Može li se, u ovo korizmeno doba, sjediti na terasi kafića na zagrebačkoj Trešnjevci a zapravo biti u Malom Lošinju i to na Veliki četvrtak, pa još prije 30 godina!? Može li se iz 2024. odletjeti na tren u 1994. godinu, štono bi se reklo bez ikakve muke!? Može, itekako može, bez muke a zbog »Muke«, ako vas kroz vrijeme vode redatelj Radovan Marčić i glumac Vedran Mlikota.

Nema veze što su te 1994. godine u Malom Lošinju bili 30 godina mlađi. Tim je sve draže, jer sve vezano za spomenutu izvedbu »Muke«, tog značajnog i vrijednog djela hrvatske pasionske književnosti, budi samo dobre uspomene, taman da se makar razgovorom obilježi 30. godišnjica od tog malog, a velikog kazališnog čuda.

Trideseta obljetnica prvotiska »Muke« obilježena je lani u Cresu bogatim trodnevnim programom. Riječ je o pasionskoj drami iz 18. stoljeća, djelu Franića Vodarića s otoka Cresa, koje je još 1949. otkrio Branko Fučić, a objavljeno je tek 1993. u Malom Lošinju.

Objavila je Katedra Čakavskog sabora Cres-Lošinj kao svoje kapitalno izdanje. Pun naziv djela glasi: »Pisnu od Muke Gospodina našega Isukarsta po Matiji, Marku, Luku i Jivanu zložena u pisni po Franiću Vodaricu Crisaninu naravi težaške kopaške«. Monumentalno je to djelo od oko 6.100 stihova sastavljeno na hrvatskom jeziku, u staroj čakavštini, pisano većinom na latinici, uz uporabu glagoljice i ćirilice, a oslanja se na mletački pravopis.

Godine 1993. »Muka« je objavljena. Godine 1994. »Muka« je dobila svoje uprizorenje na malološinjskom crkvenom trgu. I to kakvo! Više od sto ljudi je sudjelovalo u izvedbi, Radovan Marčić je bio režiser, Ivica Boban koredateljica, Vojo Radoičić scenograf, Arsen Dedić skladao je glazbu, amateri amaterskog kazališta JAK su stali uz bok profesionalcima…

A među glumcima i tadašnje glumačke veličine i glumačka mladost koja danas velika: Božidar Boban, Ksenija Pajić, Galiano Pahor, Miljenko Brlečić, Dragan Despot, Filip Šovagović, Alen Liverić, Vedran Mlikota….

– Kada sam s idejom o predstavi došao čovjeku koji je tad vodio onaj SIZ kulture, pitao me je jesam li lud, što je meni – spominje se Marčić.

Nije se tom čovjeku od SIZ-a ni čuditi, tko će 130 ljudi postrojiti na Malom Lošinju. Pa još da je premijera na Veliki četvrtak, na trgu, pred petsto ljudi. Pa još da se sve organizira i uvježba za niti desetak dana!? »Kako!?«, pitamo i mi Marčića.

– Imao sam 40 godina, a kad si mlad radiš čuda. Radio sam poslije toga predstavu »Brod« u kojoj pravi brod uplovljava u predstavu. Tko to danas radi – retorički će Marčić.

Što se tiče razloga da se baš »Muka« odabere za izvedbu objašnjenje je, zapravo, jednostavno.

– Vidio sam da je to odličan materijal – iskreno će Marčić.

Radovan Marčić / Foto: D. KOVAČEVIĆ

Vjetar u leđa

Onaj avanturizam koji, valjda, samo zrela mladost može podnijeti morao se suočiti s produkcijskom problematikom. Jer, Marčić je bio i producent, onaj koji skuplja novac, koji skuplja ljude i koji režira. Priznaje, činilo mu se da će izgorjet’ u pustoj želji.

– Ratno je doba, prognanici su već na Lošinju. Sjećam se Vukovarki, starih žena u crnini koje plaču, kleče pred Kristom, tuku Judu, koje hoće Pilata kamenovat’ samo da je kamenja. I još je usred predstave udario nekakav grom iz vedra neba, oluja negdje u blizini, onako kako je valjda još jedino na Lovrijencu statički elektricitet dotaknuo mač kada ga je Rade glumeći Hamleta izvukao iz korica – spominje se Marčić.

Kazat će kako je to bila predstava za ljude koji su u kazalištu bili rijetko, ili nikada nisu u kazalištu bili. A onda će se sjetiti recimo šminkera, kazalištaraca koji su se iz Frankfurta doselili na Lošinj pa ih je navabio na suradnju. Jest malo problem bio što su navikli na onu tešku opernu šminku, ali riješilo se.

– Danica Dedijer je radila kostime, 120 ljudi je sudjelovalo. Cijeli JAK, statisti, djeca, zbor crkveni, fantastična klapa Lošinj. A glazba Arsenova, fantastična.Sve je a kapela, dakle ljudski glas i to je jako moćan element predstave – leti po uspomenama Marčić.

Kako je Marčić, štono bi se reklo, dobio sve te ljude na svoju stranu, kako ih je navabio na suradnju? Reći će on da je svoju redateljsku karijeru počeo dobrih deset godina ranije, da je taman u to doba bio poprilično ‘in’, a na Lošinju gdje danas živi tad je ‘samo’ ljetovao.

– Ja sam tada bio i na mjestu umjetničkog ravnatelja lošinjskog JAK-a, amaterskog kazališta koje je gospodin Tomislav Gospodnetić osnovao i otišao u politiku 90-ih. Oni su ostali bez ikoga, a ja sam napravio školu glume, dovodio glumce da s njim rade predstave. »Muka« im je dala vjetar u leđa. Slijedile su jedna za drugom jako dobre predstave. Šteta da se tada nisu profesionalizirali, jer su po mnogo čemu bili al pari profesionalnom kazalištu – ističe Marčić.

Dovesti u korelaciju amatere i profesionalce bilo je logično. No, ništa ne bi bilo da ne bi i pomoći ‘iznutra’ kad je »Muka« u pitanju.

– U to doba direktor hotela je bio jedan genijalan čovjek koji je shvatio da će mu predstava dobro doći prije sezone koja je zbog rata ionako upitna. Dao nam je pansion za nekih današnjih deset eura. Učinio nam je trošak smještaja pedesetak ljudi posve podnošljivim – kaže Marčić.

Pučki spektakl

Vraćamo se samom tekstu, djelu. I opet pitamo Marčića što ga je »Muci« privuklo. Najprije veli da ni sam, eto, danas ne zna što ga je to privuklo.

– Volim napraviti spektakl. I napravio sam ga par puta. Ali, spektakle koji imaju neku životnu podlogu, neku pučkost – priznaje.

Spektakl, onako kako je spektakl učinio od teksta »Brod« što ga je Boris Senker napisao o Susčanima u Americi koji se sastaju na Susku.

– Mene je zanimalo veliko kazalište. A najčešće sam bio prisiljen raditi male drame. To je zapravo dosadno, današnje duodrame su dosadne. Kazalište mora biti takvo da se naježiš čim se upali svjetlo, otvori zastor. To mene zanima. A ovo je bilo baš to – ističe Marčić.

Tri su velika prizorišta, lošinjsko brodogradilište ih radi. Tu je i veliko raspelo kod zvonika i zvona što zvone kad se skida Isus s križa. Tu je ograda od pruća, naplavina. Tu su drveni čavli taman da se čuje kad se ljude pribija na križ. I tu je Arsenova glazba i CD s njom što ga Marčić i danas pušta dok automobilom hita na Lošinj. I tu su glumci. Čini nam se trebalo je imati hrabrosti i znati prepoznati recimo da je Mlikota idealan za ulogu Isusa, ili Filip Šovagović za ulogu Ivana.

– Pa to su mladi momci, tek izašli s Akademije!? – velimo.

– Pa koliko je godina imao Isus!? 33! To je – to – jednostavno će Marčić, prije nego u šali dodaje kako su svi bili privučeni fantastičnim smještajem što im ga je osigurala produkcija.

Reći će Marčić kako trenutak za izvedbu »Muke« poput onoga koji se dogodio te 1994. godine, najprije na Malom Lošinju a onda par dana poslije Uskrsa i Velom Lošinju, Nerezinama i Cresu, više ne postoji. Reći će kako bi to sada, ili danas, bio ponajprije crkveni kič.

– Godinu dana prije Ivica Boban, koja je također vikendaš u Velom Lošinju, radila je »Muku« u Splitu, na Prokurativama. Pitala me što hoću, ja joj sve nacrtam i ona to sve postavi. Osim toga tadašnji intendant HNK-a Split Rade Perković dao nam je sve kostime. Takav trenutak se rijetko dogodi – kaže Marčić.

Bi li, onda, bilo moguće »Muku« danas izvesti, pa još na takav način!?

– Moglo bi se. Zanimljivo je da to djelo proučavaju studenti kroatistike u Rijeci. Moglo bi se – ne dvoji Marčić.

Moglo bi se, jer se, kaže, radi o djelu jako koncentriranih emocija.

– I nevjernici znaju sadržaj »Muke«, gledaju nešto što znaju što je. I ako dobro pogodiš podjelu, a ja sam je hvala Bogu pogodio, to je to. Zato je sve i uspjelo – smatra Marčić.

Šteta je samo što se ta »Muka« i nije igrala puno. Izvođenje je imalo svoju cijenu, a pomalo i simbolično sve je stalo u Rijeci te iste godine. Trebala se, naime, predstava igrati pred crkvom sv. Vida na njegov dan, pala je kiša, a ideju da se predstava odigra u sportskoj dvorani tadašnje gradske vlasti su odbile. I zbog toga je Marčić imao želju ovu 30-godišnjicu obilježiti ambicioznije. Ma, pokazalo se da je 30 godina ipak puno.

– Prvo, Lošinj onda i Lošinj danas nisu isti. U ovom trenutku ljude samo zanima da preprave apartman iz tri zvjezdice u četiri. Sve je gradilište. Dosta ljudi je i umrlo, njih starijih. Sam to raditi ne mogu. A i crkva se promijenila – iskreno će Marčić.

Ideja je njegova bila da se okupe sudionici, da se pusti TV adaptacija »Muke«, da svatko dobije USB stick sa snimkom i s Dedićevom glazbom. Ali, štono bi se pojednostavljeno reklo, šteta da onaj direktor hotela nije više među živima. Bit će da nedostaje i onog mladenačkog entuzijazma.

– Ne može se to ni zvati entuzijazmom. To je bolest, neko ludilo. Hoćeš to napraviti i gotovo, jer shvatiš da je odlično. Radi se o trenutku, pravom trenutku, a da ni ne skužiš da je to taj trenutak. Tako se jednostavno dogodi – iskreno će Marčić.

Vedran Mlikota i Radovan Marčić / Foto: D. KOVAČEVIĆ

K’o Don Kihot

U taj čas, eto i Mlikote. Sa snimanja zbog kojeg je odnjegovao posve veliku bradu. Onomad, za ulogu Isusa, nije morao na sebi ‘odnjegovati’ ništa.

– Sjećam se nekih fotografija, k’o Don Kihot sam, s upijenim obrazima, mršav. Ne mogu reći da sam sad debeo, ali sigurno sam bio puno, puno mlađi i elegantniji. Da se pohvalim, bez imalo skromnosti, ja sam tad doista i izgledao k’o Isus, jer sam imao crnu bradu, dugu kosu do ramena i bio sam jako mršav. Radovan i ja do »Muke« nismo ništa zajedno radili, pa je vjerojatno taj moj izgled bila prva asocijacija za ulogu Isusa – kaže Mlikota.

Iza njega tad nedavno završena akademija, gdjekoja predstava, a onda na Lošinju ‘Blitzkrieg’.

– Sve skupa sedam dana – dobacuje Marčić.

Doda li se tome i koji tjedan čitalačkih proba, bila su to samo tri tjedna boravka na Lošinju i rada na predstavi.

– Ali, kad bih birao pet, šest najdražih poslova u životu, »Muka« je sigurno među njima. Jer je to bila jedna mala oazica u svom tom ludilu od rata i svega. Muka od rata okolo, a mi smo bili u maloj otočnoj oazi posvećeni samo poslu – kazuje Mlikota.

Ujutro lungomare i učenje teksta dok se šeta, popodne i navečer probe, a onda druženje za koje će Mlikota reći da je bilo predivno.

Pritom Marčiću kazuje kako mu mora pokazati jednu fotografiju, na koju je nedavno slučajno nabasao, na kojoj su na Lošinju ispred nekog dućana Kruno Valentić, Arsen Dedić, Ksenija Pajić i on.

– Završio sam akademiju ‘92. a ovo je ‘94. Još uvijek sam bio fasciniran i Božidarom Bobanom, i Galianom Pahorom, i Slavkom Šestakom… To su sve bili glumački bardovi s kojima se bilo baš lijepo družiti. Mislim da smo napravili predivan posao – ne dvoji Mlikota.

Taj posao pogledao je lijep broj ljudi, trgovi su bili puni, a publika taman takva da su neki Isusu pohrlili i u pomoć ne bi li ga spasili.

– Davor Jureško je bio jedan od centuriona koji me je udarao bičem i baš me je lijepo, lijepo opalio, a ja u halji, skoro gol. Shvatio je da me je bičem ulovio, to je skužila jedna žena i zavikala: »Nemojte ga tući! Nemojte ga tući! Ća van je skrivi!?« – prisjeća se Mlikota.

Čakavski u uhu

Govori to kao da mu je čakavski materinji. Ostalo je sve u uhu, štono bi se reklo.

– Kako ne. Beskrajno mi je bilo drago da sam prošle godine na Cresu sreo stvarno velikog, divnog čovjeka Bernarda Balona koji me je učio akcent. On je Cresanin iz Valuna – priča Mlikota.

– Bio je direktor poslovnice Fine. A inače je enciklopedist – ubacuje se Marčić.

– Nakon proba bi me rekao: »Sad ću je tebe odvest di ćemo malo popit.« Pa smo obilazili betule i učili akcent – s osmijehom će Mlikota.

Ne zaboravlja on ni druge, ni glumačku reprezentaciju, ni članove JAK-a koji su posve bilo posvećeni projektu kojeg ne bi bilo, ističe Mlikote, bez Radovana. Ima li smisla, ima li načina da se »Muka« ovoj nalik postavi negdje 30 godina poslije. Treba li nam!?

– Pa trebala bi. Prije te naše »Muke« u Splitu je Ivica Boban radila »Muku«, a kasnije je to rodilo nizom projekata. Recimo, ekipa u Imotskom je radila kompletnu procesiju kroz cijeli grad, Tomislav Martić je igrao Isusa. Zadnjih par godina toga nema – veli Mlikota.

Vedran Mlikota / Foto: Davor Kovačević

Zaslužna je zato »Muka« za nešto drugo veliko i važno.

– To je bila, na neki način, inicijativa iz koje su se kasnije rodili »Glumci u Zagvozdu«. Htio sam da »Muku« koju smo igrali na Lošinju dovedemo u Zagvozd. I dan danas imam rokovnike u kojima sam pisao troškovnik.

Bio sam zbog toga i kod jednog od najpoznatijih fratara, ne samo u imotskoj krajini nego u Hrvatskoj, fra Vjeke Vrčića koji je umro u 102. godini. Znam da sam došao do njega i rekao: »Fra Vjeko, bi li mi to mogli napraviti?«

Uzeo me za ruku i odveo do načelnika općine Imotski, jer Zagvozd je bio tad mala mjesna zajednica i nije se to moglo. Uglavnom, u Imotskom nije bilo baš interesa, ali smo na kraju 1998. gerilski na neki način pokrenuli festival »Glumci u Zagvozdu«. I da danas postoji predstava »Muka« u Zagvozd bi je odmah doveli – priča Mlikota.

Jer, kako kaže Mlikota, lošinjska »Muka« bila je realistična, hiperrealistična predstava koja je ljudima dala da vide blisku im i osjetljivu temu kao što je Isusova muka.

– To je čista katarza. Ja sam gledao splitsku »Muku« u Zagrebu na Gornjem gradu i znam koliko mi je kao glumcu bilo fascinantno vidjeti sve to, a mogu misliti kako je to bilo običnim ljudima vidjeti. Znam kad sam prolazio po Lošinju kako su me ljudi zvali u kuće, govorili: »Evo Isusa!« To je bila k’o jedna nadrealna svečanost – zaključuje Mlikota.

Od te nadrealne svečanosti bit će za koji dan ravno 30 godina. I zato se vrijedilo s Trešnjevke teleportirati pred crkvu u Malom Lošinju. Jer takvih svečanosti više i nema. A nije da ih ne trebamo. Ima tek TV adaptacija »Muke« i nada da će je se na javnom servisu o Uskrsu sjetiti.

Teatar danas? Divlji zapad

Teatar danas!? Glupo bi bilo ne pitati Marčića što misli o aktualnom kazališnom trenutku. Odgovor njegov kratak.

– Teatar danas… To je, kao i u svemu, divlji zapad – jednostavno će Marčić.

Odnosno, kako kaže, ima fantastičnih predstava i katastrofalne organizacije iza predstava.

– Možda je najbolje kazalište u nas ZKM, koji se drži na nekoj nevjerojatnoj koheziji glumačkih energija. Tu loš glumac postaje dobar, mladog starog prihvate. Drugdje je rasap, ponajviše repertoarni – mišljenja je Marčić.