RIJEKA – Vrlo lijepo ispunjeno gledalište mogli smo vidjeti u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca na svetkovinu Velikoga petka, a prilikom održavanja koncerta s jednim kapitalnim djelom glazbene literature – »Stabat Mater« talijanskog skladatelja Gioachina Rossinija. Još od najranijih kršćanskih vremena postojale su tzv. liturgijske sekvence (hrv. posljednice), oblik recitiranih ili pjevanih himni koji se tijekom liturgije izvodio prije samoga Evanđelja.

Tijekom vremena Katolička crkva je ograničila broj prihvatljivih sekvenci na samo četiri, da bi kasnije bila dodana i ova peta pod nazivom »Stabat Mater«, odnosno »Stala Majka«. Zbog svoje strukture pravilnoga ritmiziranja teksta, posljednice su bile vrlo prikladne i za glazbenu obradu pa nije ni čudo da su tijekom stoljeća mnogi skladatelji posegnuli za ovim tekstovima u želji da kapitalnim skladbama obogate svoj skladateljski opus. U nas se tako najčešće izvodi »Stabat Mater« Pergolesija ili Dvoraka, ali i Rossinija koja svojim izvođačkim korpusom, zahtjevnošću i vremenskim trajanjem zasigurno odgovara jednoj koncertnoj večeri. Istovremeno, ne može se reći da skladba ima neke prevelike izvođačke zahtjeve pa zapravo i ne bi trebao biti veći problem ovo djelo pripremiti i izvesti s jednim profesionalnim ansamblom.

Solisti najslabija karika

Klasični parni sastav orkestra bio je i ovaj put dobro zastupljen članicama i članovima Riječkog simfonijskog orkestra (koncertna majstorica Vivijana Rogina) koji su zvučali kompaktno, homogeno i u dobrom balansu. Mogu se u tom smislu izdvojiti dionice poput horni ili drvenih puhača. Jednako tako, dobro uvježbano i vrlo ujednačeno zvučao je i Riječki operni zbor (zborovođa Matteo Salvemini) potpomognut članovima Pjevačkog zbora mladih »Josip Kaplan« (zborovoditeljica Doris Kovačić). Bez obzira radi li se o zvučno moćnoj glasnoj dinamici ili suptilnim dijelovima piana, zbor je precizno, jasne dikcije i podržane intonacije izvodio sve ono što se od njega traži. Pripaziti valja na nešto manje protočna diminuenda koja su mjestimično bila stupnjevana i pokoju intonativnu nepreciznost koja je ponekad rezultirala omanjim padom na kraju stavka (npr. u Quando corpus). Mnogo bolji dojam ostavio je čak i zahtjevniji stavak Eja, mater u dijalogu s basom.

Najslabija karika ovoga koncerta bili su nedvojbeno solisti kojima se, svima redom, može pronaći neka zamjerka. Prije svega, valja naglasiti da svaki solist tijekom izvedbe ima svoju ariju u kojoj može pokazati sve ono što kao izvođač može pokloniti publici pa se nekako implicitno očekuje da upravo u tim dijelovima i briljira. Sopranistica Gabrijela Deglin tijekom cijelog koncerta djelovala je prilično distancirano i indiferentno, kao da pjeva preko volje, bez izražajnosti i žara. Iako je cijelu dionicu izvela prilično točno, jasnoća izgovora nedvojbeno je izostala, a cijeli dojam bio je mlak, ponajviše zbog nedostatka snage unatoč sjedenju na samom rubu pozornice, tik do publike.

Izražajne fraze

Mezzosopranistica Stefany Findrik bila je bolja i pokazivala je značajno veći interes za sudjelovanje u koncertu, a što se očitovalo u izražajnim frazama s priličnom količinom legata koji je, inače, manjkao svima drugima, a jedna je od temeljnih odlika rosinijevskog pjevačkog stila. Ariju Fac ut portem izvela je dojmljivo, s tek nešto manjim upitnostima u visinama pri kraju stavka i s nešto manje svježine u glasu s obzirom na svoju životnu dob. Tenor Bože Jurić Pešić izazvao je manje odobravanja u dobrom dijelu publike, što nije mišljenje autora ovog teksta. Naime, za razliku od primjerice soprana, tenorima se tolerira mnogo više pa se tako i Juriću Pešiću može donekle oprostiti što je izostao fokus tona i nefraziranje. Očekivani visoki ton des izveo je vrlo korektno pa su njegovi problemi bili u ostalim dijelovima arije Cujus animam. Najviše od svega nedostajalo je ljepote tona i kontrole, posebno u mjestimičnim koloraturama koje ova dionica svakako ima. Bas Luka Ortar uživljeno je izveo svoju moćnu dionicu, vrlo razgovjetno i monumentalno, ali je zanemario činjenicu da ta ista dionica, pa i unutar arije Pro peccatis, sadrži i glazbeno-stilski kontrast koji je potrebno izraziti. Veća fleksibilnost glasa, posebno u dinamičkom dijapazonu, bila bi svakako dobrodošla. U zajedničkim dijelovima (poput Sancta Mater) solistima bi korisno bilo više zajedničkoga rada, točnijeg skupnog muziciranja, zajedničkog izgovora i slično.

Zadovoljna publika

Dirigentu Tomislavu Fačiniju nema se puno toga za zamjeriti. Upravo suprotno, bilo je lijepo nazočiti dirigentskom ostvarenju koje nije pretenciozno i slavodobitno, već u glazbenom dijelu znalačko, a u scenskom decentno. Suvereno je Fačini rukovodio izvedbom izvukavši iz ansambla sve što je mogao, a dojam nije umanjio ni završni naklon koji je bio onakav kakav se i očekuje od profesionalaca. Nakon jednosatnog koncerta publika je bila zadovoljna i izvođače je nagradila iskrenim pljeskom koji, u posljednje vrijeme, nije navijački, već, kako bi to i trebalo biti, predstavlja stvarni odraz i mišljenje onih koji su koncertu nazočili.