RIJEKA – Komediju Williama Shakespearea »Na Tri kralja ili kako hoćete« premijerno je izvela Hrvatska drama HNK-a Ivana pl. Zajca, u režiji Franke Perković te u adaptaciji i dramaturgiji Gorana Ferčeca. Pod originalnim naslovom »Twelfth Night, or What You Will« napisana je oko 1600. godine, u vrijeme Shakespeareova razdoblja optimizma. Dvanaesta noć u naslovu je večer uoči Sveta tri kralja, kad su se u boljem društvu završavale božićne svečanosti i zabave, među kojima su bila i dramska prikazivanja. »Na Tri kralja ili kako hoćete« pripada najizvođenijim i najpopularnijim Shakespeareovim komedijama, a priča se temelji na klasičnom ljubavnom trokutu, na travestiji i zamjeni identiteta kojom autor na komičan način propituje prirodu privlačnosti, instinkta i ljubavi. Ljubavni trokut i spletke unutar njega odvijaju se na relaciji grofica Olivija – ilirski vojvoda Orsino – djevojka Viola.

Zaplet je sljedeći: nakon velikog nevremena i brodoloma Viola pronađe spas na obalama Ilirije. Očajna je jer sumnja da se njezin brat blizanac Sebastian vjerojatno utopio te odluči potražiti službu kod vojvode Orsina. Da bi u tome uspjela, Viola se preodjene u muškarca i tako se pod imenom Cesario zaposli kod Orsina, koji je zaljubljen u groficu Oliviju. Orsino pošalje Violu/Cesarija prositi Oliviju, koja odbija ženidbenu ponudu, ali joj se svidi djevojka za koju misli da je mladić Cesario. Viola je pak zaljubljena u Orsina. Do raspleta dolazi kada u dramu ulazi Violin brat blizanac Sebastian. Sve intrige i spletke događaju se kroz pet činova, u nekom gradu u Iliriji.
Iz ove temeljne dramske situacije nastaje niz zabuna i zabluda, komičnih peripetija i situacija koje ponekad prelaze u burlesku i lakrdiju, no »Na Tri kralja« je prije svega komedija karaktera kojom se ismijavaju ljudske mane i slabosti.

Ideja prerušavanja

Ova Shakespeareova komedija podatna je za različite smjerove interpretacije, a režijski i dramaturški pristup Franke Perković i Gorana Ferčeca iščitali su je iz očišta današnjeg vremena otvarajući teme kao što su spolni i rodni identitet te njihove fluidne granice, priroda ljubavi, čežnja i požuda. Budući da je »Na Tri kralja« primjer travestije, Franka Perković na svim razinama predstave – od glumaca do scenografije i kostimografije – polazi od motiva prerušavanja, odnosno od toga da likovi mijenjajući kostim ili masku istodobno mijenjaju i identitet, što naročito u komediji služi za stvaranje svakakvih dramski zanimljivih situacija. Prerušavanje je zapravo u kazalištu temeljna situacija, jer glumac glumi da je netko drugi, a njegov se lik drugim likovima predstavlja pod različitim maskama. Funkcije prerušavanja u predstavi mogu biti različite, a potiču na razmišljanje o stvarnosti i prividu, ljudskom identitetu i otkrivanju istine.
Ideja prerušavanja prisutna je i u scenografiji Igora Vasiljeva, koji je izradio svojevrsnu umjetničku instalaciju iznad pozornice sačinjenu od brojnih haljina i drugih odjevnih predmeta s raznolikim stilskim obilježjima, dok su na samoj pozornici vješalice s kostimima u koje se preodijevaju glumci i glumice (u predstavi se vješalice za odjeću duhovito koriste umjesto mačeva, čime se naglašava element igre). Kostimi Barbare Bourek također odražavaju osnovnu zamisao predstave koja se bavi fluidnošću identiteta, pa se tako ženski likovi odijevaju u mušku odjeću i iscrtavaju brkove, i obratno – muški likovi navlače ženske haljine i stavljaju šminku. Kostim Malvolija pak objedinjuje muški i ženski princip – muško odijelo i ženske čarape s halterima. Iz tog poigravanja identitetima proizlaze komične situacije, no i zaključak da ljubav pronalazi svoj put, neovisno o haljinama i odijelima koje nosimo.

Rad s glumcima

Zanimljiv je i način na koji je Franka Perković oblikovala scenski prostor – manji dio publike smjestila je na pozornicu, zajedno s glumcima, razigrala je i proscenij, a dio radnje odvija se i u prvim redovima partera kazališta, u gledalištu i ložama. Inače je Shakespeareov predložak podijeljen u pet činova i niz scena, no riječka je predstava režijski i dramaturški objedinila i sažela »Na Tri kralja« u jedinstveno scensko događanje koje traje oko sat i četrdeset i pet minuta bez pauze. Time je postignuta dinamična predstava, gotovo bez »praznog hoda«, u kojoj je uspostavljen blizak kontakt između izvođača i gledatelja, koji jedni drugima postaju poput odraza u ogledalu. Na tragu Orsinove ljubavi prema glazbi, važnu ulogu u predstavi ima i glazba Josipa Maršića, koja u pojedinim prizorima kreira ozračje kakvog tehnopartija (spomenimo tu i oblikovanje svjetla Alana Vukelića) u čijem se transu poništavaju granice rodnih identiteta.
Ono što je posebno došlo do izražaja u ovoj predstavi rad je s glumcima, koji su svi od reda dobili priliku za kreacije svojih uloga, jer kao što smo već ranije istaknuli, ovo je prije svega komedija karaktera. Glumačka podjela također je dobro pogođena.
Svojim osjećajem za komične nijanse lika izdvojila se izvrsna Tanja Smoje u ulozi Olivije, pokazujući da joj uloge u komedijama najbolje »leže«. Grofica Olivija opisana je kao »kreposna djeva«, koja zbog tuge za pokojnim ocem i bratom hoda pod crnom koprenom kloneći se muških lica, no čim se pojavi, makar i tobožnji muškarac, ona podiže veo s lica i mahnito se zaljubljuje, razdirana strašću, što je u interpretaciji Tanje Smoje naglašeno karikaturalno, čemu su pridonijeli i scenski pokret te koreografija Pravdana Devlahovića.
Orsina, nježnog mladog vladara, pomalo sanjara i pjesnika, utjelovio je interpretativno i dikcijski točan Edi Ćelić, u čijem liku dolazi podvojenost spolnih/rodnih identiteta. Viola je kao lik blaga, plemenita, puna osjećaja i strpljiva, od čega je ponešto prisutno i u interpretaciji Aleksandre Stojaković Olenjuk, koja se u duhovitoj maniri poigrava spolnim oznakama, ulogama i stereotipima. Dirljiv je prizor u kojem se blizanci Viola i Sebastian (tumači ga mladi glumac Kristijan Petelin) prepoznaju i ogledaju se jedan u drugome, poput zrcalne slike.

Ludilo ljubavi

Ludilo ljubavi zahvaća i Malvolija, odanog Olivijinog službenika, kojega svojom neslanom šalom s izmišljenim Olivijinim pismom djevojka Marija, vitezovi Andro i Tobija te Luda uspijevaju uvjeriti da je Olivija zaljubljena u njega. Malvolio je inače tragikomično lice, tašt je i nadmen, no u duhovitoj interpretaciji Jasmina Mekića on postaje komična figura ljubavnog sljepila. U tom smislu izdvojimo scenu u kojoj razigrana, vedra, dosjetljiva i šaljiva Luda ekspresivno sugestivne Jelene Lopatić navlači crnu haljinu, habit, glumeći župnika. Cilj je prevariti Malvolija da pomisli kako ga je župnik došao posjetiti zbog njegove pomahnitalosti i ludosti. Iako se Malvolio brani kako je sve to s pismom uistinu istina i kako nije lud, velečasni ga kori. Lopatićkina Luda podsjeća nas da je bolja mudra luda nego lud mudrac.
Antonija, pomorskog kapetana i nesebičnog Sebastianova prijatelja, tumači Deni Sanković, a spletkaroše Tobiju i Andra, koji se stalno gozbe, utjelovili su Dean Krivačić i Andrea Tich. Vitez Tobija pijanica je i izjelica, po karakteru najbliži Falstaffov rođak, dok je vitez Andro slabić, hvalisavac, svadljivac i kukavica. Mariju, vragolastu i oštroumnu djevojku, igra Romina Tonković, a Kapetana, Valentina i Svećenika tumači Ana Marija Brđanović. Stražar je Ivan Botički/Mario Jovev.
Predstava »Na Tri kralja ili kako hoćete« primjer je promišljenog pristupa klasičnom predlošku, koja bi svojim režijsko-dramaturškim pristupom te iščitavanjem Shakespearea u duhu današnjega vremena mogla biti interesantna i mlađoj publici.