ZAGREB – »Gavellina« premijera Krležine »Legende« u režiji Ivana Planinića i dramaturga Dubravka Mihanovića locirana je u zagrebački Tunel Grič. U svojoj knjizi »Vlastiti bog« (2010.) eminentni njemački sociolog Ulrich Beck navodi da je 21. stoljeće razdoblje u kojem bujaju i kuljaju nove vjerske prakse, koje polako, ali sigurno mijenjaju krajolik takozvanih »velikih religija« i inzistiraju na tome da je vjera nadasve privatno putovanje, osobna konverzacija s bogom, potraga koja može imati pluralne izvore (daleko od monoteizma). Riječ je o potrebi da se velike religiozne priče, na kojima se kompletno temelje religiozne institucije, konačno počnu čitati i tumačiti mimo (samoproglašenih) vjerskih autoriteta, odnosno da se ponovo ispričaju i komentiraju glasom svakog pojedinog čitatelja. Samim time, oduzima im se status »nedodirljivog« teksta, a njihov sadržaj vraća se u otvoreni socijalni opticaj. Evanđelja su, naime, literarni tekstovi, ne samo svete knjige Crkve.

Tuneli i katakombe

Krleža također u svojem ranom dramskom prvijencu »Legenda« (napisana 1913. godine, objavljena 1914. godine) osmišljava vlastitog Krista, koji u režiji Ivana Planinića i blagoj, nadasve senzibilnoj glumačkoj interpretaciji Nikole Baće boravi u »novim katakombama« ili zagrebačkom Tunelu Grič. U toj »nutrini grada« – lagano pljesnivoj, ali i hranjivoj utrobi zemlje, mjestu srodnom prostorima okupljanja ranih kršćana – Baćin Isus do kraja se predaje vlastitoj vjeri u ljubav, opraštanje i bliskost sa svojom ljudskom braćom i sestrama. On ne propovijeda. Grli, smiješi se, promatra s neobičnim unutarnjim treperenjem vedrine i povjerenja. S obzirom na kostimografski stil, Baćin Isus je i mladi, dugokosi beatnik ili hipik, radikalni sanjar u dugoj jutenoj haljini, utopist, skromni pjesnik onog najboljeg u ljudskim dušama. Jednako tako i figura koja zapravo nema odgovore na pitanja koja mu postavlja lik Sjene, ovdje u fantastično pribranoj, laserski fokusiranoj i nimalo zlonamernoj, nego upravo bratski »rasanjujućoj« izvedbi Franje Dijaka. Kao da je Isus/Baće stalno na rubu »slatke nesvjestice«, a Dijak/Sjena mu kao najvjerniji, duboko angažirani liječnik svaki put prinosi mirišljavu sol, ne bi li ga ozdravio (govorim o simboličkoj relaciji, ne fizičkoj gesti na sceni).

Važno je da u liku Sjene Franjo Dijak ništa ne pojednostavljuje. Ne igra ni varijantu Vraga, baš kao ni nekog biografskog Krležu, nego vrlo precizno (iz predloška) sondiran lik Sjene, koja dvojnički voli i prati Krista, nastoji ga prizvati pameti, neusporedivo je realnija od njega, ali i nemoćna pred snagom Kristove vizije. A malo je i šarmiran Kristovom »opijenošću« vjerom. Mnogi su pisci inače spojili Krista i Sjenu (arhetipske Jungove principe) u jedinstveni lik. Primjerice, Shakespeare u Hamleta, Goethe u Fausta, Bulgakov u Ješuu Ha-Nocrija ili Isusa iz »Majstora i Margarite«. Ali Krleža ih je napisao kao svjesno, hotimice razdvojenu i k tome blizanačku strukturu, u kojoj jedna strana nepokolebljivo vjeruje u dobro u ljudima, a druga strana govori »preko stoljeća« o ljudskom zlu, iznoseći činjenice o ne samo potencijalnom, nego uistinu realiziranom neuspjehu Isusove vjersko-političke misije. Drugim riječima, Krleža je liku Krista poklonio i neposrednost ekstatičnog vjerovanja, ali i osobitu »onostranost« skepticizma i kritičke svijesti kroz lik Sjene. Skepticizam je jednako svet kao i ekstaza, demonstrira Krleža. I tako njegovi Isus i Sjena nisu par progonjenog i progonitelja, nego par najboljih prijatelja.

Možda nije slučajno da predstava igra u vremenu takozvanih »klečavaca«, koji po javnim trgovima loše glume vjeru, zapravo utjelovljujući progone (naravno, žena, klasične žrtve kršćanskog nasilja) i ismijavajući Kristovu neporecivu socijalnu inkluzivnost, dok Krležin tekst i Krležin lik Isusa bez ikakvog licemjerja donose slobodu mišljenja i vjernicima i nevjernicima.

Tuneli i redateljska inovacija

Sklonost kazališnog redatelja Ivana Planinića epohi ekspresionizma dobro nam je poznata i svakako pohvalna, već i zato jer su eksperimentalni pravci početka 20. stoljeća na početku ultrakonzervativnog 21. stoljeća još eksperimentalniji. No, ono čega se Planinić konačno rješava u ovoj predstavi je poriv da pred etičkom i političkom puškom pobjegne u »stakleno zvono« cinizma. Ovdje nema podrugljivosti, nema forsiranja apsurda radi apsurda (kojim često olakšava svoju autorsku dušu, ali i zamagljuje analitički problem). Naprotiv, na sceni su zapravo samo četiri lika: Juda (odličan, veoma topao i tek nijansu pretjerano kooperativan Domagoj Janković – baš kako i dolikuje dvostrukosti koju igra), Marija (skromna, dostojanstvena Nataša Janjić Medančić, malo previše opterećena i zakrivena raskošnom perikom duge i kovrčave ženske kose) te već spomenuti Isus i Sjena. Ovaj četverokut uvijek razgovara s velike međusobne udaljenosti i s čitavom publikom između sebe, kao da su gledatelji »tampon-zona« između zaraćenih ili barem nepremostivo udaljenih strana, među kojima dolazi do vrlo rijetkog kontakta (zagrljaj Isusa i Marije).

Iz publike predstavu prate bitnički songovi sviračko-pjevačkog benda (Sven Medvešek, Tara Rosandić, Antonija Stanišić Šperanda, Ana Kvrgić, Ivana Bolanča, Ivan Grčić i Filip Šovagović), jednostavni i pogođeno ambivalentni (glazbu potpisuje Nikša Marinović), a putovanje od hodnika do hodnika kulminira velikom scenom nošenja teškog drvenog križa i raspeća. Scenograf i oblikovatelj svjetla je Ivan Lušičić Liik, a kostimografkinja Marita Ćopo. Usporeni i vrlo reducirani scenski pokret, apsolutno u funkciji predstave, potpisuje Maja Marjančić. Ne mogu se oteti pomisli da bi predstava bila još intenzivnija i pročišćenija da je na sceni manje perika i naglašenog glumačkog zamahivanja glavom koju krasi umjetna kosa, odnosno da su glumci u svojim svakodnevnim odijelima i s otvorenim licima, ali očito je redateljski bilo važno upravo kroz te perike inzistirati na »divljim kosama« svih sudionika. Kao da je u pozadini tog naglaska na divlje busenje kose Formanov filmski klasik »Kosa«, s glavnim likom antiratnog heroja i kovrčavog, dugokosog hipika koji se žrtvuje za svog najboljeg prijatelja i umjesto njega ode u rat, tamo i poginuvši (obrijane glave). Uza svu naklonost prema Formanu, koju i sama priznajem, iz konteksta komorne kazališne izvedbe bolje je što više ogoliti glumačka lica i lišiti ih suvišnih ukrasa i efekata, pa tako i perika, jer će izvedba time biti emocionalno izoštrenija.

Križ u potresu

Možda najsnažniju scensku sliku u predstavu unosi završna slika, u kojoj žene nakon Kristova raspeća prilaze drvenom rekvizitu i kolektivno ga tresu objema rukama. Ovaj finalni bijes, točka u kojoj se pojavljuje i ljutnja (jer malo koja žrtva ikada uspijeva), svakako i žalost jer se smrti dragovoljno podvrgnula osoba koja je do te mjere slavila život kao Isus, na osobit su način potresni – na isti način na koji bi bio potresan skok s krova dječaka koji vjeruje da može letjeti. Nikakvim padom nije poništena njegova vjera. Ali poništen je život. Činjenica da na samom kraju predstave križ raspeća tresu upravo žene, koje su tim istim križem, povijesno kao oružjem ili mačem progona, stoljećima bivale izostavljane iz upravljanja svetim obredima, a crkvenim mjerama proganjane i omalovažavane čak i u svojim domovima (bilo kao »drugotne«, bilo kao »vještice«), također nije zanemariva.

Osobno, najviše me se dojmila svečanost čitave ove predstave. Ne u smislu vjerske ceremonijalnosti. Nego potrebe da kroz Krležin tekst promislimo koje je zbilja ljudsko lice Krista, njegove neposrednosti i uronjenosti u zajednicu kojoj je pripadao. Krleža, doduše, inzistira i na sapuničarskom momentu prema kojemu je Juda bio zaljubljen u Mariju, zato je izdao Krista (iz perspektive dvadesetogodišnjeg autora takvi trokuti su uobičajena dramaturgija). Ali zapravo su i Juda i Marija mnogo manje važni od dijaloga koji se zbiva između Krista i Sjene. Jer jedino Sjena uistinu dopire do Krista. Ni ljubav ni izdaja ne tiču ga se toliko (govorim o Krležinoj perspektivi) kao filozofska i etička lucidnost, kritičnost i pronicljivost njegove vlastite Sjene (ovdje: tamnog anđela razboritosti). Ozbiljnost kojom je Dijak napravio svoju ulogu, kao i nježnost koju kanalizira Baće, stvaraju svečani ton koji nosi predstavu.

Pritom je naše vrijeme doživjelo da se Krista obradi u grotesknoj montipajtonovskoj maniri, a ogromnu popularnost postigla je i japanska manga (i film) »Mladi sveci« autorice Hikaru Nakamura, koja prati odnose Isusa i Bude kao cimera na fakultetu. Mi, dakle, o civilizacijskim prorocima definitivno umijemo razmišljati izvan crkvene stege i imperativa pristojnosti. Ali prelako je skrenuti »samo« u zafrkanciju. I baš zato Planinićeva »Legenda« kao zahtjevni žanrovski hibrid eseja i dramske poeme postaje novi međaš igranja Krleže na našim prostorima, kao i jedna od najuspjelijih predstava aktualnih repertoara.