RIJEKA – Dvadeset i šest godina nakon posljednjeg uprizorenja Marinkovićeve »Glorije« na pozornici HNK-a Ivana pl. Zajca, riječka publika ponovo će moći vidjeti ovaj antologijski »mirakul u šest slika«, remek-djelo hrvatske dramske literature, u režiji Senke Bulić, a premijerna izvedba na programu je riječkog HNK-a u petak, 24. svibnja, u 19.30.

Naslovna uloga Sestre Magdalene (Glorije) povjerena je Ivni Bruck, članici ansambla Talijanske drame HNK-a Ivana pl. Zajca. Diplomirala je glumu na Nacionalnoj akademiji dramskih umjetnosti »Silvio D’ Amico« u Rimu. Na Akademiji primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci stekla je titulu magistre likovne pedagogije. Školovanje je nastavila u Londonu pohađajući predavanja o Shakespeareu i suvremenom teatru na Guildhall School for Music and Drama i satove filmske glume u Drama Centre, Central Saint Martins. Studirala je i režiju dokumentaraca na London College of Communication. Od 2016. godine stalna je članica Talijanske drame. Uoči premijere »Glorije« razgovarali smo s Ivnom Bruck.

Kao dugogodišnja članica ansambla Talijanske drame i do sada ste ostvarili brojne uloge u predstavama Hrvatske drame riječkog HNK-a. Glorija/Magdalena/Jagoda velika je, naslovna uloga, lik kanonskog djela hrvatske književnosti. Kako je došlo do toga da ste se našli u ulozi Glorije? Je li to bio odabir redateljice Senke Bulić?

– Već nekoliko godina surađujem s Hrvatskom dramom, što me jako veseli. Jezik nikada nije bio problem budući da sam bilingvalna; štoviše mislim da je raznovrsnost u izražavanju i mogućnost suradnje s različitim ljudima na različitim jezicima nešto što uvijek obogaćuje i dovodi do individualnog sazrijevanja i rasta. Prva predstava Hrvatske drame u kojoj sam igrala bila je »Priče iz Bečke šume« Ödöna von Horvátha u režiji Zlatka Svibena. Bilo je to davno, ali predstava me se toliko dojmila da je se i dan-danas sjećam s oduševljenjem. »Leica format«, »Mali princ«, »Gospođa ministarka«, »Rastanci«, »Republika u orkestru«, »Fahrenheit 451« su neke od predstava Hrvatske drame u kojima mi je bilo veliko zadovoljstvo igrati. Isto tako, velika sreća i odgovornost je biti dio »Glorije«. Za ulogu Glorije održana je audicija koju je vodila redateljica Senka Bulić. Nekoliko mjeseci nakon audicije priopćeno mi je da sam ja Glorija. U meni su se miješali osjećaji sreće i straha. Odmah sam potražila knjigu i našla je u našem antikvarijatu. Puno puta sam je pročitala kako bih mogla što dublje prodrijeti u višeslojnost te ikonske drame.

Sjajno napisana drama

Kakav vam glumačko-izvedbeni izazov predstavlja uloga Glorije? Kako ste osobno doživjeli taj lik, koja vam je razmišljanja i pitanja otvorio?

– Uloga Glorije je veliki izazov i istodobno lik koji svaka glumica može poželjeti jer pruža mogućnost istraživanja i izražavanja snažnih emocija. Već nakon prvog čitanja drame zaljubila sam se u tekst i u sve likove prisutne u drami, pogotovo u Gloriju. Odmah sam osjetila bliskost s tim likom toliko da mi je ponekad izgledalo kao da je lik nekim čudnim putem pronašao mene. Marinkovićev tekst je višeslojan i bavi se mnogobrojnim životnim pitanjima. Meni najzanimljivija je tema ideologije i propasti te iste. Krizna vremena zahtijevaju rubna rješenja. Tako u jednom malom mjestu, nakon završetka rata, jedan svećenik, da bi probudio vjeru i nadu među stanovnicima te da bi vratio vjernike u crkvu dolazi do sulude ideje da postavi živu ženu na oltar kako bi ona »igrala« Majku Božju. Zaslijepljen je svojim uvjerenjem da je ono što radi ispravno i da čini dobro. Ne uzima u obzir niti riječi starijeg i iskusnijeg svećenika, koji ga upozorava, budući da je i sam prošao kroz nešto slično, da ono što radi vodi u propast. Tu vidimo susret dviju generacija i kako čovjek nažalost uči samo iz vlastitih grešaka.

Isto tako, nevjerojatno je da ljudi počinju dolaziti u crkvu i vjerovati da prisustvuju čudu. Vidimo kako ljudi kad su očajni u sve povjeruju da bi našli spas i utjehu. »Put popločan dobrim namjerama vodi u pakao.« Svećenikove namjere bile su dobre, ali građene su na lažima, a »u laži su kratke noge«. Situacija izmiče kontroli. U svemu tome dešava se i nešto što nitko nije očekivao, ljubav. Ljubav koju velečasni nikako ne želi priznati, a kad to učini već je prekasno, jer Glorija je, iz protesta, odabrala smrt. Drama je sjajno napisana, svi su likovi razrađeni i svatko nosi svoju vrlo jasnu priču. Lik Glorije otvara vrata za mnogobrojna razmišljanja. Jedno od najočitijih je pitanje žene u patrijarhalnom društvu. Pitanje koje je i dalje aktualno. Uz sav tehnološki napredak vremena u kojem živimo izgleda da neki postulati ostaju neizmijenjeni. Žena mora šutjeti i raditi ono što joj se kaže. Žena kojom svi žele upravljati kako bi ona služila njihovoj svrsi. Žena koju svi iskorištavaju. Žena koja ne smije osjećati niti misliti. Žena koja, nažalost, jedini izlaz vidi u smrti. Glorija je žrtva sistema u kojem živi i bira smrt kao protest prema svemu što je okružuje.

Satovi na trapezu

Kakav je proces rada na predstavi? Je li rad sa Senkom Bulić, koja je i sama glumica, za vas po nečemu poseban, nov?

Privatni album

– Prije dosta godina gledala sam jednu predstavu u produkciji Hotela Bulić u Rijeci u kojoj je i Senka igrala. Sjećam se da sam pomislila kako bih voljela jednog dana raditi s njom i, eto, zar se želje ne ostvaruju?! Velika je sreća raditi s tako velikom umjetnicom. Jako volim njezinu poetiku. Proces rada je intenzivan. Senka je nemilosrdna i traži uvijek najviše od svojih glumaca. Budući da je i sama glumica, vrlo dobro »nanjuši« kad je glumac prisutan i unesen u ulogu i situaciju, a kada nije. Treba sebe dati sto posto. Sve treba biti stvarno proživljeno za svaku probu. Senka uvijek naglašava kako misli moraju biti jasno izrečene kroz tekst, a emocije proživljene. Volim njezin pristup, blizak mi je. Zahtijeva veliku koncentraciju i predanost radu.

Čula sam da priprema za ulogu Glorije uključuje i vježbe na trapezu. Možete li nam o tome nešto reći?

– Da bi uloga bila vjerodostojno odigrana, glumac treba unijeti sebe, svoje emocije i misli. Njegov život i život lika nekako se miješaju i što se više isprepliću, to je jači i stvarniji doživljaj na sceni. Ovom liku treba dati sve. Ili sve, ili ništa. Jer svaka, koliko god mala zadrška, odmah se vidi i ono što se događa na sceni postaje lažno, a ono čemu bi svaka kvalitetna predstava trebala težiti je istina. Uloga Glorije osim mentalne i emotivne predanosti zahtijeva i veliku fizičku spremnost. Glorija je prije odlaska u samostan bila cirkuska artistkinja i radila je na trapezu. U zadnjoj slici nalazimo se u cirkusu. Glorija se nakon sedam godina vraća svojim korijenima. I spontano se rađa pitanje možemo li ikada doista otići od onoga što u biti jesmo. Izgleda da ne. Izgleda da koliko se god trudili biti nešto drugo, dođe vrijeme kada moramo prihvatiti to što jesmo, što god to bilo. Za pripremu Glorije bilo je potrebno savladati cirkuske vještine, u mom slučaju trapez, ali okušala sam se i u drugima poput žongliranja i držanja ravnoteže na spravi koja se zove rolla bolla. Sve to nije nimalo lako. Kroz život sam se bavila različitim oblicima plesa i tjelovježbe od kojih bih istaknula tai chi koji mi je puno pomogao u pristupu trapezu. Trapez je jako zahtjevan. Kada gledate akrobate kako izvode svoje točke na trapezu, sve izgleda vrlo lako, ali tek kada sam probala, shvatila sam koliko je tu truda, rada, snage i kontrole tijela potrebno da bi se izvela samo jedna poza. Satove je vodila Nives Soldičić koja me budno pratila i pomogla mi da savladam osnove trapeza koje su potrebne za našu predstavu.

Spoj drame i likovnosti

Predstavljaju li vam svojevrsno opterećenje ranije inscenacije »Glorije«, odnosno određena očekivanja publike?

– Ovako, kada bih počela razmišljati o tome, onda bi me to sigurno počelo opterećivati. Na sreću nemam vremena za te misli jer sva moja koncentracija i posvećenost idu ovoj predstavi koju radimo sada, Senki i divnim kolegama s kojima surađujem. Svi smo mi zajedno radili predano i vjerujem da će se to vidjeti. Treba uvijek biti svjestan onoga što je bilo prije nas, ali to ne treba utjecati na ono što radimo sada.

Diplomirali ste glumu u Rimu, a također na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci stekli ste titulu magistre likovne pedagogije. Svoje radove izlažete i na izložbama. Kako su kod vas povezane gluma i bavljenje likovnom umjetnošću? Koje su razlike, a koje možda sličnosti među njima? U kakvom su one odnosu u vašem kreativnom izražavanju? Osjećate li sve više kao glumica ili kao likovnjakinja?

Foto Dražen Šokčević

– Od malena se bavim dramskom i likovnom umjetnošću. Imala sam sreću da sam uspjela studirati oboje. Voljela sam studirati jer sam dobila čvrste osnove koje su me poslije vodile kroz moje umjetničko sazrijevanje i izražavanje. Treba upoznati povijest, sve ono što je bilo prije, sve ljude koji su bili prije tebe koji su gradili i stvarali te otvarali nove puteve u izražavanju, a onda napraviti odmak i naći svoj put. Bilo je i kriznih perioda kada sam mislila da čovjek da bi bio izvrstan u nečemu treba biti posvećen samo jednoj stvari. Bilo je i perioda kada nisam više ništa od toga htjela raditi, ali kao i u našoj drami ima nešto iznutra što te zove i čemu se ne možeš oduprijeti, moraš slušati taj glas, pratiti ga bez da jasno znaš gdje će te on odvesti.

Jako volim i jedno i drugo. I dramu i likovnost. U biti nalazim ideal kada se te dvije umjetnosti spoje, kada gledam žive slike. Volim gledati predstave u kojima vidim da se puno promišljalo o estetici i da su glumci likovi iz slika kojima je udahnut život i dana moć govora. Mislim da je za glumca vrlo važno da ima puno zanimanja, da je znatiželjan jer to sve obogaćuje njegov rad.

Likovna umjetnost je prisutna u meni i dok radim na liku. Često razmišljam o svojim likovima kao o slikama i pokušavam se sjetiti na koju me sliku podsjećaju. Tako sam si i za Gloriju stvorila niz slika poveznica. Za vrijeme studija vrlo smo detaljno obrađivali ikonografiju i ikonologiju religiozne umjetnosti. Pažnju sam obratila na poglede Bogorodica, ali i žena profane umjetnosti budući da u Gloriji velečasni optužuje sestru Magdalenu da gleda »sa sitnom radoznalošću jedne lijepe žene kojoj je sva briga u tome da vidi je li se dopala«, dok on želi u njezinim očima vidjeti »svetu jezu mističnog izvršenja čuda, da povjeruju i oni koji ne vjeruju«. Jedna od mnogobrojnih tema ove drame je susret religioznog i profanog, kako u suptilnim detaljima, tako i u jasno određenom mjestu zbivanja – crkva i cirkus. Dok na početku cirkus u liku sestre Magdalene dolazi u crkvu, na kraju crkva don Jere dolazi u cirkus. Tragedija je u tome što zbog forme oba lika završavaju tragično. Razočarana Glorija bira smrt, a don Jere je slomljen jer je prekasno priznao sebi i njoj da se zaljubio.

Da se vratim pitanju, mislim da se u našoj predstavi dogodio taj spoj drame i likovnosti. Volim predstave u kojima se baš kao u ovoj našoj prožimaju različiti oblici izražavanja – riječ, slika, pokret, glazba… Uz sjajne glumce u predstavi sudjeluje i Balet HNK-a Ivana pl. Zajca u koreografijama Lea Mujića. Za vizualni dojam zaslužan je Tomislav Ćurković, a za moćnu glazbu Ivanka i Mrle. Što se tiče razlika između dramskog i likovnog izražavanja, najveća razlika je u tome što u kazalištu radiš s drugima i sve nastaje iz relacija, razgovora i suradnje s drugima dok kad slikam, sama sam sa sobom, sve dolazi isključivo iz mene, iako i tu je prisutan jedan odnos, odnos s nepoznatim.

I hrvatski i talijanski

U HNK-u Ivana pl. Zajca glumite i na talijanskom i na hrvatskom jeziku. Što vam znači ta mogućnost, bilingvizam?

– Mislim da svako znanje, vještina i sposobnost koju glumac posjeduje obogaćuje njegov rad pa čak i povećava mogućnost za dobivanje uloga, tako i sposobnost igranja na različitim jezicima. Govorim hrvatski i talijanski korektno pa mogu igrati razne likovne, u protivnom primijetila bi se različitost te bih mogla igrati samo stranca koji je živio negdje vani pa naučio jezik. Volim raditi na oba jezika i stvarno isto mi je radim li na hrvatskom ili talijanskom, ali voljela bih raditi na engleskom i francuskom iako sam svjesna da je moje vladanje tim jezicima ograničeno. Na kraju krajeva, ono što je bitno je da glumac uspije prenijeti misao na kojem god jeziku on govorio.

Podjela i autorska ekipa

U ostalim su ulogama Karlo Mrkša kao don Jere i Jasmin Mekić kao don Zane, te Toni Plešić, Dušan Gojić, Denis Brižić, Olivera Baljak, Vinko Kraljević i Ana Marija Brđanović. U predstavi sudjeluju i profesionalni klaun Marko Ilić te cirkuski artist Emilio Alcantara. Osim njih sudjeluju i članice i članovi riječkog baletnog ansambla: Marta Voinea Čavrak, Marta Kanazir Bagadur, Ksenija Krutova, Jody Bet, Yurika Kimura, Gabrielle Colson te polaznice i polaznici Dramskog studija Pontes: Lucia Sabljar, Aria Sofija Čule, Nuša Zelič, Mia Grgurić, Katarina Miculinić i Luka Ercegović.

Dramaturginja je Vesna Đikanović, scenograf Tomislav Ćurković, a kostimografkinja Ana Mikulić. Glazbu potpisuju Damir Martinović Mrle i Ivanka Mazurkijević, a koreografiju i scenski pokret Leo Mujić. Oblikovatelj svjetla je Predrag Potočnjak.

Senka Bulić o Ivni Bruck

Glumica neobične senzibilnosti i snage. Rafinirane, nijansirane emocionalnosti. Otvorena za rizike i izvedbene pomake. Motivaciju i razloge dopiranja do igre pronalazi u čitavom glumačkom biću, fizički i intelektualno. Sugestivno, bez patetike. Talent i disciplina za snažne suvremene glumačke izvedbe.