ZAGREB – Ne dijelim oduševljenje LGBTQA+ zajednice piscem Èdouardom Louisom. Žanr javne ispovijedi oko vlastite traume, u ovom slučaju odrastanja kao gay-osobe u izrazito patrijarhalnoj i represivnoj zajednici radničke klase malog francuskog mjesta, sigurno postiže neku vrstu autorskog oduška i uključivanja publike u empatijsko navijanje za mladog protagonista, ali vremenom se tematiziranje vlastite rane pretvara u sentimentalan oltarić posvećen vlastitim mučiteljima i trijumfima preživljavanja.

Louis nije novi Genet (veliki eksperimentator i kazališnom i proznom formom), ni novi Bernard-Marie Koltès (pjesnik političkog dna). Književnost ga zanima ga kao džepno ogledalo, a ne fikcionalni prolaz u čarobni svijet. Louis je jezično neukrašen »prigovarač savjesti« i kako sam kaže »osvetnik« za sve boli koje mu je nanosila mala i k tome veoma konzervativna sredina, u čijim romanima ili lik oca ili njegovo vlastito tijelo ili lik majke ima dvostruki status progona i progonitelja, vrteći se u – obiteljskom – krugu oko pitanja kako razumjeti cirkularnost nasilja.

U predstavi »Ispitivanje« ponovo se postavlja ista serija pitanja koju već poznajemo iz romana, pri čemu Louis u brojnim intervjuima inzistira na tome da jedino i želi stalno pisati jednu te istu knjigu, postavljati ista pitanja, vrtjeti se u istom krugu. U nekoj mjeri to, dakako, čine svi umjetnici, ali malo tko zapada u doslovnost vlastite biografije tako samoopsjednuto kao Louis. Ovaj se pisac neprekidno vraća i na temu osvete, potrebe da netko plati za pretrpljeno nasilje, pri čemu francusku desnicu smatra odgovornom i za mučenje radničke klase i »umišljenost« buržoazije i za bolesti i nemoći vlastite obitelji.

Slabo poznavanje teatra

Glumac Arne de Tremerie u »Ispitivanju« igra pisca Èdouarda Louisa, pri čemu je pisac povremeno prisutan u predstavi i posredstvom filmskih snimaka svojih izjava. Kazalište stoljećima radi s nekom vrstom dinamičkog udvajanja na relaciji pisac/glumac, dakle ova »igra« s glumcem koji igra pisca i piscem koji promišlja svoj status glumca ne donosi nove kvalitete samoj izvedbi, bar ne od Shakespearea i Molièrea do danas. Redatelj Milo Rau deklarira se kao »dugogodišnji prijatelj pisca« i ovom predstavom želi adresirati Louisovo »razočaranje« u igranje sebe na kazališnoj pozornici, u predstavi Thomasa Ostermeiera iz 2020. godine. Mimo materijala koje donosi predstava, naglasimo ovdje da njujorška kritičarka Helen Shaw opisuje navedenu Ostermeierovu predstavu kao neugodnu manipulaciju različitim vrstama osobnih i socijalnih klišeja. Rauova predstava sad se retrospektivno bavi melankolijom oko te prethodne neuspjele izvedbe. Kao, pisac nije baš sretan kako mu je pošla za rukom gluma kod Ostermeiera, iako je i dalje čvrsto uvjeren da svatko od nas, a posebno on, zna glumiti, već i zato što vježbamo razne oblike društvenog licemjerja.

U najgorem nesporazumu s umjetnošću teatra, za Louisa je »gluma« doslovce socijalno mimikriranje, koje je dugo izvodio u djetinjstvu skrivajući svoje rane i svoju gay-orijentaciju. On ne zna ništa o istinitosti i autorskoj prodornosti glume kao umjetnosti, o njezinoj prokazivačkoj moći, o dubljim slobodama maske, o originalnosti scenskog ismijavanja društvenih banalnosti. Iskreno se čudi što nije isto uvježbavati pop pjesmice doma pred zrcalom i izvoditi ih u teatru. Novo je pitanje želimo li mi, kao publika Festivala svjetskog kazališta, zbilja vjerovati da kad netko ima omiljenu pjesmicu i onda je u njegovo ime glumac otpjeva u karaoke stilu, to zbilja ima veze sa suvremenim scenskim izričajem? Ili je ponovo u pitanju socijalni klišej? Piscu je, nadalje, odbojna i kompletna povijest kazališta, izuzmemo li nekoliko dramskih monologa plus spregu teatra i novelistike. Louis voli i kanadsku pjesnikinju Anne Carson, čiji »Nox« nosi u ruksaku. Ali u Ostermeierovoj drami ne nastupa kao pjesnik. Nastupa kao biografski izložak; kao izjednačenje biografskog teksta i osobe te kao izvođač celebrity-statusa gay-mučenika. Njegovim riječima: kao klaun. Slažem se, mnogo razloga za duboku melankoliju. O kojoj sada, u predstavi »Ispitivanje«, retrospektivno pred publikom svjedoči talentirani glumac, ali i taj glumac je doveden u situaciju da bude marioneta svojih pisaca i redatelja.

Ukidanje glume u korist ispovijedi

Scenografiju »Ispitivanja« obuhvaća jedna kamera na sceni, jedan stolac i veliko projekcijsko platno, na kojem se lice autentičnog Èdouarda Louisa uspoređuje s licem glumca prisutnog na sceni. Gledajući predstavu gotovo sam čitavo vrijeme mislila na to koliko pasivne agresije prema teatru sadrži »Ispitivanje« i zašto Louis kao pisac ima potrebu izjednačiti glumca s nekom vrstom društvenog robota. Pritom upravo ovaj pisac tvrdi za sebe da ga zanima jedino »stvarnosna proza«. Ali svatko tko vjeruje da crpi jedino iz »stvarnosti« bit će u velikom problemu s njezinim preobilnim klišejima, jer stvarnost operira kao zbirka nepisanih, pa ipak učinkovitih naredbi o pravilima ponašanja. Zbog toga umjetnost od svog nastanka ne njeguje strahopoštovanje prema stvarnosti. Radije proširuje i produbljuje njezin opseg. Iz istog razloga, gluma nipošto nije isto što i scenski ponovljeno društveno ponašanje.

Predstava »Ispitivanje« već je treći naslov redatelja Mila Raua koji gledamo na Festivalu svjetskog kazališta i najlošija je u seriji pozvanih ostvarenja. Njezina snaga definitivno nije u »dokumentarizmu« piščeva prvog lica jednine. Baš suprotno: dokumentaristi, kao i etnografi, itekako dobro priznaju i istražuju fikcionalnost svoje forme, kao i fikcionalnost ispovijedi. Milo Rau nastoji nas uvjeriti da je Èdouard Louis važan zbog svoje biografije, a ne zbog svojih tekstova. Misija propada: književnost i kazalište bave se vrlo kompleksnom preradom stvarnosti, a ne biografizmom njezinih autora.

U svemu tome ponovo strada glumac Arne de Tremerie, koji je najbolji u tihim obraćanjima okupljenoj publici s pitanjima kao: »Volite li biti sami?«, »Volite li čitati?«, »Volite li čekati da počne predstava?«. Tu se događa nešto što bismo mogli nazvati teatrom: lice se naginje prema publici, glumac i publika se osluškuju, male reakcije i osobe na sceni i ljudi u gledalištu svjedoče o tome da kazalište uspostavlja osobito urotništvo, čak i ako na pitanja ne stiže glasni odgovor. Naravno, predstava se može čitati i kao redateljska gesta u kojoj je Rau svom prijatelju piscu priredio malu lekciju iz estetike, s poukom da u teatru ne možeš igrati samog sebe, ali možeš se prepoznati na sceni ako ulogu prepustiš profesionalnom glumcu. Gledano iz perspektive indirektnih poduka, »Ispitivanje« je pedagoška predstava, ne naročito iluminativnih uvida i ne nužno prijateljska prema Louisovu javnom imidžu.