Da je kazalište istovremeno ogledalo društva i njegov najbolji kritičar, kazao bi Edward Albee, a Peter Brook dodao bi na to da kazalište nije za pasivne gledatelje, jer ono poziva na akciju i na promišljanje. U suvremenom svijetu različitih fenomena, premreženih kriza, svijetu punom političkih podjela i različitih društvenih nepravdi angažirano kazalište (p)postaje ključna platforma za propitivanje postojećeg i za otpor. Sve to svojim radom zagovara i višestruko nagrađivani riječki Kolektiv Igralke koji nas je osvojio predstavama kao što su »Cure«, »Seksualni odgoj II: Borba« i »Bakice«, a sada slavi pet godina svojega plodonosnog stvaranja, u povodu čega razgovaramo s kreativnom četvorkom koju čine Sendi Bakotić, Ana Marija Brđanović, Anja Sabol i Vanda Velagić.

Društvena vrijednost kazališta

Prije svega, kad je i kako nastala ideja za Kolektivom, koja ideja stoji iza njega? Je li u trenutku nastanka već postojala generalna ideja koju poziciju Kolektiv želi zauzeti na hrvatskoj izvedbenoj, to jest kazališnoj sceni?

Ana Marija Brđanović: Naši profesori na akademiji, predvođeni Radom Šerbedžijom i Lenkom Udovički, učili su nas vrijednostima kazališta u društvu i mogućnosti utjecaja na svijet oko nas, makar na mikrorazini, pa smo se kroz rad s njima i same razvijale u tom smjeru kao umjetnice, ali i kao žene. Već na klasi prepoznale smo se kao grupa koja ima iste interese, a zbog želje za radom, zbog potrebe da si same na neki način osiguramo posao, pokrenule smo našu umjetničku organizaciju. Pritom nismo razmišljale o pozicioniranju na kazališnoj sceni, već konkretno o radu i istraživanjima kojima se želimo baviti.

Sendi Bakotić: Jednoga dana, još na akademiji, Vanda nas je okupila i rekla da želi da osnujemo putujuću kazališnu družinu, a potreban nam je samo – kombi. U tom trenutku mi smo bile za bilo što, samo smo htjele raditi, zajedno i pod svojim uvjetima, kao i s vrijednostima za koje se sve zalažemo. Iako tog kombija s početka, koji je bio potreban, nemamo ni dandanas, razvile smo se u smjeru koji ja, ali i nitko od nas nije mogao predvidjeti – to da smo počele raditi autorsko kazalište a da nismo imale ikakvo predznanje o tome, da smo uz glumice i autorice i producentice te da same biramo suradnike i suradnice, da smo sada priznate u dokumentarnom kazalištu, u istom onom unutar kojeg smo na prste mogle nabrojati predstave koje smo u tom žanru imale priliku pogledati u našoj sredini. No očito vrijedi ona da najbolje stvari u životu nastanu kad ih ne očekuješ, kad dolaze spontano, pa smo tako postale kolektiv kakav je na domaćoj sceni rijetkost.

Predstava »Bakice« priča je o sistemskoj nejednakosti / Foto NADA ŽGANK

Potreba za odgovorom

S obzirom na promišljenost svake od vaših predstava, možete li približiti proces nastanka pojedinog djela od ideje do realizacije; k tome, otkud crpite ideje za predstave?

Vanda Velagić: Ideje zaista dolaze iz vlastitih potreba za odgovorom na realitet koji nas okružuje, i to odgovorom na brojna pitanja poput onih kako će se nova generacija, današnja djeca, odnositi prema plastičnom zagađenju, tko su starije žene koje kopaju po smeću u ulici u kojoj živim, kako žive ljudi u mom gradu koji su ostali bez posla i ne mogu si priuštiti stanarinu, mogu li klečavci jednog dana zaista utjecati na ženska prava kao što je to bio slučaj u Poljskoj, kako je moguće da je Jugoslavija bila prva zemlja u Europi koja je pravo na planiranje obitelji (kontracepciju i abortus) stavila u Ustav te što je danas s time. Uskoro krećemo s radnim procesom na novoj predstavi »Majke« za koju se tema, s obzirom na to da nas je većina u srednjim tridesetima i nijedna nema djecu, nametnula sama od sebe. Glede procesa, nakon što sve osjetimo da smo pronašle istu temu koju želimo istražiti krećemo u proces pronalaska suradnika, zatim čitamo knjige ili materijale koji objašnjavaju kontekst u koji želimo postaviti temu, potom radimo radionice ili pak istraživanje u zajednici. U trenutku kad krenu probe, prvih šezdeset posto radnog procesa izgleda tako da svaka od nas donosi materijale na probe i izvodi improvizacije. Svaki materijal i improvizaciju zajednički komentiramo, zatim režiserka odabire dijelove materijala, daje prijedloge za novi smjer improvizacija te pomalo kreće dramaturški ih spajati u cjelinu.

Predstava »Seksualni odgoj II: Borba« isticanje je borbe za reproduktivna prava žena / Foto NADA ŽGANK

Divlji pristup studiranju

Vaš uspjeh definitivno je i faktor vrednovanja samog studija Glume i medija APURI-ja iz kojeg su članice Kolektiva proizašle; koja su vam usvojena znanja i praktične vještine pomogle u radu kolektiva?

Anja Sabol: Kada smo upisivale studij, bili smo tek druga generacija na takvoj vrsti studijskog programa i stvari često nisu bile posložene na način na koji su se sada, iskustvom i radom djelatnika, profesora i profesorica na Akademiji, stabilizirale i konkretizirale. Naša generacija dobila je pomalo »divlji«, improvizacijski, rekla bih ponekad i kaotični moment studiranja, gdje su nas u glumačkom i inspiracijskom smislu najviše vodili Šerbedžija i Udovički, no to nas je na neki način bacilo u vatru, dalo nam je vjeru, ustrajnost u realizaciji ludih, gotovo nemogućih ideja. S druge strane, ne znam bi li se i današnje generacije studenata glume APURI-ja mogle i htjele nositi s takvom vrstom studiranja. Danas su stvari ipak puno posloženije, a i sam sustav sve manje trpi improvizaciju. Studij glume prošao je svašta da bi došao na onu poziciju koju trenutno ima. Ono što je svakako njegova vrijednost, i nekad i sad, je sloboda u autorskome izričaju, odnosno poticanje autorskih i društveno angažiranih projekata. Studente se uvijek inspiriralo da budu društveno i umjetnički odgovorni ljudi, da ne budu samo lutke s naslovnice, već senzibilni, empatični i marljivi ljudi koji stoje iza svojih promišljenih radova.

Sendi Bakotić: Tijekom studija proizveli smo niz predstava i s njima smo išli na turneje, sve smo sami organizirali i nikad nismo bili samo glumci, nego u punom smislu kazališni radnici, pa smo se već tada ponašali kao kakva kazališna trupa. Možda se netko još sjeća »Bert Cabareta«, »Dobrog čovjeka iz Sečuana« ili pak festivala Mladi glumci gradu Rijeci i Smotra glumačkih akademija koje smo organizirali. Dakle, sanjali smo (i tada i sada) o nekom svom kazalištu, prostoru za rad, i okupirali smo mnoge prostore u gradu (što, u nedostatku prostora, i dalje radimo). Puno je toga zaživjelo u vrijeme našeg studija, zadnje klase Šerbedžija-Udovički, a naš je kolektiv nešto što je od svega toga ostalo u Rijeci.

Kolektiv Igralke svojim nagrađivanim predstavama razlaže kompleksnost određenih problema / Foto MIRANDA LEGOVIĆ

Ukazivanje na dugotrajnu borbu

Jedna od vaših najpoznatijih predstava je »Cure«, koja propituje seksualna iskustva te spolni odgoj, kao i teme odrastanja uglavnom žena, kao i »Seksualni odgoj II: Borba« koja se bavi pitanjem reproduktivnih prava žena. Zašto je bilo bitno otvoriti ta pitanja danas i po čemu je povijesno klizanje unatrag zapravo aktualno (i) danas?

Sendi Bakotić: Diljem Europe i svijeta jačaju konzervativne struje koje nastoje (i uspijevaju) ukinuti temeljna prava žena na odlučivanje o vlastitome tijelu. U Hrvatskoj je pobačaj još uvijek legalan, ali postoji priziv savjesti zbog kojeg ga od šezdeset do sedamdeset posto ginekologa odlučuje ne obavljati, pa možemo ustvrditi da u velikom dijelu države žene nemaju pristup sigurnom i dostupnom pobačaju. Političke teze da će se smanjenom dostupnošću abortusa njihov broj smanjiti su iluzija; ako pobačaj nije siguran i legalan, on će se i dalje odvijati, ali će biti ilegalan i opasan. Tome nas uči povijest, ženska povijest koja je teško dostupna i često nevidljiva, koju rekonstruiramo u predstavi »Borba«. Želimo tako ukazati na veliku i dugotrajnu borbu koja je bila potrebna da dođemo do onih prava koja sada imamo, a tako je malo potrebno da se ona izgube, jer imamo molitelje ispred ginekoloških klinika, klečatelje na glavnim trgovima, hodove »za život«, u Italiji molitelje koji mogu ući i u bolnice dok osamdeset posto ginekologa ne želi obavljati abortus, u Poljskoj je abortus ilegalan, a nova pobjeda Trumpa nas zaista treba uplašiti.

Ana Marija Brđanović: Izuzetno je aktualno, na našu veliku žalost, jer klizimo natrag u rupu iz koje su se žene vlastitim životima penjale van, od nejednakosti do nemoći nad odlukama o vlastitome tijelu. Ove godine aktualan je postao južnokorejski pokret 4B, koji sad nakon selekcije Trumpa za predsjednika postaje aktivan i u Americi. Nick Fuentes, američki nacionalist i čovjek koji negira holokaust, izjavio je nakon pobjede Trumpa »vaše tijelo, naš izbor«, referirajući se na poznatu sintagmu koju koriste žene u borbi za reproduktivna prava, »moje tijelo, moj izbor«. Žene pokušavaju uzvratiti udarac na način da pokretom 4B odlučuju ne biti u seksualnim odnosima s muškarcima i odbijaju imati djecu. Važnost tog pitanja je zastrašujuća i voljela bih reći da je to jedini primjer, no nažalost primjera oduzimanja prava ženama na njihovo tijelo, koje je oduzimanje prava na temeljne ljudske slobode, ima svakim danom sve više i više.

Osim što su žene, tko su bakice u »Bakicama«?

Anja Sabol: Umirovljenice (s mizernim ili nikakvim mirovinama) iznad 65 godina. Danas-sutra možda mi. Žene koje su spletom, uglavnom ekonomsko-političkih i privatnih okolnosti na granici ili ispod granice razine siromaštva. S obzirom na to da su žene rođene prije sedamdesetak godina rijetko radile izvan kućanstva (a znamo da taj rad nije priznat kao rad u društvenim okvirima), stoga i nemaju pravo na mirovinu, koliko god ona mizerna bila. Njihova je ekonomska ugroza izravna posljedica tradicionalnog društvenog uređenja u državi koja je duboko nagrižena korupcijom, nemarom prema svojim građanima i nesposobnošću vodećih ljudi na važnim mjestima.

Kazališni crtić »Plastika fantastika« ekološke je tematike / Foto MIRANDA LEGOVIĆ

Sistemska životna priča

Sendi Bakotić: Bakice su četiri žene koje sakupljaju plastične boce u Rijeci kako bi preživjele, s kojima smo se upoznale, organizirale radionice, družile i na kraju prenijele njihove životne priče u predstavu. Putem osobnih priča ovih četiriju žena raskrivamo širu sistemsku priču o patrijarhatu, prekarnom radu, mirovinskom sustavu, i činjenici da su ove žene ispod granice siromaštva baš zato što su žene. Publika može nakon predstave ostaviti donaciju za programske knjižice i time izravno podržati njih, stvarne žene koje su za predstavu podijelile svoje životne priče. A naši odnosi s njima, koje su još uvijek žive, i dalje se nastavljaju, odemo na kavu, dolaze nam gledati druge predstave. Evo, moja »bakica« će sigurno ovaj članak sačuvati! Pozdrav, Ljudmila! Znače nam ti odnosi.

Možemo li o vašim predstavama, s obzirom na konstrukciju rodnih/društvenih uloga, govoriti u terminima Butlerine performativnosti roda, te, s obzirom na teme tijela/tjelesnosti, pa i identiteta i nadzora, govoriti u fukoovskim terminina suodnosa između pojedinaca (žena) i struktura moći?

Sendi Bakotić: U svojim predstavama ne propitujemo konstrukte roda ili spola kao takvog. U vrijeme kada se feminizam s pravom otvara za queer identitete i različite seksualnosti, mi smo se dosad fokusirale na tradicionalno žensko pitanje zato što se s tim identificiramo i zato što realno feministička borba na ovom polju nije nimalo završena. Odraz struktura moći, bile one zakonske ili implicitne i internalizirane, vidi se u svim našim predstavama. Od nedostatka ikakvog znanja o tome kako se ostaje trudna kod žena prošlih generacija, preko toga da nije postojao legalan abortus, ali su žene masovno umirale od ilegalnih, da su žene bile u ekonomskom ropstvu time jer su im jedino muževi radili i držali financije, do toga da su sada one u najvećem riziku od siromaštva. Sve su to pitanja moći, struktura koje su još uvijek duboko patrijarhalne.

Anja Sabol: U radu na predstavi ne polazimo od filozofskih i teorijskih postavki, već se oslanjamo na stvarni život i stvarne ljude.

Iscjeljivanje radom

Društveno relevantnim i angažiranim predstavama otvarate važna pitanja koja su dio svakodnevice, no njima zahvaćate čak i određeni, manji segment pojedinog problema, čime definitivno sekvencionirate našu iskustvenu zbilju i ukazujete na ono možda na prvi pogled nevidljivo. S obzirom na vaš dosadašnji uspjeh, koliko smatrate da je bitno društveno angažirano kazalište u našem kontekstu, posebice u današnjem kontekstu kad mlađa populacija sve manje naginje umjetnosti općenito, pa i kazalištu?

Anja Sabol: Na naše predstave mahom dolazi upravo mlađa publika koja snažno i iskreno reagira, što dokazuje o njihovoj zrelosti te svijesti o društvu i problemima kojima smo okruženi. Što se tiče društvene angažiranosti, čini mi se da odabiru tema pristupamo dosta intuitivno; to su stvari o kojima svakodnevno mislimo, to je nešto što nas boli, nešto u vezi čega osjećamo nepravdu, pa o tome želimo govoriti i čuti druge. Mislim da svatko treba raditi upravo ono što osjeća kao neku svoju potrebu – izraziti sebe, ali pritom ne zaboraviti na druge i tako možda i nekoga svojim radom iscijeliti – a je li to društveno angažirano kazalište ili nešto deseto, sasvim je svejedno.

Sendi Bakotić: Kazalište na neki način koristimo kao poligon za vježbanje empatije i solidarnosti, susreta s drugim i drukčijim, kao poziv na aktivni angažman, društvenu odgovornost i skrb za bližnje. Vjerujem da baš kazalište, koje je živi medij, za koji moramo dijeliti prostor i vrijeme i u kojem stvaramo zajedničku energiju, može doprinijeti ovim transformativnim potencijalima puno više od primjerice Tik tok videa. Također, u svojim predstavama razlažemo kompleksnost određenih problema i stavljamo ih u širi društveni kontekst, što u fragmentiranom mrežnom svijetu predstavlja posebnu važnost i poziva, osim na emotivni angažman, na kritičko razmišljanje. Imam osjećaj da će živi mediji, poput kazališta, ako se budu koristili kvalitetno (jer publika prestaje dolaziti ako ne dobije kvalitetan sadržaj), biti sve važniji u godinama koje slijede.

Aktualnost »Bakica«

Također, na vašemu primjeru, koje su boljke toga našeg konteksta bez kojih bi vam rad zapravo bio umnogome olakšan?

Sendi Bakotić: Nemamo prostor za rad, nemamo gdje održavati probe i imati izvedbe. Snalazimo se koprodukcijama, partnerstvima i slično, i zahvalne smo svima na podršci, ali to nije lako uskladiti i organizirati. Sve imamo druge poslove koji okupiraju manje ili više našeg vremena i ostavljaju određenu količinu energije za Igralke. Vanda i ja najviše radimo za Igralke, ona kao producentica, ja kao voditeljica PR-a, zajedno pišemo i vodimo projekte, i napokon smo došle do toga da od podrške Zaklade Kultura nova ostvarimo jednu minimalnu plaću na nepuno radno vrijeme. Idealno bi bilo da je ta plaća veća od cca 500 eura mjesečno. Zapravo, idealno bi bilo da imamo producenticu na plaći i da se mi bavimo umjetničkim radom. Ili dvije osobe koje primaju plaću? Ma da bilo tko prima plaću! Da ne pričamo da nam se radom na nepuno radno vrijeme i honorarno ne broji staž, ne broji se za mirovinu. I vraćamo se onoj priči iz »Bakica«…

Vanda Velagić: A sanjamo i prostor koji će jednog dana biti naš ured (idealno s drugim akterima nezavisne scene), u kojemu ćemo napokon izložiti naše plakate, medalje), organizirati dokumente, odložiti scenografiju, rekvizite i opremu koja leži u našim autima, podrumima i na tavanima. Prostor u kojem bi mogle zvati suradnice i suradnike na sastanke, druženja, kreativne brainstorminge. Zapravo je tako malo potrebno, no još uvijek je sve to samo u sferi ideje.

Festival autorskog kazališta – želja ili nužnost?

Brojke i brojnost (posjetitelja, njihov interes) i nagrade signal su toga da su našoj kulturnoj sredini Igralke itekako potrebne. Možete li nam otkriti što nas čeka od Kolektiva u budućnosti?

Sendi Bakotić: Nastavljamo raditi i u idućoj sezoni zaokružit ćemo preokupaciju ženskim narativima predstavom »Majke«, o odluci žene o majčinstvu. Čeka nas etnografsko i autoetnografsko istraživanje i ona slatka neizvjesnost, što ćemo saznati, što osjećati, što će ostati u predstavi. I, ovisno o financiranju, želimo da Igralke festival od iduće godine postane festival autorskog i dokumentarnog kazališta na kojem nećemo izvoditi svoje predstave, kao sada, kada slavimo prvih pet godina postojanja, nego stvoriti prostor za gostovanja inspirativnih kolegica i kolega koji su također izvođači/ce i autori/ce. Stvarno smo sretne i zahvalne na podršci publike, od posjećenosti, do reakcija na predstavama, na brojnim porukama nakon izvedbi, pa do divnih čestitki i emotivnih rezervacija mjesta sada za Igralke festival. Veselimo se stvarati dalje u suradnji s našim sugrađankama/ima i – za vas.