocenom.

Kapitalizam stoga kao koncept nesrazmjera u uzimanju i davanju, prema predstavi, funkcionira prema suodnosu prirodnoga i ljudskoga rada koji su u neprestanoj cirkulaciji i uzajamnosti. S time je u poveznici i industrijska revolucija koja je usko vezana uz ropstvo i kolonizaciju. Štoviše, predstava dodatno podcrtava ideju o industrijalizaciji i rastu općenito kao fenomenu koji počiva na procesu kolonizacije i produktivnoj snazi robova.

Sve to stvorilo je u konačnici kapitalizam koji je pak uništio gospodarstva, stvorio je jeftinu radnu snagu te je čak i izmijenio negdašnja vjerovanja o neograničenosti prirode i prirodnih resursa na koja smo navikli. Fingiranje oskudice u jednom povijesnom trenutku, jer nije bilo stvarnog i prekomjernog iscrpljivanja prirodnih resursa, te prijetnja glađu bili su (neizostavni) generator kapitalističkog rasta.

Iz takve prividne atmosfere nesigurnosti koja je, dakako, kompleksna, uzimajući u obzir međudjelovanja, ljudi su izgubili i tri tisuće dugu povezanost s prirodom i okolišem, odnosno nestalo je ljudsko shvaćanje o kompleksnosti i međuovisnosti ekosistema, što ujedno pronosi mogućnost potencijalnog okidača za njegovo urušavanje. A urušavanjem jednoga urušavaju se i ostali ekosistemi – pa tako i onaj ljudski.

Za takvo što, naglašava tekst predstave, (opet) je kriv kapitalizam, i to zato što počiva na posjedovanju, izvlačenju, komodifikaciji te prekomjernoj produkciji dobara. Kao filozofski oslonac predstava također koristi Descartesovu teoriju o dualizmu uma i tijela kojom želi pokazati da, iako se i o radu može razmišljati kao nečem odvojivom od pojedinca, i rad i prirodni resursi, nažalost, bivaju definirani samo kao – roba.

U takvome shvaćanju i priroda je samo pasivni faktor u našoj civilizaciji, što dovodi do potpune ravnodušnosti spram onoga što joj svakodnevno činimo, a posljedično i do masovnog izumiranja. S obzirom na rast koji je idejno-funkcionalni pokretač kapitalizma, jedino što (i dalje) preostaje jest samo rast, jer stagnacija nije poželjna i nije održiva. A da je rast izgledan i da se odvija eksponencijalno pokazuju i brojke prema kojima, uzmemo li za primjer 2000. godinu te godišnji globalni ekonomski rast od tri posto, kao i dvostruki rast svake dvadeset i tri godine, ispada da će na kraju ovoga stoljeća globalna ekonomija biti dvadeset puta veća od one u dvijetisućitim godinama.

Osim što takav rast podrazumijeva i gigantske kompanije koje uvelike utječu na zagađanje okoliša, također usporedno s time povećava se i stopa siromaštva, što vodi u nejednakost koja pak narušava solidarnost, empatiju i vjeru u kategoriju socijalnoga. Na kraju, kao posljedica svega toga nastupa nezadovoljstvo onime što imamo, kao i želja za onime što nemamo, a što drugi imaju. Također, sagledavajući stanje društvenoga, jasno je da rast i nejednakost narušavaju i stanje demokracije, jer upravo oni koji profitiraju kontroliraju (posljednje) alate demokracije – medije.

Pojam rasta podrazumijeva i ono što potencira pretjeranu konzumaciju i želju za čime, a to su svakako reklame koje su još jedan primjer kolonizacije – naših misli i javnoga, nerijetko virtualnog – prostora. Ne čudi stoga da se iza svega toga opet krije profit, no onaj od kojeg koristi ima tek nekolicina velikih. Drugim riječima, rast je u osnovi više od same ideologije; na leševima kolektivne ljudske zajednice u konačnici će profitirati samo neki.

Situacija je, djelo upozorava, kompleksna, pa smo primorani odabrati između dvaju nemogućih odabira – dobrobiti ili žilavosti ekološkog sustava – jer većina, s obzirom na trenutni nesklad čovjeka i prirode i neupitnu nepovezanost, ne bi uopće dvojila oko odabira. Čovjek je, uz prirodu, drveće, kao i bakterije i gljive, samo dio velikog ekosustava koji može opstati jedino u simbiozi.

Fenomen zvan industrijska revolucija ostavio je iza sebe uništene dijelove prirode, a čovjek zbog svojega vlastitog kolonizatorskog iskustva, kao i nastavljajućeg repliciranja onog umjetničkog koje nas uči kako je preživljavanje borba protiv drugih, zaboravlja da ljudsko preživljavanje ipak nije borba, već suživot s ostalim dionicima velikoga ekosustava. Čovjek je, dakle, samo jedna jedinka u tom velikom ekosustavu. I priroda je tu, a ona, ističe i svjetski poznati prirodoslovac Attenborough u dokumentarcu »Život na našem planetu«, uvijek nađe svoj put, sa ili bez ljudske jedinke.