Glumac Janko Popović Volarić, miljenik ženske publike, u Rijeci će zaigrati glavnu ulogu, Luva, koji u autofiktivnom romanu Mani Gotovac predstavlja njezinog životnog partnera i supruga Željka Senečića. Glumca, koji je inače stalni član Lutkarskog kazališta u Zagrebu, Riječani su do sada mogli gledati u nekim gostovanjima, ali ovo će biti prvi put da je stao na riječku pozornicu i zaigrao predstavu kao član ansambla.

Osim u kazališnim predstavama gledatelji su ga do sada mogli gledati i u brojnim serijama i igranim filmovima poput »Ponosa Ratkajevih«, »Vis a Vis«, »Comic Sans« i mnogih drugih. Sudjelovao je i u nekim televizijskim show programima gdje je šarmirao dovitljivim komentarima, zabavljao i osvajao gledatelje, a posebice gledateljice. O samom projektu zbog kojeg je stigao u Rijeku, predstavi Mani Gotovac »Rastanci«, o druženju s riječkim glumcima i dirljivoj rođendanskoj zabavi saznali smo u ovom razgovoru.

Janko Popović Volarić kao član žirija “Supertalenta”, Foto: Marko Prpić/PIXSELL

Prvi put ćete zaigrati pred riječkom publikom, imate li tremu uoči premijere?

– Veliko je uzbuđenje, naravno. Gostovao sam s predstavama u Rijeci, ali prvi put sam s ovom predstavom i radio s riječkim ansamblom, koji me oduševio svojom energijom, entuzijazmom i dobrom voljom. Jedva čekam da izađemo pred publiku i napokon doživimo reakciju publike. Vjerujem da će gledatelji biti zadovoljni ovom toplom, ali i bolnom predstavom koja osim jedne ljubavne priče daje i uvid u neka druga vremena koja, čini mi se, izazivaju svojevrsnu nostalgiju.

Priča o ljubavi

Igrate lik Željka Senečića i moram primijetiti da mu niste baš nalik, barem ne vizualno. Kako je vama izgledalo uskočiti u njegov lik?

– Odgovor na ovo pitanje je dosta zamršen. To jest lik koji na neki način, naravno, ima veze sa Željkom Senečićem, ali je, kao i u romanu Mani Gotovac, izmiješano fiktivno sa stvarnim događajima i osobinama likova koje je opisala. Među likovima tu su, primjerice, i Igor Mandić i Krešo Golik, ali i redateljica Anastasija Jankovska, dramaturg Elvis Bošnjak i cijeli autorski tim predstave nisu od nas tražili da »skidamo« njihov način govora ili neke vanjske karakteristike, već smo ih, kao i Mani, prikazivali i koristili kako bismo ispričali priču jednog vremena i jednog ljubavnog odnosa.

Moj lik u predstavi se zove Luv i napisan je kao šarmantni, cinični i uspješni umjetnik, koji se nosi kako zna i umije sa svojim demonima i kod kojega su dvije stvari sigurne, a to su izuzetna životna energija i ljubav prema njegovoj Luz.

Ipak imate jednu zajedničku osobinu, i njega i vas vole žene?!

– Mislim da se ne mogu mjeriti s ljubavlju kojom su žene obasipale Senečića. Ali hvala vam na lijepim riječima. (smijeh)

S obzirom na to da je predstava »Rastanci« ljubavna drama, kakav je vaš lik u odnosu sa ženama ? U čemu ste našli poveznicu s njim?

– Ako krenem u preopširan odgovor na vaše pitanje, mogao bih i previše otkriti o radnji predstave, pa ću samo načelno reći da se obojica izuzetno divimo ženama.

Kako biste protumačili odnos Luz i Luva, glavnih likova u predstavi?

– Pa… to je jedan vrlo poseban odnos između dvoje ljudi koji su »kozmički povezani«, ali u »stvarnom« životu skloni ratovima temperamenata i ne uvijek identičnih stavova o životu, a prije svega vjernosti, pa na neki način i odanosti. Moram reći da mi je suradnja s kolegicom Tanjom Smoje, koja glumi Luz, jedan od ljepših partnerskih odnosa u karijeri, a gledati kako ona posvećeno gradi svoju ulogu, za mene je bio privilegij.

Foto: Marko Prpić/PIXSELL

Odbijanje uloga

Do sada ste igrali u nekoliko igranih filmova, televizijskih serija, zbog čega ste široj publici poznati u različitim ulogama i imate dosta širok raspon – od zanesenjaka do nasilnika, osobno kakve uloge preferirate?

– Ne mogu izričito reći niti odabrati. Volim glumiti i psihopate i meke dušice. U tome i jest draž ove moje profesije, što je svaka uloga drukčija i svaka donosi neku mogućnost istraživanja likova, karaktera, a posredno i sebe.

Jeste li ikada odbili ulogu?

– Jesam, puno puta. Imam iza sebe uloga koje je i trebalo odbiti, ali eto nisam, i zapravo mi nije ni žao jer su mi sve donijele nešto za daljnji rad. Sada, u ovoj fazi karijere, ipak pokušavam ulaziti u projekte koji me na neki način uzbuđuju. Naravno, živimo na malom tržištu i ne može se puno birati, ali trenutno sam jako zahvalan na tome što zadnjih nekoliko godina radim lijepe i zanimljive projekte.

Zanimljivo je i što ste na stalnom angažmanu u lutkarskom kazalištu u Zagrebu, igrate za velike i male, tko je od njih bolja publika?

– To je jako različito. I jedna i druga publika prepoznaju iskrenost i neiskrenost, ali reakcija djece na neki drugi način ispunjava od reakcije odraslih. Volim i jednu i drugu publiku. Djecu zbog neiskvarenosti u gledanju, a odrasle zbog mogućnosti dubljeg iščitavanja predstave.

Radili ste i na nekoliko projekata u Srbiji, imate li u planu neko skoro snimanje?

– Da, posljednjih godina sam imao nekoliko projekata u Srbiji, a prošle godine i prvu kazališnu predstavu »Veliki Gatsby«. Jako sam sretan što nas sve više ima priliku gostovati po regiji i što se pomalo otvaramo jedni prema drugima. To je jako dobro za kvalitetu projekata, ali i širenja tema i tržišta. Postoji najava nekog mogućeg snimanja sljedeće godine, ali još je prerano za pričati o detaljima.

U odnosu na hrvatsku scenu i općenito teatar i kinematografiju kakvo je stanje u Srbiji?

– Kod njih je unazad nekoliko godina veliki uzlet produkcije, osobito TV produkcije i snima se puno više nego kod nas, ali to im omogućava i to što imaju daleko bolju gledanost svojih projekata i veću potporu gledateljstva. Već jedno duže razdoblje Hrvatska ima sve bolje i zanimljivije projekte, ali otpor kod publike je još prilično velik i, nažalost, naši filmovi i serije uglavnom nemaju dovoljnu veliku gledanost i izazivaju veću pažnju izvan granica Hrvatske nego kod nas. Ali kako kaže jedan moj kolega: »Bit će naglo bolje!«

A gdje su bolji honorari?

– U kazalištu su nešto bolji kod nas, a na snimanjima kod njih. Tamo je malo veće tržište i ta hiperprodukcija je malo podigla cijenu svim ljudima na setu, ne samo glumcima.

Premijera Gričke vještice na Opatovini, Foto: Matija Habljak/PIXSELL

U 21. otkrio glumu

Zanimljivo je što ste na Akademiju krenuli kao 24-godišnjak i niste odustajali dok niste prošli iz trećeg pokušaja. Nije vas lako obeshrabiti, jeste li u svemu takvi?

– Je, prvo sam išao na prijemni za kameru, pa sam tek u dvadeset i prvoj otkrio glumu. Prvi put sam naučeni tekst izgovorio na pozornici na prijemnom. I to nije baš bilo blistavo. Trebala mi je koja godina dramskog studija u teatru Exit u Zagrebu da naučim ponešto o sebi i o načinu pristupa tekstu i ulozi. Ali kada sam imao prvi dodir s glumom, znao sam da je to ono što želim raditi u životu, pa eto, nije bilo nikada ni upitno hoću li odustati. Mislim da sam prilično uporan kad nešto jako želim.

Snimili ste nekoliko filmova s redateljem Neviom Marasovićem, je li na radnju i naslov filma »Comic Sans« imao utjecaj vaš rad u grafičkoj redakciji Vjesnika, gdje ste radili svojedobno kao grafički dizajner?

– Ne, to je bila čista slučajnost. Nevio je taj scenarij pisao i prije nego što smo se upoznali i prije nego što mi je ponudio ulogu. Ali jest, to je bila zgodna podudarnost, jer sam prije Akademije četiri godine radio u Vjesniku, a kasnije za neke izdavačke kuće kao grafičar, pa mi je to na neki način pomoglo oko rada na liku dizajnera Alana Despota. A i on i ja dijelimo izuzetnu averziju prema fontu Comic sans. To također nije odmoglo. (smijeh)

Privatno ste vrlo samozatajni, ali i ponosni ste otac 24-godišnjeg Davida i oboje ste sjajan primjer dobrog odnosa, često se družite?

– Hvala vam na tome da smo primjer, a družimo se normalno kao otac i sin bez, obzira na neobično malu razliku u godinama. Jako sam ponosan na njega i mislim da je jedna dobra i poštena osoba.

Koliko god da ste tradicionalni, u sebi krijete i pustolova, pa je taj pustolov iskočio s padobranom, ali i pedalirao od Zagreba do Splita! Imali ste dovoljno mišića za svih 450 kilometara, što vam je u tome predstavljalo izazov?

– E, sad, baš da sam tradicionalan, ne bih to rekao. A što se tiče bicikla, vozio sam do Splita, ali dva tjedna kasnije i turu od Zagreba do Beograda. Ne bavim se tijekom godine biciklizmom, ali ima nešto u tome kada ovisiš, negdje izvan grada, samo o sebi, okružen različitim krajolicima i boriš se sa samim sobom u tišini. Ti su dani na biciklu dosta oslobađajući. Za opuštanje mi treba deset dana ležanja na plaži. Na biciklu si već nakon dva u polumeditativnom stanju gdje dnevni problemi više ne postoje i vraćaš se sve bliže sebi.

Vaša majka, profesorica Gordana Popović bila je vrlo sumnjičava kad ste joj priopćili da želite postati glumac, koliko je majka imala utjecaja na vaša traženja, izbore?

– Nije bila baš sumnjičava, ali bila je zbunjena jer sam se cijelu srednju školu bavio fotografijom i iznenadilo ju je odustajanje od prijemnog za kameru i obrat prema glumi. Ali kako sam imao profesiju od koje sam mogao zaraditi za život, grafiku, bila je puna potpore, kao i u svim drugim odlukama vezanim za moj život. Nakon djeteta s osamnaest gluma joj je bila puno manji problem. (smijeh)

I za kraj, što vam je najintrigantnije u »Rastancima«?

– Neupitna cjeloživotna naklonost između to dvoje likova, jedno drugome usprkos. (smijeh)