RIJEKA – Autorski projekt »Kad se zaljubljujemo« Hrvatske drame HNK-a Ivana pl. Zajca, u režiji Ivana Plazibata, premijerno je izveden u orkestralnoj dvorani riječkog kazališta.

Ovaj manji prostor u kojemu se inače održavaju probe, odabran je upravo zbog svoje komornosti, intimnosti, stvaranja neposrednijeg kontakta između izvođača i publike. Predstava »Kad se zaljubljujemo«, naime, uvodi nas u stan jedne obitelji, u vrijeme jednog od njihovih uobičajenih okupljanja kod majke. Scenografkinja Paola Lugarić Benzia naznačila je prostor zbivanja velikim stolom u blagovaonici, dvama naslonjačima i koncertnim klavirom u bočnim dijelovima, perzijskim sagom, lusterom te s nekoliko stajaćih lampi. Scenografski je to okvir za ovo skoro pa hiperrealistično uprizorenje, gotovo dokumentarističko. Realistični su i kostimi Manuele Paladin Šabanović, kojima su likovi društveno diferencirani, a izdvaja se lik majke koja je odjevena u svečanu haljinu.

Referiranje na »Ujaka Vanju«

Ipak, riječ je o zamišljenoj, fikcionalnoj dramskoj situaciji s isto takvim likovima u čije interpretacije glumci unose i ponešto autoreferencijalnosti. Zanimljivo je i da predstava nije nastala prema nekom unaprijed zadanom tekstu, već su ga redatelj Ivan Plazibat, dramaturginja Petra Pleše i glumci Olivera Baljak, Deni Sanković, Ana Marija Brđanović, Aleksandra Stojaković Olenjuk, Jelena Lopatić i Romina Tonković sami stvarali. Iz takvog kazališnog procesa i improvizacija nastao je materijal koji u dramaturškom smislu djeluje kao kompaktna cjelina, s početkom, sredinom, klimaksom i epilogom. Ovakav način rada omogućio je glumcima i realističniji, uvjerljiviji, plastičniji pristup u kreiranju uloga. Tom realizmu pridonosi i spominjanje nekih tipičnih riječkih motiva, poput morčića i nekih lokacija u Rijeci.

No, uz ovaj prividni realizam, »Kad se zaljubljujemo« ima i snažnu metateatarsku notu vezanu za kazalište i naročito dramu »Ujak Vanja« Antona Pavloviča Čehova koja je na nekoliko razina prisutna u Plazibatovoj predstavi. Glavna junakinja Lara, majka koju je utjelovila Olivera Baljak, je glumica, nacionalna prvakinja, koja je u svojem narodnom kazalištu tijekom karijere ostvarila gotovo sve uloge upravo u »Ujaku Vanji«.

Foto Dražen Šokčević

Sa svojom djecom – sinom i dvije kćeri, ona se susreće na zajedničkom objedu nakon što je prethodne večeri odigrala još jednu predstavu. Kao što u »Ujaku Vanji« jednog dana profesor Serebrjakov objavi da namjerava prodati imanje, a uznemireni ujak Vanja puca prema njemu, jednako tako će majčina iznenadna konstatacija kojom obznani svojoj već odrasloj djeci da se zaljubila izazvati tektonske poremećaje u odnosu majke i njezine djece. Još jedna poveznica s »Ujakom Vanjom« mogla bi biti i ta što je Serebrjakov umirovljeni sveučilišni profesor, a njegova žena Jelena Andrejevna ima 27 godina. Tako se i Lara, koja već nekoliko godina najavljuje konačno umirovljenje, zaljubljuje u muškarca dosta mlađeg od sebe.

Ljubav i predrasude

No, tko je u »Kad se zaljubljujemo« ujak Vanja? U ovom kazališnom paralelizmu to je Larina kći Zrinka, koja kao i Vanja ima 47 godina, usidjelica je koja živi s majkom i koja je na neki način podredila svoj život majci i njezinoj kazališnoj karijeri. U trenutku kad Lara objavljuje da se zaljubila i da odlazi živjeti u Egipat, iz Zrinke će, koju je iznimno dojmljivo utjelovila Jelena Lopatić, izbiti sve godinama gomilane i potiskivane frustracije zbog osjećaja vlastita promašenog i protraćenog života, što će kulminirati njezinim fingiranim pucnjem iz pištolja, baš kao što je to učinio i ujak Vanja. U interpretaciju Larina lika Olivera Baljak, u fino iznijansiranoj glumi u rasponu od komičnoga do tragičnoga, unijela je i neke autoreferencijalne momente. I Lara je glumica, koja sumirajući svoj život dolazi do zaključka da je čitav život zapravo podredila kazalištu i da je došlo vrijeme da ljubav prema teatru zamijeni za onu prema čovjeku u kojega se u svojoj poznijoj dobi jednostavno zaljubila. Njezinu djecu iznenadit će već i sama ta mogućnost, a lavinu negativnih reakcija pokrenut će to što je novu ljubav upoznala putem interneta, da je riječ o strancu koji živi u Kairu i pripada drugom podneblju i kulturi. Osim što postavlja pitanje kad se zaljubljujemo, odnosno postoji li za ljubav dobna granica, ova predstava postaje i lakmus-papir za testiranje raznih društvenih predrasuda – od toga imaju li ljudi iznad 60 godina pravo na ljubav, do odnosa prema onima koji su u našim očima drukčiji.

Ni komedija ni tragedija

U uvodnom dijelu predstave likove upoznajemo kroz njihove svakodnevne razgovore, gotovo banalne, u kojima do izražaja dolazi i tema sukoba među generacijama. Dok majka, Lara, pripada generaciji koja je još kuhala, njezin sin Toni hrani se u studentskoj menzi, a kći Lea u restoranu. Jedino Zrinka, kako bi udovoljila majci, pokušava kuhati, barem donekle prema njezinim receptima. No njihovo obiteljsko okupljanje, bez oca od kojega se majka davno razvela, postupno će – nakon majčina priznanja o zaljubljivanju i skorom odlasku, eskalirati u otvorenu pobunu djece zbog odluke njihove majke. Slično kao i kod Čehova, dojam se postiže suptilnom analizom promjena u osjećajima, dijalozima i događajima iz svakidašnjega života koji dobivaju sudbinsko značenje za život aktera. U tom smislu čehovljanski djeluju i lirski monolozi i zvučne kulise koje stvaraju ugođaje, kao i pauze, odnosno prostori tišine. Emocionalnu »temperaturu« pojedinih prizora kreira i oblikovanje svjetla Predraga Potočnjaka. Ugođaje različitih intenziteta stvara i glazba Sandija Bratonje, a zvučnu kulisu kreira i sviranje na klaviru za koji sjeda nekoliko likova, ispoljavajući glazbom njihova emotivna raspoloženja – od sjete i čežnje do očaja. Zato, kao ni Čehovljevi komadi, »Kad se zaljubljujemo« nije ni komedija ni tragedija, a ima elemente i jednog i drugog.

Ali, u svakom slučaju, životna je to priča o roditeljima, točnije o majci i djeci, koja putem neke vrste psihološkog realizma analizira i prati dinamiku tih odnosa. Dok je Zrinka možda i najtragičniji lik predstave, njezina sestra Lea koju tumači Aleksandra Stojaković Olenjuk naizgled vodi svoj život, ali je svjesna i pritiska majke koja od nje priželjkuje unuče. Na majčinu objavu o zaljubljivanju Lea neće dobro reagirati, ponajviše zabrinuta za majčinu imovinu i zapravo uplašena zbog sebe. Burno će reagirati i sin Toni, kojega glumački uvjerljivo igra Deni Sanković. Isprva mirno okupljanje oko obiteljskog stola na kraju će se pretvoriti u uznemirenu jurnjavu i buku povrijeđene djece od jednih do drugih vrata orkestralne dvorane i snažno lupanje vratima.

Tema kazališta

U takve obiteljske konstelacije ubačena su i dva lika »sa strane« – Leina prijateljica, odvjetnica Karolina koju tumači Ana Marija Brđanović, te Tonijeva djevojka Andrea u interpretaciji Romine Tonković – ona je također glumica, ali u lutkarskom kazalištu. Ana Marija Brđanović uvjerljiva je u ulozi pomalo povučene i suzdržane, ali empatične odvjetnice koja će Lari, bez znanja njezine djece, pomoći oko njezina odlaska u Egipat. Andrejin lik pak otvara također u predstavi otvoreno pitanje kazališta, posebno njegova statusa u Hrvatskoj, pa iskusnija Lara u jednom trenutku savjetuje mladoj kolegici lutkarici da se prijavi za radno mjesto u nacionalnoj kazališnoj kući, jer je to kod nas neki očekivani put razvoja glumačke karijere.

U posljednjem prizoru Zrinka ostaje sama za stolom i vodi imaginarni monolog upućen njezinoj majci, koja je sada u Egiptu, a u međuvremenu su se promijenili i životi njezine djece. Fikcija ili stvarnost, ostaje na samim gledateljima da dokuče. A ovakvim završetkom uprizorenje je zaokruženo i dosljedno na tragu isprepletanja fiktivnog i »realnog«. Nakon predstave iznova se nameće Čehovljeva rečenica iz »Ujaka Vanje«: »Kad bi se ostatak života mogao proživjeti nekako drukčije«, koju u programskoj knjižici citira dramaturginja Petra Pleše. A to »drukčije« značilo bi slobodnije i izvan zadanih životnih i društvenih okvira koji često sputavaju Čehovljeve likove, upravo kao i ove iz predstave »Kad se zaljubljujemo«.