RIJEKA – Prije točno deset godina, 30. lipnja 2013. godine u ponoć na Gatu Karoline Riječke zaorila se Beethovenova Oda radosti kao dio specifične sinkronizirane izvedbe u najvećim hrvatskim gradovima koja je trebala označiti ulazak Republike Hrvatske u Europsku uniju. Međutim, nakon toga, samo u Rijeci, izvedena je kantata Carmina Burana skladatelja Carla Orffa koju su u cijelom središtu Rijeke mogli pratiti svi naši sugrađani i njihovi gosti. Svečana atmosfera koja je vladala u gradu tada je bila već i tradicionalna – bilo je to doba festivala Riječke ljetne noći koji je, barem u mjesecu srpnju, snažno obogaćivao kulturni život Rijeke. Nestankom tog festivala, što samo po sebi ne bi bio problem da je nastalo nešto novo i bolje, a ne ništa, ovakvi su događaji postali rijetkost, a ambijentalne glazbene i kulturne izvedbe mahom su individualne, sporadične i prepuštene nekim pojedinačnim inicijativama, što nije dobro posebno ako znamo da su tada surađivale brojne gradske ustanove, komunalna društva, privatni poduzetnici i slično, a što je sigurno imalo i neki sinergijski učinak na kasniji kulturni život izvan turističke sezone.

Ipak, dašak te desete obljetnice ulaska Hrvatske u europsku obitelj pružilo nam je Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca odabravši upravo Carminu Buranu za, kako su oni to nazvali, »vatreno« koncertno finale sezone. Jednako kao i prije deset godina, sve je započelo i nekim govorom, samo umjesto onih političkih, ovoga puta je na scenu (ponovo) stupio novi ravnatelj Opere Dražen Siriščević. Publika je mogla primijetiti da u posljednje vrijeme prije koncerata i predstava izostaju propagandni filmići koje je kazalište znalo upriličiti, ali zato je ravnatelj Siriščević, koristeći svoj dobro poznati novinarsko-televizijski šarm, na humorističan način spreman pozdraviti publiku. Međutim, na premijeri Pikove dame izašao je da najavi bolesnog tenora, a ovaj puta je imao zadatak najaviti pokvarenu kazališnu klimu (misleći pritom na rashladni sustav) što je publika mogla i sama osjetiti sjedeći u gledalištu pa se zapravo pomalo usustavljuje obrazac po kojem izlazak ravnatelja znači neku lošu vijest. Srećom, osim šarma i humora, prema publici je bila milostiva priroda koja je taj dan podarila nešto niže i podnošljivije temperature pa se jednoiposatni boravak u kazalištu mogao podnijeti.

»Islandske slike«

Koncert je otpočeo svojevrsnom uvertirom, ali u naravi novom skladbom Tableaux islandais (Islandske slike) skladatelja Brune Delepelairea kojeg naša publika pamti po više recentnih nastupa u Rijeci i to kao violončelista u solističkom nastupu s orkestrom i člana komornog ansambla. Delepelaire kao česti gost u Rijeci ovoga puta predstavio se kao skladatelj dvostavačne skladbe koja opisuje neke od prirodnih ljepota zemlje vatre i leda. Skladba, kao i izvedba, bila je doista zanimljiva te se može ustvrditi da Delepelaire posjeduje raskošan skladateljski talent za glazbu koja, iako suvremena, ima određenu dopadljivost i znalačku crtu zvučeći na trenutke impresionistički sfumatozno, a na trenutke opet prepuna neke filmske epike. U izvedbi je sudjelovao veliki orkestar kojem su se odmah potom priključila dva zbora: Riječki operni zbor i Zbor Hrvatske radiotelevizije. Zbog velike količine izvođača poznata orkestralna »školjka« napregnuta je do krajnjih granica otvarajući i neke, srećom samo vizualne, pukotine.

Foto Dražen Šokčević

Nadaleko poznata Carmina Burana od prvih je taktova stavka O Fortuna impresionirala publiku samom energijom izvedbe, ali i količinom zvuka u dvorani. Iako je izvedba bila u potpunosti akustična, valja reći da zvuka pojedinih dionica, posebno zborskih, nije nedostajalo. Trebalo je, međutim, mjestimično paziti na preglasan orkestar što ipak, ukoliko poznajete ovo djelo, nije stvaralo veće teškoće za slušatelja. U drugom stavku Fortune, plango vulnera, odličan je bio muški zbor, dok su se mjestimična razilaženja u zajedničkom pjevanju pojavila u dionicama alta i basa u trećem stavku Veris leta facies. Dionicu solo baritona izveo je Robert Kolar, što svakako predstavlja zanimljivu priču jer ova uloga nije nimalo lagana i nije u potpunosti kao stvorena za baritona kakav je Kolar. Ipak, pjevajući prodorno u srednjem i niskom registru, a vrlo lagano, gotovo tenorski u visokom, Kolar je pokazao neku novu kontrolu glasa koju posjeduje. Pripaziti valja na falset u 16. stavku (Dies, nox et omnia) koji bi mogao biti zvučniji i sporije ispjevan, ali, moramo reći, i na mjestimični izgovor latinskog teksta.

Solisti

Peti stavak Ecce gratum, u kojem se koriste i zvona na nekom ominoznom stalku, izveden je odlično, nakon čega je uslijedio dio Uf dem anger u kojem je dirigent Valentin Egel demonstrirao nešto nekonvencionalnija tempa. Slijedeći mahom isti puls bez tradicionalnih fermata i rubata, Egel je unio dašak izvedbene svježine, ali bi se o opravdanosti istih dalo raspravljati u konceptualnom smislu. Tako su, primjerice, u stavku Tanz zbog manjka kontrole violine odustale od oktavnih skokova kako bi stigli na piu mosso prije malog broja 43, u stavku Floret silva nobilis zborski su nastupi bili na granici točnosti jer im je nedostajao toliko važan trenutak pripreme za zapjev (npr. prije malog broja 50), u stavku Chramer, gip die Varwe mir je mumljajući dio bio nedvojbeno prebrz kao i stavak Reie, a poznati dio Swaz hie gat umbe s odlično izvedenim pizzicatima gudača nije imao prilike disati, već je opet u žurbi završavao prvi dio akordom orkestra zajedno sa zborom umjesto nakon njega (dva takta prije malog broja 69).

Dio pod nazivom In taberna u izvedbu je uključio i tenora Franka Klisovića kojem, s obzirom da je kontratenor, ova tradicionalno visoka dionica nije predstavljala značajniji izazov. Dodatno, pozornost s Klisovića odvukla su i zvona koja su se u posljednjem redu orkestra počela opasno naginjati prijeteći da padnu baš dok je bariton imao svoj a cappella dio u stavku Ego sum abbas. Nakon fiksacije zvona, pozornost je privukla i sopranistica Nina Dominko, pokazujući da, također ne laganu, sopransku dionicu ove kantate može izvesti bez većih problema. Ipak, nešto od težine u glasu je bilo prisutno pa se može reći da je nedostajala samo neka mala točkica zbog koje bi ova izvedba bila idealna. Na ruku joj nije išla ni interpretacija dirigenta koji je u stavku Amor volat undique odveć dugo čekao s nastupom orkestra prije malog broja 108, pa je sopranistica držeći ton morala prekinuti prije nove fraze, ili nedovoljna gradacija, napisani dah i subito pianissimo prije nastupa subdominante u stavku In trutina (prijelaz s 4. na 5. i s 13. na 14. takt).

Pohvale zboru i orkestru

Ostali stavci dijela Cour d’amours bili su izvedeni dobro, izuzev kastanjeta u Tempus est iocundum koje su, u stvarnosti, jedine odgovorne za accelerando i povratak u prvotni allegro molto u svakoj od pet strofa umjesto naglog skoka u tempu koji smo imali prilike čuti. Zaključni stavci Ave formosissima i ponovljeni O Fortuna bili su vrlo dojmljivi i bez većih zamjerki. Pohvaliti svakako još jednom valja zbor (zborovođe Matteo Salvemini i Darjan Ivezić) na dostojnom držanju uključujući i supstituciju dječjeg zbora, ali i orkestar (koncertna majstorica Katarina Kutnar) koji je, kao i uvijek u Carmini Burani, bio nadahnuto dojmljiv.

Publika je bila zadovoljna, to svakako treba reći, te je vrlo lijepim aplauzom ispratila sve izvođače pozivajući ih na naklon četiri ili pet puta. Završetak sezone koncerata u HNK-u Ivana pl. Zajca na ovaj je način odrađen uspješno, iako valja istaknuti da su na programu još neke koncertne izvedbe poput komornog koncerta u petak, 7. srpnja, ali i gostovanja ansambla Opere u Zagrebu i Puli koje svakako preporučujemo.