RIJEKA – Mjesec svibanj obično obiluje različitim kulturnim i glazbenim događajima vjerojatno zbog činjenice da se završavaju razni sezonski programi prije tradicionalnih ljetnih godišnjih odmora. Ove godine, međutim, kao da nije tako – svibanj u Rijeci ipak nema značajan broj glazbenih događanja pa je svojevrsni vrhunac, barem ako je o klasičnoj i orkestralnoj glazbi riječ, bio koncert pod nazivom »Schönberg, Brahms« u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca.

Djelo Arnolda Schönberga

Čim se na repertoaru nađe neko djelo Arnolda Schönberga treba se uputiti i poslušati izvedbu jer se radi o izuzetno znamenitom skladatelju čiji opus sadrži mahom zahtjevna i prosječnom uhu manje primamljiva djela. Živeći u Beču, Schönberg je bio i teoretičar i skladatelj koji je oko sebe okupio krug svojih učenika. Danas ih sve nazivamo pripadnicima tzv. Druge bečke škole koja je upravo u cijelom konceptu glazbe koju je njegovala bila različita od one Prve, a koju su činili Haydn, Mozart i Beethoven. Naime, u razdoblju klasicizma glazba je bila snažno ukorijenjena u tonalitetu: harmonijsko-funkcionalnom sustavu koji se temelji na akordičkim odnosima nastalim koristeći određeni (durski ili molski) ljestvični niz. Zapravo, riječ je o realnosti u glazbi koju danas najčešće čujemo svuda oko nas. Ne želeći slijediti takva »ograničenja« Schönberg vrlo brzo rasteže tonalitet uvodeći disonantne elemente, nepravilne ritmičke obrasce i snažne dinamičke kontraste, a u melodijskom smislu potpuno izbjegava jasnu temu. Pojednostavljeno rečeno, Schönberg hrabro kroči u atonalitet u kojem se slušatelj vrlo često nalazi u zrakopraznom prostoru u kojem uho, iako se trudi, pokušava pronaći neki oslonac, ali ga rijetko ili nikako ne nalazi.

Glazbena monodrama »Iščekivanje«

U takvim okvirima bilo koji glazbenik koji sudjeluje u izvedbi ne može se pouzdati u svoje tradicionalno glazbeno obrazovanje na kakvo smo navikli, već mora izvršiti tehnički zahtjevan i konceptualno iscrpljujući zadatak.

Ekspresionistička glazbena monodrama pod naslovom »Iščekivanje«, op. 17, praizvedena je 1924. godine. Skladatelj je zapravo uglazbio stihove Marie Pappenheim, čijim je radom bio fasciniran, a koja je uspjela ispuniti njegova visoka očekivanja. U četiri odvojene scene uz komorni orkestar (u aranžmanu Faradscha Karaewa) pojavljuje se jedna Žena koja tijekom izvedbe doživljava i izražava svoje misli, halucinacije, mumljanja, amnezije i prikaze u mračnoj i melankoličnoj atmosferi. U želji da ostavi snažan dojam na slušatelja skladatelj koristi sve što jedan pjevački glas može ponuditi, a što uključuje i razne zvukovne efekte poput vriska, smijeha, plača ili uzdisaja. Takvu dionicu može iznijeti samo vrhunska pjevačica poput Dubravke Šeparović Mušović za koju ovakva glazba kao da je napisana.

Tekst na njemačkom jeziku izrazila je jasnom i preciznom dikcijom, ali se još više iskazala uvjerljivošću interpretacije u kojoj je koristila i određene scenske elemente. Vidjelo se da u potpunosti vlada glazbenim materijalom bez obzira što u ovakvoj glazbi glazbene logike kao da i nema, a gotovo da ne postoji glazbena sastavnica u kojoj Šeparović nije bila izvrsna. Na jednak način u izvedbi je sudjelovao i komorni orkestar pod ravnanjem Valentina Egela pa je ovo djelo bilo i vrhunac cijele večeri. Publika je sve umjetnike na čelu sa solisticom potpuno opravdano nagradila velikim pljeskom.

Brahmsova simfonija

U drugom dijelu koncerta izvedena je »Prva simfonija u c-molu«, op. 68, Johannesa Brahmsa za kojeg je njegov suvremenik, također poznati skladatelj Robert Schumann, tvrdio da je baštinik velikog Ludwiga van Beethovena. Opterećen takvim pritiskom, Brahms je dugo odgađao pisati simfonijsku glazbu sve dok 1876. godine nije bio potpuno zadovoljan svojim djelom. Poneke poveznice s klasicizmom moguće je pronaći ponajviše u melodici (npr. koralna tema u 4. stavku koja kao da je izašla iz Beethovenovog pera) ili strukturi simfonije, ali se zbog kompleksnosti fakture i harmonijskih progresija ipak radi o pravom romantičarskom djelu. U izvedbenom smislu vidljivo je da orkestru nije problem savladati tehnički zahtjevna mjesta, a snažan i vrlo temperamentan poticaj davao im je i dirigent Egel ne prepuštajući slučaju gotovo ništa i ne dajući umjetnicima priliku da se uspavaju.

Veći problem mogla bi biti »nježnija« ili gracioznija mjesta (2. i 3. stavak) u kojem se može poraditi na finoći i detaljima. Pohvaliti valja solo oboe u drugom stavku i solo dionicu prve violine (koncertni majstor Ivan Graziani) koja je ipak ponešto bila nadglasana drvenim puhačima. Cijeli gudački korpus djelovao je snažno i punoćom tona vrlo dobro, posebno u unisonim dijelovima. Pohvaliti valja i već spomenuti koralni dio puhača u 4. stavku s posebnim osvrtom na lijepu boju koju je cijeloj sekciji dao kontrafagot, ali i sjajne nastupe svih puhača u precizno i intonativno čisto postavljenim završnim akordima sporih stavaka.

Koncert u trajanju od sat i pol, ako je suditi po značajnom završnom pljesku, u potpunosti je ispunio očekivanja prisutne publiku koja je u zadovoljavajućem broju ispunila gledalište riječkog kazališta.