Nakon što je nedavno na HNK-ovoj pozornici Lauru Lenbach iz drame »U agoniji« odigrala Nina Violić, pokloniviši joj podrugljivu gorčinu iscrpljene švelje koja se glasno smije i sebi i drugima (ništa joj više osim smijeha na vlastiti račun nije preostalo), na scenu Kulturnog centra Travno stigla je iznimno ozbiljna i dostojanstvena Laura glumice Ivane Bolanče i redateljice Senke Bulić.

Ova Laura je barunica već i po načinu na koji prihvaća udarce sudbine: stoički, bez ikakve patetike ili vulgarnosti, ali i s jakim unutarnjim izgaranjem koje se prvenstveno osjeća u silini i tamnosti njezina sve nesretnijeg glasa. I Krleža je toliko razoružavajuće toplo na strani svoje heroine: svih njezinih pokušaja da od dvojice muškaraca koji nemaju integritet ipak dobije mrvicu poštovanja, što se pokazuje kao dvostruko nemoguća misija. I dramaturginja Vesna Đikanović doprinosi feminističkom čitanju ovog klasnog komada: Laura izdržava svoje muškarce ili financijski ili emocionalno, ali nijedan od njih ne vidi nikakav problem da uzme još i još, ne vrativši ništa.

Rad kao kontrola

Sredinom prošlog stoljeća proleterski tekstovi sadržavali su rečenice tipa »rad je sam po sebi dostojanstven«, zatim je rad na ulazu u Auschwitz proglašen geslom kolektivnih »radnih akcija« i onime što nas oslobađa (od života), da bi se do danas rad u potpunosti deromantizirao, često se opravdano smatrajući ropskim. No u Krležinoj drami rad Laure Lenbach oko vlastitih krojačkih mušterija nije samo prazno službovanje nego i način da ne bude ovisna o mužu kockaru i prevarantu. Rad joj donosi zdravu mjeru njezina povjerenja u svijet, kao i neki oblik kontrole situacije, dostojanstva. Poput Leona Glembaya, barunica Lenbach radi da potpuno ne propadne. Stega i ritam obaveza održavaju je prisebnom. Sve se mijenja u trenutku suprugova ucjenjivačkog samoubojstva zbog dugova, kad Laura shvaća da je posve sama – bez oslonca u ljubavniku Križovcu, bez prijatelja, bez perspektive.

Ivana Bolanča u roli Laure kao da je japanska glumica iz no-tradicije: plijeni zaustavljenim gestama, blagom nagnutošću tijela prema partneru (kao da se nadvija nad njega), kao i gustoćom emocionalne grozničavosti, koja pri tom u sebi nema ničega »pučkog«, almodovarovski »živčanog«. Naprotiv, upravo je mahnitost dvostruke izdaje (supruga i ljubavnika) pretvara u aristokratski »zamrznutu« statuu tijela koje više ne može podnijeti teret dugotrajnih poniženja, sve gorih iz sata u sat.

Intenzitet beznađa

Odličan je i prgavi, okrutno samoživ barun Lenbach Janka Rakoša, za koga smo već mnogo puta svjedočili da je daleko više slojevit dramski karakterni glumac, no komičar, ali iz nekog razloga rijetko dobiva ozbiljne uloge. Ovdje lovi frekvenciju i pijanog buncanja i autoironičnog prezira, u jednom trenutku čak i polijevajući svoju sve tmurniju glavu šampanjcem iz flaše. Vjerujemo intenzitetu njegova beznađa. Redateljica u dva navrata stavlja i Lenbacha (Rakoš) i Križovca (Jure Radnić) u »pseću« poziciju ispod stola, što omogućuje publici da u prvom slučaju vidimo samoutonulu tragiku Lenbachova lica na licu Rakoša, a u drugome frivolnost Križovca u glumačkoj gesti Radnića.

Scenograf Tomislav Čuković izvrsno je osmislio prostor predstave – samo jedan stol u lijevom kutu pozornice i jedna fotelja s bijelom dlakom dijagonalno postavljena u desnom kutu. U pozadini, blago lelujanje zastora koji zatrepere na jače unutarnje oluje likova. Iza zastora se nalazi operna pjevačica Lidija Horvat Dunjko, čija tužna ruska pjesma o »ljubavi nad grobom« emocionalno natapa čitavu izvedbu, dok je kao ruska grofica Petrovna naglašeno presrdačna. Otrovno ljubazna. Sve se u ovoj drami vrti oko izdaje, novčane i emocionalne, čija okrutnost ne prestaje rasti.

Laurino dostojanstvo

Mnoga su uprizorenja »Agonije« imala razumijevanje za Križovca, no Senka Bulić i glumac Jure Radnić prikazuju ga kao potpunu etičku nulu. Na taj je način još više pojačan lik Laure, kao i njezina osuda muške »gluposti« kad ljubavni partner nije sposoban ni za istinitost ni za suosjećanje. Time se otvara pitanje što znači izdržavati nekoga i radom i emocionalnom podrškom: Krležini muški likovi »podrazumijevaju« da će Laura poguriti leđa još malo niže, no ona odbije i Lenbachovo ucjenjivanje i Križovčevo licemjere, na kraju si oduzevši život. Ivana Bolanča pazi da Laura ni u jednom trenutku ne izgubi dostojanstvo, što je zadivljujuće težak glumački posao. Čak ni onda kad joj se muž cinično »ugura« u zagrljaj s ljubavnikom, Laura ne gubi prisebnost. Ni u trenutku suicida nije »obeznanjena«, samo razočarana lažima u kojima je dugo živjela. Kao i samom sobom. Zbog toga je ova režije »Agonije« veoma potresna.

Završila bih je citatom iz Ronalda Dworkina, filozofa prava, posebno njegove knjige »Pravda za ježeve« iz 2011. godine: »Autentičnost je naličje samopoštovanja. Ako sebe shvaćaš ozbiljno, prosuđuješ i da živjeti valjano znači izraziti se onime što je najdublja potreba tvog postojanja (…) Ničeanski govoreći, to znači biti ličnost koja nije bezglavo priklonjena konvencijama ni zahtjevima drugih.« Laura Ivane Bolanče tu vrstu autentičnosti traži i treba, ali ne uspijeva postići ni kroz rad, ni u odnosima koje gradi. No već je i sam zahtjev autentičnosti zbog kojeg prekida svoj život ujedno i argument u korist Krležina feminizma, ovdje pojačanog razradom i poslovnog, i antimafijaškog, i partnerskog dostojanstva. Ova napeta i etički vrlo pažljivo ugođena Laura ostavlja svoje »izdržavane muškarce« bez i trunke žaljenja ili sentimentalnosti. Jer njihov izbor bile su konvencije. Njezin izbor je izgovaranje osobne istine – sve do točke nepovratnog ukidanja jezika ili smrti.