RIJEKA – U 85. godini preminuo je dramski glumac Nenad Šegvić, već niz godina nezaobilazna figura u umjetničkom i kazališnom životu Rijeke, vijest je koju smo primili s nevjericom i tugom. U protekle dvije godine napustili su nas mnogi velikani hrvatskoga kazališta, no ovaj odlazak nas je zaista zatekao i nekako smo živjeli u nadi da će u Rijeci ove godine – nakon odgode zbog pandemije – biti održan 27. međunarodni festival malih scena, čiji je Nenad Šegvić bio dugogodišnji umjetnički direktor. Međutim sudbina je odlučila drukčije.

Nenad Šegvić rođen je 1936. godine u Splitu. Studij glume završio je 1959. na Akademiji pozorišne umetnosti u Beogradu. Prvu veliku ulogu ostvario je u splitskom HNK-u 1961. – bio je to Don Jere u »Gloriji« Ranka Marinkovića. Nakon kraćeg angažmana u Zagrebačkom kazalištu mladih, 1964. došao je u riječki HNK, gdje je do umirovljenja 1999. ostvario više od stotinu uloga u djelima svjetskih (William Shakespeare, Carlo Goldoni, T. S. Eliot) i hrvatskih dramatičara (Marin Držić, Ivan Gundulić, Ivo Vojnović, Miroslav Krleža), a od 1976. do 1986. bio je i ravnatelj Hrvatske drame. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 2012. godine, a ovako je navedeno u obrazloženju te naše najveće umjetničke državne nagrade:

»Kroz tri i pol desetljeća neprekidnog djelovanja u riječkom HNK-u Ivana pl. Zajca, Nenad Šegvić nastupio je u više od 150 uloga najšireg stilskog i žanrovskog dijapazona, predajući se s jednakom strašću i umjetničkom snagom raznovrsnim redateljskim konceptima te gradeći uloge na sebi svojstven način, kroz kombinaciju studioznog i intuitivnog, ludističkog i psihološki determiniranog, racionalnog i nagonskog. Na njegovim kreacijama izrasle su mnoge hvaljene, pa i antologijske predstave riječkog kazališta između 1964. i 1999. godine…

HKD Teatar

Svoju potpunu predanost kazalištu Šegvić je iskazao i tijekom desetogodišnjeg razdoblja u kojem je uspješno rukovodio Hrvatskom dramom riječkog HNK-a, a pravi organizacijski i umjetnički poduhvat postigao je osnutkom HKD Teatra, neovisnog i suvremenom kazališnom konceptu usmjerenog kazališta… Poseban doprinos hrvatskom glumištu Šegvić je dao osnutkom Hrvatskog festivala malih scena, koji je od 2000. dobio međunarodni predznak, postavši u kratkom vremenu ne samo jednim od najvažnijih i najprogresivnijih kazališnih festivala u srednjoj i jugoistočnoj Europi, nego i mjestom ponovnog zbližavanja kazališta s tog područja.«

Istovremeno, u navedene dramske projekte uvodio je niz istaknutih dramskih, odnosno kazališnih umjetnika iz cijele Hrvatske obogaćujući tako lepezu dramskih lica, koja su Riječani rado gledali na daskama koje život znače.

Usporedno s osmišljavanjem repertoara HKD Teatra, u kojem je pored organizacije i igrao neke temeljne uloge, Šegvić je osmislio, i oko ideje Hrvatskog festivala malih scena u Rijeci 1994. okupio, isprva vodeće hrvatske osobnosti teatarskoga života, a od 2000. godine, kad je Festival i formalno i imenom postao međunarodna manifestacija, i niz međunarodnih relevatnih kazališta i umjetničkih imena.

Ovako je u tekstu »Nenad Šegvić – natuknice o fenomenologiji glumstva« pisao teatrolog Darko Gašparović:

»… Onaj koji od iskona u potpunosti otjelovljuje kazalište jest glumac… Među otjelovljenim stvarima i fenomenima na pozornici, glumac je jedino živo biće. Čovjek. Biće paradoksa.

Nenad Šegvić, glumac.

Sjećanje. Mladi Šegvić kao Siniša u »Gričkoj vještici«, pa kao Vitko u Fabrijevu mirakulu teškoga, čudna i višesmislena naslova – »Čujete li kako rokću svinje u ljetnikovcu naših gospara?« Koliko je tada bilo lakše s lijepim i mladim tijelom koje ti, zavodničko kakvo već jest, daje varavu sigurnost i privid vječnosti! I odvodi u ležerno, samodopadno i ponešto površno sviđanje. Prava pitanja i izazovi još su daleko, oni dolaze kasnije.

Strah ubija umjetnost

… Nenad Šegvić sazrijevao je u svome glumačkom umijeću i kazališnom mišljenju, poslije mladenačkog uzleta, relativno sporo i dugo, ali postojano… Glume se ni u jednom času svoje duge karijere nije ostavio, ni tada kad je obnašao upravljačke dužnosti u Hrvatskome narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca… Bitan prijelom Šegvićeva kazališnog autorstva pada u godinu 1993. kad zajedno s redateljem Laryjem Zappijom osniva HKD Teatar, a godinu dana kasnije pokreće Hrvatski festival malih scena, koji šest godina kasnije prerasta u međunarodni, stekavši prepoznatljivost i zavidan ugled u mnoštvenosti naših festivala. Kolosijeci se tu spajaju: glumac, organizator, neumorni pokretač novih teatarskih inicijativa i realizacija, otada pa do danas postaju i ostaju jednom jedinstvenom kazališnom osobnošću s pečatom totalnog kazališnog autorstva… Fenomen Međunarodnog festivala malih scena, u Rijeci, izvan nacionalnog kazališnog središta… kruna je Šegvićeva kazališnog autorstva. Po njemu on stoji i ostaje zauvijek u zlatnoj knjizi hrvatskoga glumišta, gdje su upisani samo oni najodabraniji. Možemo zaključiti: Nenad Šegvić sâm je cijelo jedno kazalište.«

Ovako je 2013. u razgovoru za Novi list pod naslovom »Strah ubija umjetnost, a strahovlada kreaciju« Nenad Šegvić odgovorio novinarki Svjetlani Hribar:

»Nikada nisam mislio da je ono što ja radim najbolje, ali isto tako sam potpuno svjestan zašto je nešto dobro, a drugo nije. Bez zdrave kritike, ni zdrave samokritike – nema umjetnosti. Među nama je zaista malo istinskih genijalaca. Meni se čini da sam stalno na početku. Kad vidim velikana na sceni, kao i u sportu, osjećam se ispunjen i počašćen što sam dio tog trenutka! I to je jedan od razloga zbog kojih najviše cijenim one Riječane koji čitavu godinu štede da bi kupili festivalske ulaznice u svibnju! Bio bih najsretniji da ih baš njima mogu pokloniti. A ja točno znam koji su ti vjerni gledatelji – na festivalu poznajem svakog posjetitelja, mi smo kao velika obitelj. To mi je najljepše u poslu koji radim, uz sav stres koji nosi. Kad sve saberem, mislim da se ipak isplatilo sve što sam radio…«