ZAGREB – Bolni odnos Franza Kafke kao sina i književnika prema ocu trgovcu, sina kojemu se nije dopuštalo da za karijeru izabere književnost (nego pravo) i koji se u u potpunosti povinovao figuri oca obiteljskog tiranina, vidljiv je i u činjenici da je Kafka svom izdavaču Kurtu Wolfu 1913. godine predložio da objedini tri njegove pripovijetke (»Preobražaj«, »Progonitelj« i »Presuda«) pod zajedničkim imenom: »Sinovi«. To se nije dogodilo, ali već je početkom dvadesetog stoljeća filozof Walter Benjamin zapisao da su za Kafku svijest birokracije i svijet očinske čelične nadzorne moći identični: to su prizorišta okrutnosti, progona, bezdušnosti i prezira prema bilo čemu što nije do kraja mehanizirano ideologijom poslušnosti.

Pritom je zanimljivo da se Kafkini protagonisti čak ni u pričama nikad ne bune protiv svojih očeva. Ni kad se pretvore u kukca, ni kad im otac naredi samoubojstvo, ne pružaju ni najmanji otpor očinskom preziru. Jednostavno se povinuju jakoj destruktivnoj sili. Slavno Kafkino »Pismo ocu« također na devedesetak stranica obrazlaže zašto je djetetu toliko nedostajalo bilo kakvo roditeljsko ohrabrenje, bilo kakvo razumijevanje djetetove ličnosti.

Promjena paradigme

Zato je zanimljivo što multimedijski umjetnik Stanislav Habjan gradi svojim performansom »Kafka i sin« (vjerojatno s namjernom zafrkantskom asocijacijom na nazivlje pravnih tvrtki). Tu se Franz Kafka pretvara u Habjanovu očinsku figuru sekularnog »sveca zaštitnika«. Postaje ptica (čavka je inače bila zaštitni znak trgovačkog obrta Kafkine obitelji, no ovdje je simbol pr/kosa), a jednako je tako i literarni uzor, doktor za unutarnje poslove, prorok Habjanovih osobnih odnosa (posebno prijateljstava), drug u gladovanju, duboki saveznik u iskustvu prokazivanja okrutnosti, ali i čarobnosti svijeta.

Foto Nataša Govedić

Performans se formalno sastoji od narativnih i pjevanih dionica, pri čemu su najbolje one u kojima Habjan govori svoje stihove uz pratnju glazbenika (Vibora Čeriča na klavijaturama, Antoana Perkovića i Jure Gecija na gitarama, Žarka Hajdarhodžića na flauti i pjevačkih kolega u sastavu Jana Vržine, Mary May i Ljubice Gurdulić). Za razliku od židovskog pisca češkog podrijetla slavnog po svom majstorskom korištenju njemačkog jezika, hrvatski je autor imao izrazito nježnog oca, s kojim je govorio jezike dodira podrške, konspirativnog pogleda, igre, bliskosti, topline i suradnje. Zato je u izvedbi najupečatljivija pjesma pod nazivom »Dog God Bog da«, himna domaćem Habjanovom zagrebačkom tati koji je sina svaki dan pitao »nogomet ili kino?« i imao za njega vremena »dokle god ga bila volja«. Habjanov tata postaje protuteža čitavoj patrijarhalnoj kulturi koja guši Franza Kafku, a postaje i model na osnovu kojega sin jednog nježnog oca kasnije uspjeva posvojiti i druge »izgubljene očeve« (jer ako postoje izgubljene generacije djece, zašto ne bi postojali i izgubljeni očevi).

Tako Habjan usvaja Kafku za svog tatu i doista postaje njegovo literarno čedo: pasionirani čitatelj, sin kojega Kafka nije imao, nastavljač fantastičarske tradicije koju recimo Borges postavlja tako da kreće od Zenonova paradoksa o zecu i kornjači, nastavlja se preko Flauberta i doseže Kafkin bestijarij kao najdublju istinu o svijetu koji nastanjujemo. Samim time što u Habjanu dobiva sina koji ga želi slaviti, opjevati, stalno učiti od njega i vraćati mu se kao ishodištu, Franz Kafka postaje vrelo suvremenih vizualnih, glazbenih i literarnih komentara, postaje Kafka našeg doba, u kojem pisac iz prošlosti velikodušno dobiva snagu (pa i dozvolu za umjetnost) koja mu je toliko puta tijekom života bila uskraćena.

Naravno, mogli bismo reći i da Habjan čini jednu izrazito samolaskajuću gestu: kroji Kafku prema vlastitoj mjeri. Ali to zapravo nije slučaj. Pripovijedajući o vlastitoj – višegodišnjoj – borbi s depresijom, kao i pjevajući dionice blues-glazbe (sjajnu pjesmu »Bolje da šutim«), a ne samo ditirambe i himne ljudskoj dobroti (od kojih kazalište od svog nastanka zazire), Habjan izvedbeno stječe pravo da se nazove Kafkinim »malim«. Pogledamo li ostatak opusa ovog svestranog umjetnika na razmeđi poezije i dizajna, riječ je o eksperimentatoru koji je već i prije Kafke svoje »očeve« prepoznavao u figurama Johna Lennona, Vlade Kristla i Antuna Gustava Matoša, dakle definitivno je svjestan zone utjecaja u kojoj stvara i ne želi je prikrivati, nego otvoreno tematizirati. Što više očeva, to bolje, kao da je njegovo geslo. Očinstvo pritom danas još uvijek nije socijalni prostor u kome je »dozvoljena« emocionalna privrženost; još uvijek se od muškog roditelja ne očekuju emocije, ali očekuju se solidna primanja i rad na žrtveniku obiteljske financijske sigurnosti.

Tate su robovi kapitalizma, jednako kao što su mame robinje patrijarhata. Ovom predstavom dolazi do jakog prevrednovanja. Pokazuje se da su istinski bogati oni očevi koji s djecom dijele odrastanje kao prisnost, a ne oni kojih nikad nema, ali zato plaćaju sve račune i nastoje svoj pomladak skrojiti po istom modelu (primjerice, originalni otac Franza Kafke). Bogata su i ona djeca koja mogu posvojiti oca koji im je emocionalno i autorski potreban.

Susretnost među umjetnostima

Premda se »Kafka i sin« izvedbeno prvenstveno oslanjaju na ljudski glas, vrlo senzibilan pjesnički glas samog Stanislava Habjana, dakle na pripovijedanje i pjevanje, u stražnjem planu pozornice projicirani su i likovni radovi koji također ulaze u značenjske igre s izgovorenim tekstom. Velika većina ilustracije su Klasje Habjan, u jednoj pjesmi prepoznajemo crtež iz baštine Habjanovih suradnji (Danijel Žeželj), a tu je i jedan Habjanov eksperimentalni kratki film te vrlo sugestivna portretna fotografija Franza Kafke, koji kao da govori stotine jezika prodorno nas gledajući svojim užarenim pogledom. Inače, Habjan nije jedini koji sebe vidi kao Kafkina sina: to je i njujorški umjetnik Jay Cantor, autor četiriju priča koje iznova definiraju temeljne odnose Kafkina života. Ono što je specifična vrijednost Habjanova pristupa tiče se otvorenosti rampe između različitih umjetnika i umjetnosti. Cjelokupna glazbena i literarna tradicija tretirane su kao zajedničko dobro za nove adaptacije, oko čega ni inače nema sumnje, ali malo tko se usudi zagrabiti u stvaralačka vrela svojih najbližnih umjetnika da ih sasvim otvoreno nadopuni, nadopiše, propusti kroz vlastite literarne, vizualne i glazbene filtere. U tom smislu nije zanemariva ni kvaliteta glazbenika na sceni, posebno flautista Žarka Hajdarhodžića, koji rafinirano refleksivnim »ptičjim« glasom svog instrumenta poklanja izvedbi džezerskog kafku/čavku, ludu pticu izvan svih kaveza, time raslojavajući izvedbu i na muziku unutar muzike, kao što i književnost stalno funkcionira kao citiranje tekstova unutar tekstova. Pitanje autorstva koje ova predstava postavlja i filozofski je duboko. Tiče se metode kojom jedan umjetnik stalno uči od drugoga, naslanja se na minuli rad, ali onda i regenerira staro autorstvo svojim novim autorskim intervencijama.

U kontekstu predstave sva su umjetnička djela otvorena »posvajanju« i novom podmlatku: to ih održava živima. Osobita melankolija Habjanovih fantastičnih metamorfoza u druge umjetnike, međutim, svjedoči i tome koliko je teško biti umjetnik jer to ujedno znači i da moraš biti neprestano kreativan. I sam je Kafka u dnevnicima puno pisao o tome koliko je teško iz sebe stalno izvlačiti »ekstrakte« stvaralaštva, odnosno koliko stvaranje nije slavina iz koje u svakom času možemo natočiti koliko god vode treba. Odatle vjerojatno i nastaje potreba čvrstog oslonca u djelima drugih umjetnika (i njihovih borbi).

Kad mi posustajemo, netko drugi će nas posvojiti – ili ćemo mi posvojiti njih. Time performans i završava: zamislimo da je ta gesta »prigrljivanja« među umjetnicima – i građanima – jedan oblik vječnosti koja jest u našim rukama. Nismo li time Kafki dodali i metafizičku dimenziju, o kojoj je toliko brinuo? Nadajmo se da »Kafka i sin« neće ostati na jednokratnoj izvedbi, nego pronaći svoju adresu i u nekom od zagrebačkih kazališta. A ako to i ne bude slučaj, sigurna sam da će performativno trajati i obići mnoge gradove, baš kao i ostala Habjanova transžanrovska izvedbena ostvarenja. Tamo gdje nema institucionalne pameti, uvijek postoji izvaninstitucionalna mudrost. Inače do danas ne bi preživjela ni sama Kafkina djela, koja su svoje puno društveno priznanje doživjela tek nakon smrti pisca – i to brigom nasljednika, prijatelja, drugih umjetnika, a ne državnih tijela. Prostor stvaranja institucija izvan institucija također je i Habjanov životni poziv, zbog čega »Kafka i sin« oblikuje jednu vrlo moćnu kulturu unutar kulture: prostor primarnog poštovanja prema umjetničkom činu kao »korijenu« sve naše zajedničke društvenosti.