ZAGREB – Usporedimo dvije predstave koje se bave ekstremnim stanjima. Jedna je nastala na sceni Vidra, u produkciji Dramskog studija slijepih i slabovidnih »Novi život«, a njezin redatelj, Ivan Planinić, oblikovao je burlesku »Bam cabaret« prema avangardističkoj Harmsovoj drami »Elizaveta Bam« (1927.). U originalu, riječ je o drami koja sabija sve komunističke čistke u ultimativnu scenu jednog jedinog staljinističkog hapšenja protagonistice Elizavete Bam. No očekivana egzekucija nevine žrtve progona pretvara se u migoljenje logici progonitelja, kao i u preoznačavanje svih elemenata tobože službenog (zapravo pomahnitalo apsurdnog) totalitarnog sistema. Iako se Harms referira na staljinizam, to je i bolno aktualna situacija u svjetlu prisilnih mobilizacija koje trenutno Putin provodi po Rusiji.

Drugu predstavu su u Teatru &TD suoblikovali redatelj Vanja Jovanović i dramaturginja Petra Pleše, posvetivši se temi kolektivnog samoubojstva, veoma slično romanu Nicka Hornbyja »Dugi pad« (2005.), gdje se likovi samoubojica slučajno susreću na krovu zgrade tik pred skok u ništavilo. »Mala zabava« nije daleko ni od tradicije kolektivnih samoubojstava u književnosti koje uspostavlja još davna Cervantesova drama »Uništenje Numancije« (1580.), u kojoj čitav grad obuzima fatalan osjećaj bespomoćnosti i očaja. Kad god se književnost bavi kolektivnim samoubojstvima, pozadina masovne psihoze ima veze s ekonomski izrazito nesigurnim i politički turbulentnim vremenima.

Partijanje dok se ne »ubiješ«

»Ubiti se na tulumu« u žargonu znači napiti se i/ili nadrogirati do besvijesti, pri čemu je besvjesno stanje navodno poželjni odmor od svega što nas muči dok smo još relativno prisebni. Jovanović i Pleše pomiču ovu retoriku samoisključivanja korak dalje i predstavljaju nam ekipu mladih ljudi koja se upoznala preko interneta s namjerom da okonča vlastiti život, zatim se zaputivši u napuštenu vikendicu da tamo i realizira svoj »projekt«. U toj posljednjoj noći pije se, guta tablete i šmrče kao da je u pitanju bilo koja tura partijanja, podešena na frekvenciju »razvaljivanja«. Njihovom se društvu posve slučajno pridružuje još jedna djevojka, također u potrazi za brzom i maksimalnom, po mogućnosti smrtnom kaznom zbog osjećaja krivnje koja je progoni. No kako dramaturgija predstave ne ide prema apsurdu, nego prema tobožnjem psihologiziranju likova, mi zapravo slušamo »one-click« ispovijedi, točnije rečeno protagoniste koji na zahtjev jedan drugoga i na gotovo isti način istresaju svoje »najdublje traume«. U stvarnom životu, obilno iskustvo i psihoterapeuta i ispovjednika govori nam da ljudima nipošto, ni u kojoj suicidalnoj varijanti, nije lako sagledati, artikulirati i narativizirati svoje traume. Tome su ponekad posvećene dekade. Ljudi u vrlo teškim emocionalnim stanjima pogotovo ne sagledavaju svoje probleme na način: »a sada kratki sažetak mojih suicidalnih razloga«, kako to nudi predstava. Ne zato jer to ne bi željeli, nego zato što ne mogu, ne umiju pristupiti traumatskoj jezgri na tako direktan način. Osim toga, temeljni suicidalni modus ponašanja je duboka šutnja i povučenost, a ne žovijalna brbljavost. Kako »Mala zabava« nije parodija, još manje groteska, nego pokušaj da se o lakoći suicida progovori u tragičnoj intonaciji s tek nešto ironije (vezane za kontekst tuluma), dosta je bitno što su likovi napisani kao da je u pitanju isljednička psihodrama. Svatko je svakome stoga i terapeut i detektiv, a svi veoma lako priznaju što ih uistinu muči. Neželjeno dijete, impotencija zbog terminalne bolesti, krivnja, žalovanje.

Iz predstave »Bam cabaret« redatelja Ivana Planinića

Režija je nešto zrelija od teksta, u smislu prekrcavanja prostora igre zimske vikendice svježim cjepanicama, s eksplicitnim asocijacijama na hladnoću unutarnjeg pakla likova i nemogućnost da se protagonisti svim tim drvima ikako ugriju. Glavni režijski problem, međutim, izbija u prvi plan kroz glumačku igru. Nijedna glumačka izvedba nije razgovijetna, a kamoli žanrovski prostudirana ili gradirana. Stječe se dojam da glumci rade što im se hoće, bez povratne informacije o tome što je preglumljivanje, prazna vanjska gesta ili šmira, kako diferencirati odnose i situacije ili kao izaći iz grča mehaničkog ponavljanja neke prvoloptaške reakcije. Nema naznaka da su se glumci (Zdenka Šustić, Tea Harčević, Luka Knez, Tin Rožman i Ivan Simon) analitički udubili u zadanu situaciju terminalnog stanja egzistencije, još manje da su se bavili žanrom suicidalnih pisama. U njima bi, primjerice, otkrili da se samoubojice najčešće opraštaju od života bez ikakvih »velikih rekapitulacija« i policijski jezgrovitog nabrajanja svega što je pošlo po zlu. Mnogi ljudi napuštaju svijet sa svega nekoliko riječi ili rečenica isprike i traženja oproštaja. Ali zato se te rečenice često najdublje tiču živih koje ostavljaju za sobom.
Fascinantno je da u predstavi »Mala zabava« nitko od likova ne mari za ljude koje ostavlja za sobom, niti verbalizira brigu oko toga kako će oni primiti samoubojstvo. Što nas još jednom vraća dramaturginji Petri Pleše, koja likove privodi veličanstvenom Posljednjem Sudu, ali samo pod uvjetom da je svako suđenje moguće reducirati na par revijalnih natuknica »grozne traume« u socijalnom vakuumu. Bez udubljivanja u detalje ili možebitne kontradikcije depresivnih narativa. Napominjem da je moguće napisati i svojevrsni »žuti noir« ili grotesku o suicidima, ali ovdje to nije slučaj. »Mala zabava« je doslovno ono što predstava misli da parodira svojim naslovom: malo istraživanje, plitko razmišljanje, površna obrada. Ne razvija se u smjeru groteske i apsurda, a definitivno nije utemeljena ni u realističnoj psihološkoj motivaciji. Jedino što donosi je skrivena reality show estetika, u kojoj performeri izlaze pred publiku i »bez oklijevanja« istresaju pred gledatelje svoje emocionalno smeće. Je li možda reality show sveopćih emocionalnih trauma postao kolektivno »nesvjesno« suvremenih umjetnika? Nadam se da nije. Mala glumačka igra oko podrigivanja kao provociranja jednog od protagonista jedini je znak da se u ovoj predstavi mislilo kazališnim jezikom, u kojem ništa (pa ni strah od povraćanja) nije baš toliko doslovno da se od toga ne bi mogao napraviti i proturitual. Šteta da predstava nije otišla u komediju, odnosno u ismijavanje medijskih žetona tiražno predimenzioniranih trauma. Čak i na razini jezične kvalitete teksta koji se izvodi, prizori su toliko puni moraliziranja, ponavljanja jednih te istih rečenica i naivne »dijagnostike« da već i to u sebi sadrži neiskorišteni humorni potencijal.

Partijanje da te ne ubiju

Ambivalentno partijanje obilježava i predstavu »Bam cabaret«, ali na posve drugi način. Dramaturginja Ana Dragozet u suradnji s redateljem i adaptatorom Ivanom Planinićem te koreografkinjom Majom Marjančić promijenila je spol glavnom liku Harmsove drame: to više nije Elizaveta Bam, to je sada samo »Bam« glumca Vojina Perića. Bam se pojavljuje pred publikom s baterijskom lampom u ruci, približavajući se oprezno i polako iz dubine gledališta prostoru ispred zastora, dašćući i tek povremeno osvjetljavajući baterijom svoje zadihano lice. U Planinićevoj režiji odmah smo svjesni da je svaki progon vrsta teatra, u kojem postoje propisana vikanja, trčanja, dahtanja i pridržavanja za zidove, ali i odmak od službenih protokola ponašanja. Većina izvedbe odvija se u tom odmaku: drhtuckanju, plesuckanju i pjevuckanju ispred spuštenog zastora.
Zastor je ovdje i jedan od likova: ne samo zato jer kroz njegovu tkaninu svatko uvijek može pobjeći u neku novu priču, nego i zato što na Harmsovu političkom kompasu zbilja više nema svijeta, nema pozornice i nema utočišta: sovjetska mašina pregazila je svaku mjeru ljudskosti. Ostala je samo krpa, zastor. I negdje u daljini kućica sa žoharom na ognjištu, u kojoj uvijek gori svjetlo. Ostatak svijeta je gubilište kao zabavište i zabavište kao gubilište. Perić Bama ne igra angažirano. Vrlo površno glumački markira zadihanost i strah, ali to jest u skladu s Harmsovim odmakom od realizma. Uskoro će ga zgrabiti dvojica progonitelja – fantastično zaigrani i muzički precizni Igor Kučević (u roli Pjotra Nikolajeviča) te ležerno ironičan Mario Glibo (kao Ivan Ivanovič). Egzekutori će razvlačiti Bamove ruke i opčinjeno ponavljati njegove rečenice, samo da bi shvatili da pojma nemaju kamo su ih te formulacije odvele. Nekamo veoma daleko od početne namjere da uhapse i ubiju čovjeka u zelenom kućnom ogrtaču. Prostor ispred zastora tako postaje tanka traka mogućeg i opasnog preživljavanja, tim više jer Bama uskoro izlazi braniti i lik Mamice, u izvedbi glumački intenzivne Anite Matković. Šteta što Matković ne igra Elizabetu Bam, obzirom na to da u originalnom tekstu postoje mnogi razlozi zašto je glavna Harmsova junakinja ženskog roda, a u samoj kompaniji slijepih to je ujedno i glumica s najvećim artikulacijskim bogatstvom glasa. Kako god bilo, scenska igra mučenja koreografirana je kao klaunerija, baš kao i u originalnom tekstu. Tu se možemo pitati zašto Planinić kao redatelj ne odlazi malo dalje od onoga što je kazališno bilo zadano 1927. godine? Je li njegov redateljski rukopis ograničen na postupke modernističke avangarde? Jesu li apsurdistički smijeh i tretman lika kao marionete ili stripovske karikature njegova nepromjenjiva linija napada i obrane kazališnih situacija? Kako god bilo, »Bam cabaret« je zanatski uspjela i duhovito napravljena predstava, sada već maniristički prepoznatljivog Planinićeva rukopisa. Kao i »Mala zabava«, »Bam cabaret« ostavlja dojam velike deriviranosti. U prvom se slučaju gledalo puno Hanekeovih filmova, a u drugom crpilo iz nasljeđa uvijek iste i sada već prilično vremešne ruske avangarde.

Razne vrste progonitelja

Likove obje predstave simetrično prožima i osjećaj kraja svijeta. Ali kakav? Svaki protagonist »Male zabave« ima neki problem privatne krivnje i individualnog odustajanja od daljnje borbe. Čini se kao da svi dolaze iz istih, ekonomski manje ili više stabilnih situacija. Ne muči ih ni materijalna dimenzija egzistencije ni pragmatična, još manje filozofska dimenzija politike (ne posvećuju joj pozornost). Bitan im je prvenstveno manjak emocionalne hrane koju smatraju pogonom svoje egzistencije. Emocije su u »Maloj zabavi« ogromni fetiši, bez kojih likovima »nema života«. Harmsovi likovi definitivno nisu gladni osjećaja, nego elementarnih ljudskih sloboda. I preživljavanja. I baš kao što je smrt emocionalnih anoreksičara u »Maloj zabavi« na kraju slučajna, tako je i preživljavanje u »Bam cabaretu« također posljedica ludičkih slučajnosti. Nijedna od ovih predstava ne vjeruje u punokrvne ljudske izbore, odluke, angažmane. Riječ aktivizam ne vrijedi ni spominjati. Svaka sa sobom donosi neku dalekosežnu i k tome kolektivnu kapitulaciju, neku »generaliziranu« ideologiju poraza. Jer kao što Harms ne vjeruje da će itko i išta zaustaviti Staljinove doušnike i krvnike, tako ni Pleše i Jovanović ne vjeruju da postoji ikakav horizont zajedništva mimo očajničkog, usamljenog partijanja. Harms, doduše, još uvijek piše dramu gdje se krajolik masovnih smrti i njihove ideologije može napasti jezikom poezije, dok »Mala zabava« samo ponavlja isprazne verbalne klišeje, primjerice da svaki čovjek kad se malo zamisli »sigurno« dolazi do nekog posve valjanog razloga za svoje samoubojstvo.

Druga suza depresije

Milan Kundera veli da kič uvijek izaziva »dvije suze ganutosti«. Prva je nečim zbilja raznježena ili potresena. Pod pravom smo emocionalnom paljbom. A druga suza, veli Kundera, divi se upravo vlastitoj zaplakanosti ili nasmiješenosti. I tek ova druga suza proizvodi pravi kič. U obje predstave o kojima govorimo to je kič zajedničkog plakanja nad besmislenošću ljudskog života. »Mala zabava« grca od osjećaja zakinutosti likova koji simbolički lijevaju suze nad samima sobom, ni prema čemu ne njegujući ni respekt ni empatiju, ali zato smatrajući da je sramota što nisu dobili sve što im je potrebno ili što im je oduzeto nešto važno. Sve su to princeze i prinčevi kojima se ne sviđa što im svijet ne priređuje automatske ovacije, nego ih dočekuje s različitim odgovornostima i iskustvima promašenih poteza, bolesti, gubitaka.

Predstava je mnogo zanimljivija kad se gleda kao katalog etičkih nezrelosti, nego kao studija suicidalnih ponašanja. I pobunjenički Harms završio je na Vidrinoj pozornici ne kao jezovita priča o začaranom krugu progona, nego kao cirkuska sličica. U predstavi nema nijednog jedinog zbilja prijetećeg tona, premda smo svi potencijalno i načelno dirnuti stvarnim pogromima koji su pratili autorovo pisanje. Mi jako dobro znamo da je to (povijesno gledano) drama o sovjetskom genocidu, pa onda naprosto moramo biti dirnuti Bamovim otporom. Moramo li? Ili bi na pozornici trebalo smisliti nove stilove i vrste otpora? Moje glavno pitanje: kako to da je baš »opći besmisao« u obje predstave postao toliki kič? Znači li to da je danas depresija normativna druga suza u oku? Svi je imaju, svi se sažaljevaju, pa je onda gotovo nitko nema? Nekad su suvenirnice prodavale porculanske psiće, danas prodaju šljokičaste lubanje. Svi smo se pozvani prepoznati u besmislu. Obje predstave hvataju i frekvenciju vrlo niskog socijalnog libida, gotovo minimalne želje likova za bliskošću s drugim ljudima, prave konclogorske otuđenosti koju prate i međusobna ispitivanja, isljedništva, nerijetko i mučenja. Po njihovu završetku, jasno je da ni smrt ni preživljavanje nisu rješenja za urušenost kompletnog sustava. I možda ih ta trezvenost oko nepronađenih rješenja čini politički ozbiljnijima od cabareta ili zabavice na temu goleme nemoći o kojoj svjedoče. Zanimljivo je da i Jovanović i Planinić kao redatelji smatraju da je jezik relevantan samo još kad ismijava državno nasilje ili kad izgovara vlastitu smrtnu presudu. Obojici nedostaje kritika kao afirmacija vrijednosti, a ne samo detektor njihove poništenosti. U oba slučaja, unatoč svim njihovim manama, važno je da su se predstave dogodile i da su izazvale različite vrste žestokih rasprava. »Elizabetu Bam« gledala sam s grupom nepoznatih mladih ljudi koji su je došli gledati po drugi put, glasno u foajeu raspravljajući o tome što je sve komunizam učinio i Rusiji i ostatku svijeta. »Malu zabavu« također sam gledala s publikom koja je nakon predstave imala veoma podijeljena mišljenja o njezinoj kvaliteti. Tu vidimo da je kazalište i dalje sastajalište, okupljalište, raspravljalište. Ne mogu tvrditi da druge gledatelje muči isti problem kiča ili drastičnog ideologijskog pojednostavljenja koji je mene mučio dok sam gledala i Jovanovića i Planinića, ali čak ni premazi lakih nota kojima oba redatelja pribjegavaju ne uspijevaju do kraja skrenuti pozornost publike s ozbiljnosti obje teme koje ovdje susrećemo. Besmisao, naime, nije tema kao i svaka druga. I dobro je da je otvaramo na mjestu koje dopušta da o njemu zajednički i debatiramo, bistreći međusobne optike.