RIJEKA – Predstava »Vježbanje života« Nedjeljka Fabrija, Darka Gašparovića i Georgija Para iz 1990. stekla je kultni status i nakon toliko godina HNK Ivana pl. Zajca krenuo je u postavljanje novog »Vježbanja života«.

Mogućnosti su bile dvije – ili napraviti rekonstrukciju i obnovu prvog »Vježbanja života«, ili napraviti posve novu predstavu kojoj će polazište biti istoimeni Fabrijev roman. Redatelj Marin Blažević, uz pomoć dramaturginja Lucije Klarić, Maje Ležaić i Nikoline Rafaj, nije krenuo ni u prvom, ni u drugom smjeru, već je ponudio »treći put« – zapravo »Vježbanje života – drugi put«, koje se djelomično temelji na dramatizaciji romana i povremeno ulazi u dramaturški dijalog s ranijom predstavom, s time da i jednom i drugom prilazi iz vlastite, drukčije perspektive.

Drukčija perspektiva

Dok je »Vježbanje života – drugi put« na neki način i hommage prvom »Vježbanju života«, istovremeno je prisutan i kritički odmak pa Blažević i dramaturginje u svom, nazovimo ga, feminističkom ili rodnom iščitavanju romana Nedjeljka Fabrija sada u središte dramatizacije postavljaju ženske likove i njihove priče – odnosno one koje su na neki način gurnute u drugi plan, zapostavljene ili marginalizirane u kontekstu romana, ali i u društveno-povijesnoj slici Rijeke i šire. Ova nova dramatizacija ne daje glas samo ženskim fikcionalnim likovima, već i glumicama koje ih utjelovljuju i koje u nekom trenutku izlaze iz svojih likova i u monološkoj formi donose svoje osobne priče – preispitujući sebe kao glumice i žene te njihovo mjesto u kazalištu i u životu.

Pomakom perspektive s dominantnih muških likova, predstava »Vježbanje života – drugi put« ispisuje neku vrstu alternativne povijesti Rijeke koju su stvarale i žene. U takvoj konstelaciji muški likovi su u pozadini, dok su povijesne ličnosti objedinjene u »Karneval političara« i svedene na satiričko-ironijski prikaz. Predstava tako počinje ispred kazališta, gdje su u malu barku natrpane povijesne osobe u rasponu od Frana Kurelca, Erazma Barčića, Giovannija de Ciotte, Frana Supila, Miroslava Krleže i Josipa Broza Tita, do Gabrielea D’ Annunzija i Benita Mussolinija. Nisu izostavljeni ni političari novijeg datuma, riječki gradonačelnici Slavko Linić i Vojko Obersnel. Svi oni ljuljuškaju se na toj barčici, bolujući od »morske bolesti« koja se zove politika i izaziva mučninu.

Foto D. Šokčević

Od Fanice do Mire Furlan

Fabrijev roman »Vježbanje života« (prvo izdanje 1985.) prati životne putanje nekoliko generacija dviju obitelji – jedne talijanske, podrijetlom s Apenina, i druge hrvatske, iz Kostrene. Sudbine pojedinih likova i obitelji isprepleću se s burnim političkim previranjima i lomovima upravo u gradu na Rječini – počevši od Carlova silaska s broda »San Spiridone« u riječkoj luci 1822. godine pa do odlaska njegove prapraunuke Emilije s riječkoga kolodvora u egzodus. Dok roman završava Emilijinim odlaskom, predstava »Vježbanje života – drugi put« zahvaća širi vremenski period, protežući se sve do naših dana.

Nakon uvodne scene s »Karnevalom političara«, predstava se nastavlja na pozornici »Zajca« sa snimkom prvog »Vježbanja života« i poklonom tadašnjeg glumačkog ansambla, uz ekspresivnu glazbu Igora Savina. Zatim na scenu stupa velika Neva Rošić, koju je publika dočekala pljeskom i ovacijama, i koja svojim prologom i epilogom dramaturški otvara i zatvara predstavu, ali i svoju osobnu priču o Rijeci, Mafaldi i kazalištu. Između prologa i epiloga je osam činova, naslovljenih prema ženskim likovima iz romana, a jedan čin posvećen je glumici Miri Furlan i njenoj sudbini.

Naslov prvoga čina je »Fanica« prema liku iz Fabrijeva romana. Ovu djevojku iz riječke Gomile, Hrvaticu, u prvom »Vježbanju života« impresivno je utjelovila Elis Lovrić, koja se nakon trideset godina vraća na pozornicu riječkog HNK-a. Evocirana je scena u kojoj Fanica upoznaje talijanskog imigranta Carla (Mirko Soldano) u riječkoj luci, no sada je ona već mrtva, u okrvavljenoj haljini umrijevši pri porodu sina Fumula (Mario Jovev i kasnije Aleksandar Cvjetković). Izlazeći iz lika, Elis Lovrić prisjeća se u svojoj priči kako je dobila ulogu Fanice, a zatim je izvela i emotivnu pjesmu posvećenu ovome tragičnom liku.

Tonka i Mafalda

Drugi čin, kojim je obuhvaćeno razdoblje od 1860. do 1873., nosi naslov »Flora«, a u njegovu je središtu Mama Flora (Olivera Baljak), koja u svojem bordelu ugošćuje mladog, seksualno neiskusnog Fumula. U svojem monologu Olivera Baljak prisjeća se djetinjstva u riječkom Starom gradu i njegovih »noćnih dama«, a dotiče se i svoje 40 godina duge glumačke karijere i skorog umirovljenja. U središtu trećeg čina, još uvijek u 19. stoljeću, je Antonija (Tonka) Despot kojom se glumica Zrinka Kolak Fabijan nakon sedamnaest godina vraća na pozornicu »Zajca«. Tonkina tema je rat, ona je u ratu izgubila sina, a njena priča o gubitku povezuje se s osobnim gubitkom Zrinke Kolak Fabijan i sudbinom njenog ratom razorenog Vukovara. U ovom prizoru nonića Frana životno je utjelovio Denis Brižić, a dok muškarci za stolom bistre svakodnevnu politiku, Tonka u jednom trenutku razbija tanjur i gnjevno se pita: »A ča nan se to rabi?« – misleći na besmisao rata.

Četvrti čin naslovljen je »Mafalda« i odvija se u periodu od 1886. do 1953. godine. Mladu Mafaldu igra Leonora Surian Popov, a usporedno se pojavljuje i Neva Rošić kao Mafalda u starosti. Nakon epidemije kolere Mafalda ostaje bez majke i djeda, a ovaj prizor priziva i današnju situaciju s pandemijom koronavirusa koja se – neočekivano – odrazila i na dramaturgiju predstave. Peti čin nosi ime mitske junakinje Elektre, koju tumači Ivna Bruck – odjevena u kostim Elektre iz istoimene glazbene tragedije Richarda Straussa koju je u riječkom kazalištu režirao Marin Blažević. U ovom prizoru na groblju Kozala susreću se Mafalda i Vjenceslav Despot (Dean Krivačić). Njihov razgovor u Mafaldi budi sjećanja na smrt oca Fumula i predstavu »Žrtva na grobu« (Eshil) iz 1906. godine, gostovanje rimske Compagnie stabile u Rijeci.

Foto D- Šokčević

U činu »Elektra« koristi se i snimka s Galianom Pahorom koji je 1990. tumačio Fumula. I hrvatska i talijanska obitelj u ludilu povijesti broje svoje mrtve, koji su posvuda razasuti, i jedina im je želja da budu na jednom mjestu. Fabrio je »Vježbanje života« i odredio kao kronisteriju, odnosno kroniku histerije pri čemu se podrazumijeva »histerija historije« u kojoj – reći će jedan od likova – »povijest ne računa na pojedinca«.

Predstava »Vježbanje života – drugi put« slijedi strukturu tragedije, sa satiričkim sekvencama vezanim uz političare, a uz motiv grobnice kao jedan od provodnih motiva pojavljuje se prsten s morčićem koji je u Mafaldinoj obitelji važan, ali tajnoviti predmet o kojemu se nerado govori. Šesti čin, naslovljen »Emilija«, donosi priču o Mafaldinoj unuci koja se zaljubljuje u Lucijana, mladića iz Splita. Njena obitelj zbog svojih političkih uvjerenja ne odobrava njihovu vezu, koja završava Emilijinim odlaskom u egzodus. Emiliju pomalo infantilno igra Jelena Lopatić, a Lucijana je utjelovio Edi Ćelić. Emilija u razgovoru s Mafaldom doznaje da je njena praprabaka Fanica bila Hrvatica, što se u Mafaldinoj talijanskoj obitelji prešućuje. Ova spoznaja, uslijed nacionalne netrpeljivosti, Emiliju navodi na pitanje da zašto svi ne možemo biti Božja djeca, koje u snimci postavlja i Andreja Blagojević koja je prije trideset godina tumačila Emiliju. U ovom prizoru također se povezuju život i kazalište, jer Lucijan i Emilija u riječkom kazalištu gledaju »Orfeja i Euridiku« (operna pjevačica Ivana Srbljan pjeva Orfeja).

U tom smislu i prvo i drugo »Vježbanje života« otvaraju pitanje kompleksnih identiteta Rijeke, a jednu od bitnih crta dramatizacije romana čini i višejezičnost – poliglotija koja odražava jezičnu šarolikost Rijeke. U predstavi »Vježbanje života – drugi put« tako se mogu čuti hrvatski i talijanski, stari riječki govor i čakavština, a izvedbu prate titlovi i na hrvatskom i na talijanskom jeziku. Sedmi čin naslovljen »Mira Furlan« donosi i širu, globalnu perspektivu i engleski jezik. Furlan u snimljenom monologu govori svoju vlastitu priču glumice koja je, kao i Emilija ili Daša Drndić, zbog političkih okolnosti bila prisiljena napustiti jednu zemlju da bi nastavila živjeti negdje drugdje, gradeći novi identitet. Usporedno sa snimljenim materijalom, Mira Furlan – koja je doputovala iz Los Angelesa – u zaštitnom odijelu čisti i sukladno aktualnoj pandemiji dezinficira pozornicu, a u svom aktivističkom nastupu pjeva pjesmu Sama Cookea i podsjeća na ubojstvo Afroamerikanca Georgea Floyda, ukazujući da istraživanja DNK-a pokazuju da svi mi zapravo nosimo i crnačke gene.

Foto Dražen Šokčević

Tijekom predstave, kao neka vrsta komentatora zbivanja, pojavljuje se lik književnice Daše Drndić koju je utjelovila Tanja Smoje – još jedan (ženski) glas pobune i prilog različitim identitetima Rijeke. Osmi čin zamišljen je kao »Fronta žena« u kojoj glumice i druge djelatnice riječkog HNK-a kritički progovaraju o ženskim likovima iz »Vježbanja života« i riječke povijesti, izvikujući i imena nekih njihovih suvremenica koje su zauzele vodeća mjesta u riječkom kulturnom, znanstvenom ili političkom životu.

Predstava »Vježbanje života – drugi put« tako je u dramaturškom i režijskom smislu vrlo šarolika, možda u njoj najmanje ima Fabrijeva romana, a naglasak je na feminističkom pristupu na aktualnom valu borbe za ženska prava, što se u »Fronti žena« pomalo pretvara i u svojevrsni pamflet. Predstava bi se mogla opisati kao postmodernistički kolaž, s elementima intertekstualnosti i autoreferencijalnosti. Kao projekt u sklopu Europske prijestolnice kulture, predstava je i hommage Rijeci i njenom teatru. Rijeka je prisutna u bijelim kulisama scenografa Alana Vukelića, kojima videograf Marina Lukanovića iscrtava riječke motive iz prošlosti i sadašnjosti, uz uvijek prisutan motiv mora. Klasno i statusno diferencirane kostime osmislila je Sandra Dekanić, a dizajn svjetla Dalibora Fugošića naglašava scenografiju. Autori glazbe su Josip Maršić i Zoran Medved, a koreografkinja i asistentica redatelja Mila Čuljak.

I za kraj, prvo i drugo »Vježbanje života« ne bi trebalo uspoređivati jer je riječ o predstavama vezanim za posve drugačije društveno-političke kontekste, a nove generacije gledatelja nisu ni imale prilike gledati prvo »Vježbanje života« pa će im ovo biti prvi susret s dramatizacijom Fabrijeva romana koji bi, ipak, trebalo pročitati kako bi se »Vježbanje života – drugi put« u potpunosti shvatilo i doživjelo.

Veliki ansambl

U predstavi »Vježbanje života – drugi put« sudjeluju Neva Rošić, Mira Furlan, Olivera Baljak, Zrinka Kolak Fabijan, Elis Lovrić, Tanja Smoje, Jelena Lopatić, Ivna Bruck, Leonora Surian Popov, Serena Ferraiuolo, Ana Marija Brđanović, Aleksandra Stojaković Olenjuk, Elena Brumini, Biljana Torić, Jolanda Pahor, Ivana Srbljan/Ivanica Vunić, Mirko Soldano, Aleksandar Cvjetković, Mario Jovev, Nikola Nedić, Giuseppe Nicodemo, Bruno Nacinovich, Giulio Settimo, Stefano Surian, Edi Ćelić, Denis Brižić, Anton Plešić, Dean Krivačić, Jasmin Mekić, Dražen Mikulić i drugi.