U sklopu ovogodišnjeg Europskog festivala suvremenih kazališnih praksi TranziT očekuje nas predstava »Geometrija daha«, koreografkinje Laure Arís Álvarez, nastala tijekom rezidencija u La Factoriji i Svetvinčentu, a premijerno je prošle godine, u izvedbi Zagrebačkog plesnog ansambla, prikazana u Zagrebačkom kazalištu mladih.

Predstava, kako piše u dijelu najave, »uz posredstvo tijela u pokretu i njihovih sinergija, spaja temeljne oblike života – dah i sveprisutnu geometriju, tvoreći paradoks koji je, ironično, osnova svakog postojanja«.

S obzirom na tu rečenicu, no i cjelokupan opis predstave koji, doduše, previše i ne otkriva, u povodu njezina skorašnjeg prikazivanja u riječkome HKD-u, više smo o samoj predstavi i njezinome konceptu doznali od španjolske koreografkinje, pedagoginje i plesačice Laure Arís Álvarez koja govori za naš list.

U najavi same predstave na stranicama HKD-a može se pronaći informacija da je predstava nastala tijekom rezidencija u španjolskoj La Factoriji i Mediteranskom plesnom centru Svetvinčente; možete li pojasniti o kakvim se rezidencijama radi i kako je nastala ideja za ovu predstavu?

– Početak stvaranja ove predstave za mene ima jedno intimno i osobno značenje, a u to ulaze i dvije godine pandemije, koje moram spomenuti. Naime, suočila sam se s nemogućnošću rada i putovanja (što je u mom životu gotovo isto), ali i pronalaženjem slobodnih ili otvorenih plesnih studija, kako bih nastavila rad (i trening), što je bilo problematično.

Na početku sam se osjećala prisiljenom trenirati u šumi – po kiši, snijegu, danju ili čak noću, u zimskim večerima. Međutim, s vremenom je to postao neki moj osobni izbor koji i danas prakticiram u kombinaciji s radom u studiju.

Biti svakodnevno u kontaktu sa šumom i promatrati je tijekom izmjene godišnjih doba praksa je koja je postala i bitan dio mojih promišljanja. Tijekom tog razdoblja i tog osobnoga iskustva počela sam pisati svoje prve bilješke o predstavi »Geometrija daha«, koja je na početku nazvana »Dah zvijezda obuzima moje tijelo«

. Prva rezidencija održavala se u La Factoria Choreographic Center u Pamploni, u Španjolskoj, gdje sam s grupom od deset izvođača istraživala neke ideje, u sklopu kreativnog laboratorija. U tom razdoblju stvorila se i želja da tu temu nastavim razvijati u smjeru scenskoga prikaza. Druga se rezidencija održavala u Mediteranskom plesnom centru u Svetvinčentu, s plesačima Zagrebačkog plesnog ansambla, a tad smo već imali jasan cilj, fokus i potrebnu umjetničku stegu za stvaranje cjelokupne predstave.

Počast prirodi

Zašto baš naziv »Geometrija daha« koji već sam po sebi upućuje na nešto temeljno životno, ljudsko?

– S jedne strane, zanimala me poetska napetost koju stvaraju te dvije riječi. S druge strane, dah je izravno povezan sa životom na Zemlji, a geometrija je povezana s matematikom i ljudskom težnjom da shvati veličanstvenost prirode.

Disanje je život. Matematika je izražena posvuda. Racionalno gledano, klasična geometrija može se činiti ograničenom ovdje, u smislu shvaćanja, ali fraktalna geometrija potiče na razmišljanje. Kada primjerice pomislite na Fibonaccijev niz, brojevi sami po sebi nemaju stvarno značenje, ali se stalno pojavljuju u matematici i u prirodi.

I naravno, mogli bismo razgovarati o kakvoj svetoj geometriji, koja se može pronaći u mnogim civilizacijama diljem svijeta. Molekule naše DNA, rožnica našeg oka, pahulje snijega, kristali, zvijezde, galaksija u kojoj se spiralno vrtimo, zrak koji udišemo, sve životne forme stvaraju se zapravo iz različitih geometrijskih kodova.

Kakva je struktura predstave, gledajući cjelinu i sve njezine dijelove?

– Biti ono što jesi, jest biti ono što postaneš, zatim postaneš, i onda iznova biti jest ono što postaneš. Na kraju nema ničega za pronaći ili za biti, osim samog procesa pronalaženja i bivanja. Svaka stanica koja čini tijelo biva zamijenjena nekom novom, svakih deset godina, tako nešto, pa konzistencija fizičkog tijela u svakom slučaju nikada nije ista.

Predstava nije o ljudskome biću, već okolini koja nas okružuje, te tome kako je sve povezano u stalnoj transformaciji. Mi jesmo društvena bića i trebamo druga bića da bismo preživjeli, ali uvelike ovisimo i o prirodnim resursima.

Iako je to općepoznata činjenica, mi još uvijek sebe kao entiteta razdvajamo od svega ostalog. Za ovu predstavu koristila sam znanstvene podatke kao poticaj da promišljanjem izađem iz okvira i stvarajući scenske slike zađem u neke poetske sfere.

Suvremena znanost govori nam o nizu međusobnih odnosa; tako primjerice ne možemo ignorirati da je more oko nas isto i da su nam temelji zajednički. Htjela sam, dakle, napraviti predstavu o prirodi, konceptualno je postaviti i odati joj na neki način počast.

Tijekom istraživačkog rada, prije početka proba s plesačima, dvije knjige bile su važan izvor informacija i inspiracije: »A Beautiful Question« Franka Wilczeka i »The Forest Unseen« Davida G. Haskella.

Prva mi je pomogla sa shvaćanjem jednog od lajtmotiva prirode, a to je »promjena bez promjene« (i njezine ekonomičnosti sredstava), kao i toga da neka središnja teorija područja prirodnih znanosti zapravo počiva na konceptima simetrije (harmonija, ravnoteža i proporcija) i geometrije. U kvantnoj fizici, simetrije se također promatraju kroz pravila koja su slična zvuku, to jest glazbi.

Još od prvoga dana plesači su znali da će to biti jedna kolektivna izvedba; stalno će morati paziti na unutarnju dinamiku grupe te zajedno sudjelovati u stvaranju cjeline. Mnogo je trenutaka kolektivne improvizacije unutar okvira koreografske strukture, što je psihički zamorno jer to cijelo vrijeme i od svakog plesača zahtijeva puno koncentracije, slušanja, no i, rekla bih, velikodušnosti.

Također, pojasnila sam im kako ovdje nije naglasak na pojedincu, već kolektivu koji je sastavljen od pojedinaca, koji poput kakvih redovnika izrađuju mandalu od pijeska. Dakle, to podrazumijeva koncentraciju potrebnu za stvaranje, ravnotežu između složenosti i koherentnosti, kao i sve moguće simbole u predstavi, uz, dakako, njezin prolazni karakter.

Znanstveni podaci

A kakva je koreografska struktura predstave, te možete li nam reći više o samome pokretu; jesu li koje figure značajne, pa se ponavljaju, i zašto?

– Kao što sam spomenula, preuzela sam znanstvene podatke (koncepte, riječi, slike) kao inspiraciju i »prevela« ih na scenski jezik. Osim propitivanja gravitacije, prostora i vremena, također na neki način pokušavam propitati vidljivi spektar svjetla, segment elektromagnetskog spektra, koji ljudsko oko može vidjeti.

Dizajn kostima i korištenje kostima (kao kolorističkih objekata u predstavi) bio je jedan od mojih ciljeva, koji je ujedno postao i veliki izazov. Kao što sam rekla, jedan od lajtmotiva prirode je »promjena bez promjene«, što je postala jedna od mantri za izradu koreografskog materijala. Dakle, ponavljanje i spore transformacije dio su partiture kako za ples, tako i za glazbenu kompoziciju – valovi, krugovi, održavanje ravnoteže i tako dalje.

S obzirom na sam naziv i na ono na što on upućuje, kakva je zvučna kulisa, odnosno glazbena podloga?

– U razgovorima s Nenadom Kovačićem i Mirom Manojlovićem (skladatelji), razmatrali smo isti lajtmotiv koji smo imali u potrazi za koreografskim materijalom, ali i od samog početka jedna od ključnih ideja bila je da većina zvukova treba biti inicirana od strane plesača.

U tom smislu, na pozornici je važna igra; izvođači koriste svoje glasove i stvaraju zvukove s predmetima koji su dio scenografije (dugi drveni štapovi i kamenje), a također postaju i dio glazbene partiture.

Pokušali smo stvoriti glazbenu atmosferu koja bi se održala tijekom cijeloga komada. Iako postoje različiti glazbeni dijelovi, pokušali smo napraviti organske promjene, na neki način neprimjetne, održavajući ideju stalne transformacije, ali i akumulacije i ponavljanja. Također, osim zvukova koje stvaraju plesači, koristili smo i neke zvukove prirode; primjerice, ritam se stvara i pomoću snimljena zvuka ptice koja udara krilima o deblo drveta za vrijeme svog plesa udvaranja.

Vizualna poezija

Bez obzira na sve rečeno, teško je zaključiti kakvo je scenografsko rješenje; možete li nam malo približiti na koji je način, u okviru cjeline, i scenografija ostvarena?

– Neću skrivati da su postojala budžetna ograničenja, no na to sam računala od samog početka, stoga sam razmišljala o korištenju prirodnih elemenata poput drva i kamena na vrlo asketski način, kreativno i pomalo apstraktno.

Posvećujem pažnju onome što nazivam »dramaturgija objekta«, odnosno kako se objekti pojavljuju i koriste tijekom cijeloga komada. Sličan smo pristup imali dizajnu kostima (bojama čakri) kao još jednom objektu s vlastitim dramaturškim slijedom, a slično smo pristupili i dizajnu svjetla.

Dakle, što riječka publika, koja se odluči pogledati »Geometriju daha«, može očekivati? Uz to, zašto pogledati ovu predstavu?

– Predstava je koncipirana kao oblik meditacije, s prisutnom ljepotom i surovošću prirode, kao svojevrsna šetnja kroz kozmički san, kao onirična i evokativna. Htjeli smo stoga pridonijeti usporavanju užurbanog načina života, te pozvati publiku da sjedne, opusti se i posve kontemplativno uživa u predstavi.

Nadam se da će sve ovo na neki način pomoći u shvaćanju predstave, no čak i ako netko ne bude shvatio, to i nije toliko bitno, ovdje su bitniji osjećaj i percepcija, kao oni faktori koji sudjeluju u stvaranju ovakve aktivne meditacije i vizualne poezije.