U jednoj nas je predstavi naša sugovornica Jadranka Đokić priupitala: ‘Ima li u vašim srcima mjesta i za mene’? Vjerujem da je odgovor svakoga tko je čuo to pitanje bio – ima, ima, itekako ima! Pa kako i ne bi bilo! Generacije su odrastale i odrastaju, između ostalog(!), uz sestru Helgu i »Našu malu kliniku« koja je, u usporedbi s današnjim ‘zabavnim’ TV programom, tako pametno osmišljena i duhovita! Ima i u našim srcima i u našem sjećanju mjesta za svaku njenu sugestivnu pojavu na daskama, za njene filmske kreacije i njenu energiju koja poput vjetra ćarlija po sceni – bez obzira na veličinu i važnost uloge koju nam donosi.

Onaj graditelj svijeta, Demijurg bješe, podario joj je veliki talent, a ona mu je uzvratila radom, voljom i postala tako jedan od stupova naše glumačke plejade. Kako je do toga došlo, ali i mnogočega drugoga, otkrila nam je prvakinja drame zagrebačkog HNK.

Kaže jedan novinski naslov »pulska glumica«, a opet ste i zagrebačka glumica. Što sa sobom vučete iz Pule, a što iz Zagreba?

– Pula me odredila rođenjem, odrastanjem i tamo se kristalizirao smjer u kojemu će moj život ići dalje. A Zagreb je moj izbor. Grad u kojem, u ovom trenutku, dulje živim nego što sam živjela u Puli i gdje se potvrđuje ono što sam u Puli počela i što razvijam kako u privatnom, tako i u profesionalnom smislu. Oba grada držim svojim domom i dijelom me čine osobom kakva sam danas.

Prirodan izbor

Ono što je sigurno jest da ste u Puli, konkretno u Istarskom narodnom kazalištu, otkrili da želite biti ono što ste danas, odnosno glumica. Ali, raskrižja i planova tinejdžerice Jadranke bilo je puno?

– Nisam imala jasnu sliku smjera kojim želim ići. Gimnaziju sam upisala iz želje za širim obrazovanjem i studiranjem, ali i za dodatnim vremenom kako bih razmislila kojim putem nastaviti. Zanimala me književnost, likovna umjetnost, sport, jezici, a i logopediju sam vidjela kao mogući smjer. Paralelno sam pohađala i recitatorsku grupu, pa naposljetku dramski studio u Istarskom narodnom kazalištu gdje se gluma pokazala kao prirodan i logičan put. Odjednom su se, zapravo, svi raniji interesi objedinili upravo u glumi. Tako da bih rekla kako me put sam izabrao, donio mentorice i mentore koji su me, u tom smislu, osvješćivali i učili razvijati talent.

Onda ste došli u Zagreb i upisali Akademiju. Kakvi su bili počeci? Koga se od profesora, odnosno profesorica rado sjećate te s kim ste, s vaše izvanredne klase, ostali u najboljim odnosima?

– Prijemni sam prošla iz drugog puta s meni dragim monolozima Laure iz »Staklene menažerije«, te Marije Magdalene iz djela »Suze Kristove« Darka Lukića. Izabrala sam Krležinu poeziju. Glumačku klasu su primale naše divne i važne profesorice – Neva Rošić i Koraljka Hrs, tako da mislim da nismo mogli bolje početi. Profesor Tonko Lonza držao nam je govor – malo skeptičan prema meni u samome početku, jer sam upravo Krležu odabrala govoriti. Međutim, nakon što me je poslušao, postavio me na mjesto svog demonstratora. Profesori Zlatko Crnković, Damir Munitić, Mare Sesardić, Ivana Buljan Legatti, Ivica Boban, Sibila Petlevski, Bobo Jelčić i još mnogi koji mi nisu direktno predavali, utjecali su na mene svojim znanjem, komentarom, kritikom, savjetom, razgovorom, iskustvom, radom, poticanjem na razmišljanje i posezanjem dalje i više od onog što prvo padne na pamet. Imali smo dobru, međusobno podržavajuću i poticajnu glumačku klasu koju je profesorica Rošić primila. Tu su Amar Bukvić, Frano Mašković, Dijana Vidušin, Ivan Glowatzky, Mislav Čavajda, Živko Anočić, Renata Sabljak, Nataša Janjić, Jelena Veljača, Šime Bubica, Petra Dugadžić i mnogi drugi ljudi s kojima i danas blisko radim, imam prijateljski odnos, a iako se s nekima od njih i ne vidim često, čujemo se i zauvijek smo spojeni dragim periodom studiranja koje nas je oblikovalo.

Crna rupa

U jednom ste prijašnjem razgovoru izjavili kako nemate televizor koji je, nerijetko, najčešći »prozor u svijet«. Čime vi to kompenzirate?

Tri zime

– Čini se da ipak internet preuzima tu ulogu prozora, iako češće postane crna rupa za čovjeka. Moj prozor u svijet su ljudi, razgovori, druge kulture. Zapravo, konzumacija sadržaja koji biram slušati, gledati i čitati i koji me obogaćuje.

Kako ste odnosite prema činjenici da su vas uloge sestre Helge ili Krpine žene u široj hrvatskoj javnosti, na neki način, odredile. Zaustavljaju li vas ljudi na ulici vičući: »Gle, eno sestre Helge!«?

– Neki su klinci odrasli gledajući seriju, neki i dalje gledaju jer je dostupna stalno. Katkad ljudi imaju potrebu i reagirati pa to podijeliti kada ugledaju nekoga tko im je stalno pred očima na ekranu. Te uloge su naprosto napravile nešto prema čemu su ljudi stvorili određeni odnos upravo zato jer su među vidljivijima – zahvaljujući ekranu. To je tako, nije nešto na što utječem, a s druge strane možda nekoga potakne pa poželi pogledati i neke druge sadržaje koje stvaram.

Sveprisutni ste i na televiziji, filmu i u kazalištu. Rad u različitim medijima ima svoje prednosti, kako ih vi doživljavate?

– Jednako uživam u svim procesima jer se, kada govorimo o mašti, gluma zapravo ne razlikuje. Tehnički gledano, dvije su osnovne razlike kod snimanja – blizina kamere koja omogućava licu nijansiranje koje na sceni nije tako vidljivo zbog fizičke udaljenosti publike te govor koji, iz istog razloga, pri snimanju omogućava suptilnije izražavanje i glasovne promjene od scenskog govora. Druga razlika je kontrola nad izvedbom. U snimanju ta kontrola, nad finalnom izvedbom, nije u tvojim, već u rukama redatelja i montažera. Na daskama si ipak ti taj koji kontrolira svoju izvedbu koja, kada predstava jednom počne, bez obzira na vaše stanje ili nepredviđene okolnosti oko vas, ne staje do spuštanja zastora. Uživam u toj izmjeni medija, tako održavam svoju budnost, svježinu, spremnost i brzinu na nivou. To je samo jedan mali dio onoga što je uzbudljivo i zbog čega želiš ponavljati to iskustvo.

Najdraža odigrana uloga?

– Za mene su najdraže uloge one s kojima se još nisam srela. Prostor nepoznatog i novog »života« predstavlja izazov i otvara mogućnost za nove spoznaje i pokušaj za odgovor na vječna pitanja.

Foto Davor Kovačević

Ženske uloge

Ta vječna pitanja, koja ste spomenuli, postavljaju i sebi i nama doista mnogi likovi koje ste do sada inventivno utjelovili. Maestralna izvedba Nastasje Filipovne koja spada u onu generaciju knjiških likova koju ljudi, unatoč svemu, empatično opravdavaju. Kako se vi odnosite prema likovima koje igrate?

– Svaki lik koji sam do sada igrala nastojim sagledati iz svih kutova i stojim iza njih, ne volim ih osuđivati, postavljati se iznad njih i suditi im, nego naprosto sagledati datosti i okolnosti jednog napisanog života i donijeti lik onakvim kakav on jest. U svakom lošem postoji nešto dobro, kao što u dobrom postoji nešto loše, a na gledatelju je da osjeti, stvori odnos prema liku i sagleda što ga približava jasnoći i možda nekim vlastitim odgovorima.

U posljednje vrijeme u kazalištu puno radite s Jelčićem i Buljanom.

– Bobo Jelčić je, zajedno s Natašom Rajković, u vrijeme mog studiranja na Akademiji držao eksperimentalnu klasu čiji sam tada bila dio, tako da sam, gledajući od tada do danas, zapravo već dugo i kontinuirano dio njegovog pristupa teatru.

Ivicu Buljana upoznala sam isto u vrijeme studiranja kao dramaturga predstave »Norveške šume« – jedan od tadašnjih velikih ITD-ovih hitova koju je režirao Robert Waltl. Zadovoljstvo je komunicirati s obojicom jer je riječ o fantastičnim autorima, intelektualcima i kreativcima koji ne rade dopadljive predstave, nego su spremni riskirati, duboko promišljajući važne teme.

Često ističete problem manjka uloga za žene. HNK, čini mi se, nastoji riješiti tu problematiku.

– Kada pogledate književnost, naprosto je tako. Ženskih uloga, pa tako i u komadima koji se postavljaju na scenu, naprosto je manje. Da ne pričam u tom smislu o cijelom jednom prostoru žene između mladosti i starosti koje je najslabije zastupljeno. Ivica Buljan prepoznaje vrijeme i uviđa dominantnu poziciju žene danas u raznim poljima, zato logično otvara prostor i skreće pozornost na tu nepravdu.

Osobno, vaša najdraža uloga je ona Alise Kos u »Tri zime«, autorice Tene Štivičić. Riječ je o predstavi koja tako ingeniozno opisuje hrvatsku prošlost, sadašnjost, a nažalost i budućnost.

– Samo ime, koje očito nije slučajno, sve govori. Alisa je u »Tri zime« kao u zemlji čuda. Zemlji u kojoj se nikako ne snalazi i koja je poražava u pogledu svega za što vjeruje da je moralno, ispravno, pravedno i ljudski. Sve što je ikada kroz odgoj, obrazovanje i život stekla u trenutku tranzicije i promjene generacija, odjednom kao da ne vrijedi. Zato to preispitivanje o vlastitoj pripadnosti i poziciji zaključuje uzimajući kofer u ruku i traži dalje.

Opća krhkost

Vaša najrecentnija nagrada stigla je iz Nikšića. Koja je razlika u radu u manjim, urbanim teatrima poput ITD-a ili EXIT-a, te rada u nacionalnoj kući?

– Mislim da je pandemija koronavirusa pokazala dio razlika, ali i općenitu krhkost u svakom smislu. Bez obzira na mnoge izazovnosti, očite različitosti i veličinu, uvijek je i jedino važno što kazalište u ovom vremenu ima za reći i koliko umjetničke slobode i kreacije podržava. Volim raditi ono što sam izabrala u životu ili što je izabralo mene i u tom smislu preispitujem svoje razloge bavljenja. Važni su mi komadi i uloge koje igram, prema tome i odlučujem hoću li nešto izvan svoje matične institucije igrati. »Pluća«, predstava koju Amar Bukvić i ja igramo u teatru EXIT, a tekst je pred nas donijela i režirala Aida Bukvić, predstavlja aktualan, relevantan i jedan izvođački zahtjevan materijal za nas glumce. Istovremeno, potiče na razmišljanje i suptilnošću komunicira s gledateljem. Predstavi je u fokusu dinamika odnosa jednog para u današnjem vremenu. Uz snažnu ekološku komponentu ove priče promatramo i njihove različitosti u pozicijama u kojima se nalaze, preokupacije te sumnje koje nose u pojedinim fazama odnosa predstavljaju univerzalnu temu u kojoj svatko može pronaći nešto blisko sebi.

Posljednja premijera je ona u predstavi »Genijalna prijateljica«. Kako je bilo raditi na nekom modernijem tekstu te kako ste se snašli u ulozi Lile?

– Lila me podsjeća na prije spomenutu Nastasju Filipovnu. Obje su izvan svog vremena i okvira koje nameće vrijeme i sredina u kojoj odrastaju, silnice koje ih vuku slične su u kontekstu preuzimanja sudbine u svoje ruke, pa makar to bilo i u smislu samouništenja ili, s druge strane gledano – spasa.

Odrastanje dviju genijalnih prijateljica, Lenu i Lile, u rajonu blizu Napulja događa se u vremenu poslijeratne Italije. Doba koje je prilično teško za ženu, pogotovo siromašnu, talentiranu, intelektualno gladnu i brzu djevojčicu prepunu mogućnosti i perspektive kakva zapravo i jest Lila. Zanimljivo i izazovno mi je bilo ući u prostor djeteta i djetinjstva koje nas tako snažno obilježava.

Na kojem stranom jeziku biste voljeli glumiti?

– Materinji jezik je onaj s kojima smo primarno i najdublje povezani, najsloženije se izražavamo. Obožavam jezike jer silno obogaćuju čovjeka, zato bi mi bilo divno i izazovno, uz one koji su mi bliži – engleski, talijanski i njemački, glumiti i na rumunjskom, makedonskom, francuskom, portugalskom. U predstavi »Glava lava« koju smo radili u Dubrovniku igram lik Latvijke Laime i s guštom sam, uz pomoć i razgovor s gospođom Dace Ulste o Latviji i Latvijcima, ubacila i savladala nekoliko rečenica na, mom uhu nepoznatom, latvijskom jeziku.

Kako se glumica miri s letom vremena, dolaskom ozbiljnijih uloga, ulogama starijih žena? Osjećate li, u tom smislu, prolaznost vremena i kroz uloge koje igrate?

– Nedavno smo se prisjetili predstave »Galeb« Bobe Jelčića koju smo igrali prije više od deset godina. Tada sam mislila da je ona najmlađi lik koji ću igrati, a evo, danas igram Lilu od njene pete do šesnaeste godine života. Umjetnost ne poznaje takve granice, možda zato niti prolaznost nije nešto nad čime zdvajam. Ona je neupitna konstanta koja nas prati od trenutka rođenja. Primjećujem je svakodnevno i predstoje mi još mnoge faze raznih promjena, ali prihvaćam to kao dio i ljepotu života. Ne želim zaustaviti vrijeme ni u kojem smislu, samo želim kvalitetno bivati u svom postojanju, dok sam još tu.

Premijeru »Genijalne prijateljice« imali ste 30. prosinca, pa ste Silvestrovo obilježili u miru vlastitoga doma.

– Svježa i naspavana ušla sam u novu godinu koja će sigurno donijeti još novih predstava, nešto unutar dječjeg programa i tko zna što će još vrijeme otvoriti.

Ponekad mi tišina najviše paše

Kako izgleda vaša glazbena playlista?

– Ovisi od trenutka. Upravo slušam albume Billa Evansa, Milesa Davisa, Johna Coltranea i Cheta Bakera, a ponekad je tišina ono što mi najviše paše.

Što biste, od filmova i serija, preporučili našim čitateljima, a što od literature?

– Ono što sam posljednje gledala je »Bila je to ruka Božja« Sorrentina, »Francuska depeša« Wesa Andersona, a od dokumentaraca »Što se dogodilo, gospođo Simone?« i »Kamp bogalja«, kao i seriju »Život nakon smrti« Rickyja Gervaisa. Trenutno čitam knjigu »Dah« Jamesa Nestora i »Mračnu kći« Elene Ferrante.