RIJEKA – Lutkarsko-igrana predstava »Kralj Edip«, nastala u koprodukciji Hrvatske drame HNK-a Ivana pl. Zajca i Gradskog kazališta lutaka Rijeka, premijerno je izvedena u prostoru bivšeg Exportdrva. Prema Sofoklovoj tragediji režiju i adaptaciju potpisuje argentinski redatelj, dramski pisac i pedagog Luciano Delprato, koji je klasičnom dramskom predlošku pristupio na suvremen način – nastojeći približiti ovaj lektirni naslov i mladoj publici. Predstava je nastala kombinacijom animacije lutaka i žive igre glumaca, a u središte priče stavljena je napeta »kriminalistička« istraga oko ubojice kralja Laja.

Karikaturalne lutke

Drvene lutke oblikovane su karikaturalno, pomalo groteskno, i odjevene su poput današnjih političara s kravatama – s ispisanim imenima likova koje predstavljaju (izradu lutaka potpisuju Stjepan Buković, Vladimir Tomić, Željko Kranjčević Winter, Rajna Gruden, Ana Blašković i Snježana Jurić, a adaptaciju kostimografije napravila je Manuela Paladin Šabanović). »Kralj Edip« odvija se u izvrsnoj, dinamičnoj suigri u crno odjevenih glumaca Edija Ćelića, Deana Krivačića, Marija Joveva, Alexa Đakovića, Nikole Nedića i lutaka. Svaki od glumaca u jednom trenutku postaje pripovjedač s tekstom na stalku i mikrofonom, koji različitim modulacijama glasa »oživljava« pojedine likove, dok lutke na stolu (uz oblikovanje svjetla Rafaela Rodrigueza) animiraju i po dva glumca – često svojim tijelima postajući produžetak lutke ili aktivni sudionici ovog sjajnog lutkarsko-igranog scenskog dijaloga.

Foto D. Šokčević

Delpratova adaptacija i dramaturgija Nataše Antulov slijede Sofoklov predložak, čineći ga živim, aktualnim i suvremenim. I u originalu prisutan motiv kuge koja hara gradom i na kušnju stavlja cijelu zajednicu, podsjeća na današnju situaciju s pandemijom koronavirusa. Svećenik moli tebanskog kralja Edipa da ljude izbavi od zla, a Edip je poslao svoga šurjaka Kreonta u Delfe po savjet. Riječi proročišta su nedvosmislene: treba kazniti ubojice kralja Laja, koji je vladao Tebom prije Edipa i kojeg su ubili na putu za Delfe. I tu u predstavi počinje istraga o tome tko je ubio Laja, a Delprato u tragičko tkivo ubacuje i dosta humora, dosjetke, psovke i govor ulice – što priziva današnje političare, njihove manipulacije i spletke.

Edipov kompleks

Svećenik i slijepi vrač Tiresija također su prikazani karikaturalno, prizivajući »društvo staraca« ili pak odnos društva prema starijima. U jednom trenutku izazvani Tiresija kaže Edipu da je on zapravo ubojica svoga oca i predskazuje mu sudbinu: uskoro će osiromašiti i oslijepiti, a ispostavit će se da je vlastitoj djeci istodobno brat i otac, a ženi sin i muž. Na sve to Edip optuži Kreonta da se želi domoći njegove krune…

Foto D Šokčević

Tu na scenu stupa Jokasta – groteskno oblikovana lutka Edipove majke i žene. U pristupu likovima Edipa i Jokaste, Luciano Delprato na zanimljiv se način poigrao Edipovim kompleksom, odnosno motivom Edipa koji je Jokasti istodobno i dijete i muž. U predstavi tako postoje dvije lutke Edipa – ona odraslog muškarca i druga koja je manja, svodeći Edipa na dijete u krevetiću.

Ovaj prizor podsjeća na Sigmunda Freuda, koji je zapazio da nas Edipova sudbina ne ostavlja ravnodušnima, jer je mogla biti naša vlastita, jer je proroštvo vezano uz nas prije našeg rođenja isto ono prokletstvo koje je ležalo na Edipu – možda je to stoga što smo svi predodređeni usmjeriti prve seksualne impulse prema majkama, a impulse mržnje i otpora prema očevima.

Glasnik donosi vijest da Edip nije sin korintskih roditelja kao što je mislio, nakon čega Edip konačno shvaća da je on taj koji je ubio oca i živio u braku s vlastitom majkom. Ovim motivom Delpratova predstava otvara i pitanje identiteta, a rasplet Edipove sudbine odvija se u kazalištu, čime se sintetiziraju život i teatar. Jokasta se ubija, a Edip se sam oslijepio – ne mogavši se suočiti s istinom i tako kažnjavajući sebe kaznom koja je teža od smrti. U predstavi je na neki način polis presudio Edipu, jer kao ubojica ne može stajati na čelu države, ukazujući na sudbinu zapravo svakog vlastodršca.

Predstava »Kralj Edip« tako postaje svojevrsno ogledalo politike, ali i nas samih, suočavajući nas s nimalo ugodnim odrazima. Naravno, sve uz dozu humora i ironijskog odmaka. Premijerna publika ispratila je glumce i autorsku ekipu dugotrajnim pljeskom.