Legendarni pijanist Ivo Pogorelić, koji je obilježio klasičnu glazbenu scenu našeg vremena, nastupio je u riječkom HNK-u Ivana pl. Zajca na prvom od dva rasprodana koncerta u Rijeci. Ovom prigodom Riječkim simfonijskim orkestrom ravnao je maestro Valentin Egel.

U prvom dijelu koncerta izveden je Klavirski koncert br. 2 u f-molu, op. 21 Frédérica Chopina, o čemu je Ivo Pogorelić kazao za Novi list:

»Chopinov koncert broj dva je jedno od najpopularnijih i najpoznatijih djela za klavir i orkestar. Ovo djelo napisano je kao koncert broj jedan, međutim kako je bilo izdano u tisku nakon drugog koncerta došlo je do zamjene mjesta pa je tako prvonapisani koncert postao koncert broj dva, a drugonapisani koncert broj jedan.

Djelo se odlikuje nevjerojatnim rasponom emocija, a posebno revolucionarno je suprostavljanje glasovira i orkestra u drugom stavku koji je veoma dramatičan i izuzetno uznemirujući u jednom svojem dijelu.

Publika voli taj koncert, ja sam uvijek spreman za susret s novim orkestrom i nadam se da će ta prilika biti iskorištena na obostrano zadovoljstvo. Taj koncert je napisan s takvim nadahnućem da svaki put dotakne najfinije izvođačke nakane svakog pijanista.«

Virtuoz

U Pogorelićevu virtuoznost mogla se uvjeriti i publika u Rijeci, u kojoj je ovaj pijanist svjetskog glasa posljednji put nastupio 2005. godine. Njegov istraživački duh, kojim otkriva nova područja glazbene ekspresije, utjelovljen je u pijanizmu najviše razine, raskošne virtuoznosti i tehničkog majstorstva.

Sugestivnim interpretacijama, oblikovanima profinjenim glazbenim ukusom, rijetkim u današnje doba, proširio je obzore tumačenja i razumijevanja glasovirske literature, postavljajući nove standarde pijanističkih interpretacija.

Zahvaljujući beskompromisnim umjetničkim kriterijima i predanoj potrazi za idealnim izričajem, Pogorelić je, u više od četiri desetljeća koncertiranja i snimanja, ostvario autentična postignuća, koja cijene i publika i struka, dok su njegovi nastupi diljem svijeta stekli status željno iščekivanih događaja. Takav je i ovaj u Rijeci, u riječkom »Zajcu«.

Ivo Pogorelić rođen je u Beogradu 1958. godine u obitelji glazbenika. Počeo je glazbeno školovanje kao sedmogodišnjak, ostvarivši prvi solistički koncert kad mu je bilo deset godina. Nakon prvih glazbeničkih koraka u Beogradu, 1970. preselio se u Moskvu i sljedećih deset godina proveo školujući se najprije na Središnjoj specijalnoj glazbenoj školi pri Konzervatoriju »Petar Iljič Čajkovski«, a potom od 1975. do 1980. na Moskovskom konzervatoriju.

Velika promjena u njegovu glazbeničkom razvoju bio je susret s uglednom gruzijskom pijanisticom i pedagoginjom Alizom Kezeradze, s kojom je 1976. počeo intenzivnu i plodnu profesionalnu suradnju.

Zahvaljujući njezinoj poduci o osnovama zapadne tradicije ruske pijanističke škole, čije je temelje potkraj 19. stoljeća postavio posljednji učenik Franza Liszta, Aleksandar Siloti, a koje su u 20. stoljeće prenijele Nina Plescejeva i Aliza Kezeradze, Pogorelić je redefinirao svoju tehniku, usvajajući znanja koncentrirana u mnogim slojevima iskustva različitih generacija istaknutih pijanista.

Ekskluzivnost tako stečenoga znanja, prema generacijskoj liniji – sedmi nakon Beethovena i peti nakon Liszta – ono je što ističe Pogorelića i osigurava mu posebno mjesto u povijesnoj konstelaciji svjetskoga pijanizma.

»Eroica«

Nakon stanke, u drugom dijelu koncerta izvedena je Simfonija br. 3 u Es-duru, Op. 55 Ludwiga van Beethovena. Poznata i kao »Eroica«, Treća Beethovenova simfonija skladana je u prvom stavku kao sjećanje na herojske borbe i dostignuća Napoleona za kojeg se najslavniji skladatelj simfonija nadao da će potaknuti Europu na revoluciju ideale slobode, jednakosti i bratstva.

Potom je u pogrebnom maršu drugog stavka notama opisao golemu tugu zbog smrti vladara, a u punoj energiji trećeg stavka kroz scherzo i finale pokazuje kako duh i ostavština i dalje žive. Uz simfoniju se veže posveta Napoleonu Bonaparteu jer je Beethoven bio fasciniran idejama Francuske revolucije i Napoleonom.

No kada se Napoleon okrunio 1804. godine, Beethoven briše tu posvetu. Puno je napisane literature o tome, no sada se svi slažu da je ta riječ u mnogome zamaglila pravi i analitičniji pristup simfoniji. Beethoven nije govorio javno o svojoj odluci, no Treću simfoniju ipak posvećuje svome umjetničkom pokrovitelju, princu Lobkowitzu.