VARAŽDIN – Živimo u doba u kojem nam je umjetnost dostupnija više nego ikada prije a, opet, nešto ne štima. Ta narativna zasićenost, otkrit će nam redatelj Ivan Plazibat, zna biti iscrpljujuća.

»I onda se pojavi Kristian Novak sa svojim najnovijim romanom ‘Slučaj vlastite pogibelji’ i sve nas osvježi. Ne radi se o krizi umjetnosti, već smo razmaženi količinom umjetnosti u našim životima, a umjetnost sama je tu da nas vraća humanosti i da nas podsjeća koliko smo ranjivi«, kazuje Plazibat na samom početku našeg razgovora koji smo vodili ispred Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu u kojem će se danas, 14. listopada, odigrati praizvedba komada »Slučaj vlastite pogibelji« u režiji upravo našeg sugovornika, inače ravnatelja Drame HNK-a Split. S ovim kazališnim magom poglagoljasmo o Novaku i njegovu pismu, teatru i svoj sili nagrada što su ih se njegove predstave nadobivale protekle kazališne sezone; o Varaždinu, Zagrebu i Splitu, ali i o tome kako je uopće došlo do ideje za predstavu »Slučaj vlastite pogibelji«.

Inspirirano istinitim događajem

– Jednostavno je – Senka Bulić je kontaktirala Kristiana Novaka s informacijom da je u njezinom četverogodišnjem planu i pitala ga je ima li što za ponuditi. Novak joj je na to odgovorio kako on nije dramski pisac te da jedino može dati materijale na kojima trenutno radi kako bi se HNK Varaždin odlučio je li mu to zanimljivo ili ne. Nije nam dao nikakvu verziju romana, već samo kratki sinopsis. Mi smo, na neviđeno, vjerovali u ovaj roman jer nam se sinopsis učinio zanimljiv i ušli smo u proces. Krajem prošle godine dobili smo finalnu verziju romana, odnosno ono što čitatelji danas drže u rukama. Radio sam dramatizaciju, ali sam htio da sve rečenice budu autorove. Novak mi je, moram reći, volonterski napisao nekoliko monologa i dijaloga kojih nema u romanu s ciljem da mi pomogne prilikom dramatizacije.

U jednom intervjuu kazali ste kako se teatar bavi starim vijestima. S obzirom na sve što se proteklih tjedana događalo u hrvatskoj policiji, tema ove predstave vrlo je aktualna, a sama realnost svojevrsna je i promidžba za komad. Je li ovo trenutak u kojem se teatar bavi aktualnim vijestima?

– I knjiga i komad nažalost su aktualni. Tada sam izjavio kako teatar ima prilike ne trčati za aktualnim zbivanjima, već se baviti promišljenom refleksijom. Novak piše inspiriran istinitim događajem koji se odvio 2012. na 2013. Priča o dvojici braće koja su bila unutar policijskog sustava. Jednog je taj sustav ubio, iako mu je vjerovao, a drugi je ostao uzoran policajac i neka vrsta heroja. Taj je slučaj sada zakopan pod nizom vijesti i aktualnijih zlouporaba policijskih ovlasti koje se, opet nažalost, događaju jer je sustav takav da se mogu događati. Policija ima monopol nad nasiljem, i to je tako svuda, ali ono kako sustav odgovara na zlouporabe govori nam u kakvom društvu živimo. Ovaj je slučaj birokratski spremljen pod tepih, a Kristian, zbog toga što pamti i ne odustaje od takvih tema, ima pravo na jednu vrstu refleksije koju samo umjetnost može imati i kroz koju će možda i biti dobivena zadovoljština za ljude koji su sve to i proživjeli.

Do sad najveća predstava

Najnoviji Novakov roman hvali i kritika i čitateljska publika. Kakav je dojam ostavio na vas? Vjerujem, također, da ste gledali i ZKM-ovu »Črnu mati zemlu« i HNK-ovu produkciju »Ciganin, ali najljepši«. Ovo je, tako, ne samo završetak Novakove trilogije, već i zaokružena praizvedbena kazališna cjelina.

– Spomenute predstave su kultne i očekivanja kazališne javnosti Hrvatske su velika. To za redatelja može biti ograničavajuće, ali nastojao sam se time ne baviti niti razmišljati. O tome ću razmišljati danas, na dan premijere (smijeh). Pročitao sam roman u jedno jutro jer je toliko napet i u tolikoj mjeri obuzima čitatelja da je to nevjerojatno. Riječ je o, s jedne strane, policijskom trileru, a s druge strane o polemici o hrvatskom obrazovanju i društvu. Dvije usporedne priče koje se bave dvama sistemima bez kojih ne možemo i dvama sistemima ključnim za funkcioniranje demokratskog i uređenog društvu. Dvije priče, a u obje ljudi koji traže pravdu i istinu, uvijek s upitnicima nad glavom – kamo nas ovaj put vodi te možemo li imati pravo i pravdu, te pravo i mir.

»Slučaj vlastite pogibelji« velika je ansambl predstava. Ako se ne varam, najveća podjela u vašoj karijeri.

– Kada govorimo o broju ljudi, ovo je najveća predstava koju sam imao prilike raditi. Veliki izazov na kojem sam zahvalan. Mislim da bismo mogli raditi studiju slučaja, ako išta onda produkcijski uzornog projekta. Tu su dva nacionalna kazališta sa svojim sjajnim glumcima, imamo djecu iz dramskog studija koja igraju s profesionalcima i ne samo da su ta djeca potpuno njima ravnopravna, već donose nešto što nitko ne bi mogao donijeti i to mi je fascinantno. Pored kazališnih profesionalaca i mladih ljudi, tu je i gromada od čovjeka Damir Puja. Kao što rekoh, za Ministarstvo kulture možemo pisati studiju slučaja pod naslovom »Jačanje kulturnih kapaciteta Varaždinske županije uz koprodukciju nacionalnih kazališnih kuća i sudjelovanja mladih iz lokalne zajednice i članove braniteljskih udruga proizašlih iz Domovinskog rata« (smijeh). Ne, ja sam ozbiljan.

Varaždin uzorni primjer

Jedared ste izjavili kako je jezik izvor svih sukoba. Kako se snalazite s dijalektom Novakovljevih literarnih svemira?

Novakov svijet izranja iz njegova jezika. Nemoguće je izdvojiti međimurski svijet od jezika. Novak je snažno uronjen u taj mentalitet i njegovi su likovi psiholeksički određeni ne samo međimurskom, već i urbanom kajkavštinom. Ne bih se usudio raditi Novaka da nije riječ o piscu uronjenom u taj jezik. Tu je, naravno, jako važna i suradnja fonetičarke Ines Carović, koja prati kazališne inscenacije Novaka.

Iako je kultura često izvan medijskog nišana, s Novakom uvijek dolazi i medijska pažnja.

– Riječ je o piscu koji je zavrijedio tu medijsku pažnju. On ima kultno čitateljstvo i sljedbeništvo, počevši od moje supruge Nadice (smijeh) te se nadam da će mi ona i djeca dati ispričnicu što me doma nema mjesec i pol dana. Postoje pisci koji, zbog nečega, pogode bit vremena, mentaliteta, ljudi. Ovdje se priča intimna, humana ljudska dvojba koju Novak secira do krajnosti. Priča ne samo da je utemeljena u hrvatskoj zbilji, već se čovjek, čitajući je, smrzne kada shvati kako su arhetipovi u književnosti uvijek isti. Kraj ovog romana, koji neću otkrivati, snažno me podsjetio na kraj Ilijade koja ne završava padom Troje, već razgovorom oca s ubojicom svoga sina.

Često vas pitaju da usporedite Zagreb i Split, a sada vas pitamo da komentirate Varaždin u koji se s ovom predstavom vraćate, nakon Molièreova »Tartuffea«.

– Senka Bulić prepoznala je kapacitete ansambla i shvatila da je to jedan od najboljih ansambala u Hrvatskoj. Samim time, ona zna da ti ljudi moraju raditi kvalitetne projekte, da moraju raditi s ljudima koji mogu slijediti te kapacitete, s ljudima poput Dalibora Matanića, Snežane Trišić, Tamare Kučinović i Paola Magellija koji uskoro dolazi. Zbog nje, i suradnika koje odabire, HNK Varaždin postaje jedan od kazališnih centara naše zemlje. Stalno spominjemo tu decentralizaciju na kulturnom planu i mislim da je Varaždin uzorni primjer koji bi i drugi gradovi trebali slijediti. To je zdravo i dobro. Na splitskoj velikoj sceni ja sam radio samo dvije predstave na velikoj sceni HNK-a Split, a ovo mi je treća koju radim u Varaždinu. Južnjak sam, ovo je najsjevernija točka Hrvatske i zašto se Varaždin i ja volimo javno ne znam, ali je tako. Moram napomenuti da mi je »Tartuffe, Tartuffe, Tartuffe« jedna od najdražih predstava koju sam režirao.

Obiteljske teme

Tema obitelji vas, u umjetničkom smislu, zaokuplja i prati. Na Festivalu malih scena u Rijeci dobili ste mnoge nagrade za »Moj sin samo malo sporije hoda« i za »55 kvadrata«. Obje predstave, svaka iz svoje perspektive, progovaraju o obitelji i obiteljskim odnosima, a i u ovom je tekstu obitelj težište.

– Sve obiteljske teme kojima se bavim pružaju mi mogućnost bavljenja ljudskošću članova tih obitelji. Najbolje je to rekao Tolstoj: »Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, a svaka nesretna, nesretna je na svoj način.« Tako su i sve obitelji koje ja, kroz svoj kazališni rad, obrađujem drukčije nesretne, a samim time i izazovne. U »Slučaju vlastite pogibelji« obitelj traži pravdu i postavlja se pitanje: može li čovjek, kojemu je u Hrvatskoj u 21. stoljeću učinjena nepravda, dobiti svoju pravdu?

Spomenuli ste zasićenost kada je o umjetnosti riječ te, kada govorite o svome radu, često spominjete filmsku poetiku u kazalištu danas. Kako miriti te dvije umjetnosti?

– Imamo svijest da današnji gledatelj u kazalište dolazi s nepreglednim morem sati i sati pogledanog filmskog i televizijskog materijala. On brže prepoznaje obrasce, brže prepoznaje narativne obrasce, obrasce likova i uzorke. Kada režiram, svjestan sam da je gledatelj užasno inteligentan i da ne treba podcrtavati ništa niti u glumi, niti u narativu, jer gledatelj sam može slagati priču, dok prije stotinu godina to nije mogao. Kada radim kazališni spektakl ili nešto što se bavi kazališnošću kazališta, imam dojam da će priča uvijek biti ispričana. Mi samo moramo prepoznati gdje su srce i ljudskost te priče.

Pusti nagrade, sutra je nova proba

U programu Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu stoji da ćete ove sezone režirati Shakespeareov komad »Mjera za mjeru«. Posljednji ste put engleskog Barda radili 2018. i to »Kroćenje goropadnice«.

– Zahvaljujem vodstvu HNK-a Zagreb što mi je pružilo priliku da opet radim Shakespearea. »Goropadnica« je bila pismo rukopisu flamanskog novog vala. Taj sam komad radio prije pandemije i sada, s odmakom, imam osjećaj kao da sam to režirao u nekom drugom životu, u svojoj mladost i energiji rasturanja Shakespearea i same pozornice HNK-a Split. Nakon toga, došla je pandemija i prešao sam na druge teme; tiše i mirnije, jer sam mislio da je to ono što nam svima treba i da je to iskrenije.

Pored Shakespearea, što je još na profesionalnom planu?

– Tu je koprodukcija autorske monodrame koju radimo Ivana Vuković, Matija Čigir i ja za KunstTeatar te Dubrovačke ljetne igre. Pregovaram i s nekim kućama izvan Hrvatske.

Važite za jednog od najvažnijih redatelja srednje generacije hrvatskog i postjugoslavenskog prostora. Osjećate li, naspram toga, neku vrstu odgovornosti?

– Nagrade su dokaz da u ovoj sredini, uz sve priče o klanovima i nepravdama, čovjek koji vjeruje u teatar i radi vrijedno može dobiti tu vrstu satisfakcije. Možda nagrade dođu kasnije, možda prerano, možda ih dobijete za ono što mislite da niste zavrijedili, a za ono što jeste ih ne dobijete. U jednom trenutku osjetite, ako vjerujete u teatar koji radite, da nagrade dođu same od sebe i to mi je najveća zadovoljština. Ovo su proljeće moje predstave dobile dvadeset nagrada. Drago mi je zbog njih, zbog glumaca, drago mi je da je prepoznat rad, a još mi je draže kada mogu raditi novi izazovan projekt kao što je Kristian Novak u Hrvatskom narodnom kazalištu u Varaždinu. Pusti nagrade, sutra je nova proba…

Obožavam bosanske glumce

Pored ljubavi na relaciji Plazibat – Varaždin, ljubav cvate i na relaciji Plazibat – bosanskohercegovački glumci. Zašto je tome tako?

– Obožavam bosanske glumce i njihovu kombinaciju emotivnosti i zanata. Radio sam četiri predstave u BiH, imao sam sreću raditi s velikim glumcima, glumcima srednje generacije koji su u naponu snage – Aleksandar Piksi Stojković, Nataša Ivančević, Snežana Bogičević, Enes Salković… i, naravno, Jasna Diklić – glumica zlatne generacije. Zapanjila me ta vitalnost koju posjeduju i ta želja za kazalištem koje se često ne stvara u prikladnim produkcijskim uvjetima, ali ta želja snažno gori. I, kako da ih ne volim – kada me napadnu u Banjoj Luci, Aleksandar Stojković održi takav govor protiv svih nezavršenih ratova i bezumlja ovih prostora da završi u emisiji Zorana Kesića. Budi Aleksandar Stojković.