RIJEKA Operna scena našeg grada i cijele domovine izgubila je neprocjenjivi entitet – osobu koja je svojim talentom, radom, ljubavlju prema operi, pjevanju i umjetnosti općenito te ostvarenim uspjesima nedvojbeno zadužila sve nas. U osvitima suvremenih glazbenih i kazališnih trenutaka gotovo sa sigurnošću možemo reći da je vrlo teško zamisliti nekoga tko bi tijekom jednog životnog razdoblja uspio postići ono što je postigla operna primadona i nacionalna prvakinja Mirella Toić.

Došavši u riječko kazalište prije gotovo 20 godina, kao mladi dirigent i korepetitor imao sam čast upoznati našu Mirellu. Moram priznati da sam se u prvim danima posebno pripremao za pokuse koje sam imao s njom, vjerojatno iz strahopoštovanja. U umjetničkom radu bila je izuzetno izravna, jasna i iskrena, što nekada i nije bilo sasvim ugodno, posebno kad ste bez iskustva i u mladim životnim godinama. Kasnije sam naučio iznimno cijeniti tu Mirellinu osobinu koja se pokazala najispravnijom – s njom ste uvijek znali što i kako. Istovremeno prebogata škrinja znanja koju je posjedovala u obliku svog iskustva pomogla mi je da naučim ono što bi mi vjerojatno malo udžbenika ili drugih kolega moglo ponuditi. Počevši od uloge Leonore u Verdijevom Trubaduru, pa preko kasnijih uloga poput Gioconde, Tosce, Cio-cio-san u Madame Butterfly, Adriane Lecouvreur, Eve u Zrinjskom, Majke u Šumi Striborovoj ili Larine u Onjeginu, Mirella je uvijek bila izuzetno profesionalna i umjetnički nenadmašna, a iz svake suradnje sve više je raslo međusobno poštovanje i uvažavanje.

Brojni koncerti, bilo da se radi o onima s glasovirom ili orkestrom, uvijek su bili obilježeni i Mirellinim idejama koje su se, iako možda u početku ekstravagantne, u konačnici pokazale nepogrešivima. U posebnom sjećanju ostaje njezin oproštajni koncert održan prije točno pet godina u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca prigodom njezina umirovljenja, a u kojem sam imao čast da me odabere za dirigenta i koji smo izveli u suradnji s kolegama solistima koji će, vjerujem, također reći kako će te trenutke s Mirellom pamtiti zauvijek.

Mirella Toić, Gioconda, HNK »Zajc« 2006. godine / Foto ARHIVA NL

U vrhu operne scene

Mirella Katarinčić-Toić rođena je 1953. godine u Rijeci, a pjevanje je, nakon završene Tehničke škole, prvo učila kod riječke operne solistice Carmen Vilović. Istovremeno radeći u tehničkoj struci u Rijeci, godine 1977. diplomirala je na Akademiji za glasbo u Ljubljani u klasi Ondine Otte-Klasinc nakon čega je odmah dobila angažman u Mariborskoj operi i to u produkciji Carmen G. Bizeta u kojoj je naslovnu ulogu pjevala proslavljena Ruža Pospiš-Baldani. Spektakularne kritike koje je mlada debitantica dobila odmah na početku karijere nizale su se i u godinama koje su slijedile, a u rodnom gradu prvi nastup bio je u današnjem Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku 1979. godine (jer se zgrada HNK-a obnavljala) i to u Tosci G. Puccinija pod ravnanjem Vladimira Benića s Krunoslavom Cigojem i Ferdinandom Radovanom u glavnim ulogama. Upravo je na nagovor tadašnjeg riječkog dirigenta i ravnatelja opere Benića, Mirella Toić prihvatila stalni angažman u Rijeci, a školovanje je nastavila na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu gdje je nekoliko godina kasnije i magistrirala u klasi poznate mezzosopranistice Biserke Cvejić.

Izvedbom kasnijih uloga poput Mimi u La Boheme, Fiordiligi u Cosi fan tutte ili Leonore u Trubaduru osigurala si je mjesto u samom vrhu tadašnje domaće operne scene. Uslijedile su brojne nagrade i pozivi na gostovanja u Zagreb i Beograd, ali i dodatni angažman u Vereinigte Städtische Bühnen Krefeld und Mönchengladbachu gdje je bila stalni gost sve do 1988. godine, posebno se istaknuvši u navedenoj ulozi Leonore, ali i ulozi Giuliette u Offenbachovim Hoffmanovim pričama. Po povratku u Rijeku izuzetno zapažena ostvarenja Mirella Toić imala je u Verdijevim operama Traviata, Krabuljni ples, Don Carlos, Aida, Moć sudbine, Simone Boccanegra i Lombardijci, a usavršavanje je nastavila kod Olivere Miljaković, članice Bečke državne opere, kao i kod svjetski poznate primadone Christe Ludwig u Austriji.

Zapaženi nastupi

Za ulogu Norme u istoimenoj Bellinijevoj operi Mirella Toić dobila je Nagradu »Milka Trnina« (1992.), Nagradu grada Rijeke i Nagradu hrvatskog glumišta (1996.), a brojni domaći i strani kritičari, kao i poznati dirigenti i kolege pjevači s kojima je surađivala, dodijelili su joj nazive poput »svjetski interpret« i »hrvatska kraljica belkanta«. Repertoar se stalno proširivao i obogaćivao novim ulogama pa su zapaženi nastupi ostvareni i u Mozartovom Don Giovanniju, Zajčevom Nikoli Šubiću Zrinjskom, Ameliji i Banu Legetu, Smetaninoj Prodanoj nevjesti ili Mascagnijevoj Cavalleriji rusticani. Osim opernog repertoara, nikako se ne smije zaboraviti ni bogata koncertna karijera koja je uključivala izvedbe Verdijevog i Faureovog Requiema, Bachovog Magnificata, Beethovenove Devete simfonije, Mozartove Krunidbene mise, Händelovog Mesije, Mahlerove Druge simfonije, Rossinijeve Petite messe solennelle i Stabat Mater te drugih.

Poseban senzibilitet za domaće autore, ponajviše one nadahnute primorskim i istarskim melosom, Toić je pokazala izuzetnim zalaganjem za očuvanjem glazbene baštine skladatelja poput Ivana pl. Zajca, Ivana Matetića Ronjgova ili Borisa Papandopula, a brojni nosači zvuka od zaborava ili izvedbene marginalizacije za povijest su zabilježili ne samo djela svjetskih opernih skladatelja, već upravo ovih prethodno navedenih. Osim o glazbenoj baštini, brinula se i o mladim umjetnicima te je svoje zrele godine posvetila i pedagoškom radu, bilo u privatnim satima pjevanja i savjetima kolegama ili u formalnom obrazovanju poput rada u Glazbenoj školi.

Za svoj rad dobila je i brojna priznanja poput odličja za zasluge u kulturi – Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića (1996.), godišnje Nagrade Vladimir Nazor (2001.), Nagrade Štefanija Lenković riječkog HNK-a za ostvarenja u brojnim kazališnim sezonama, a vrhunac je i naslov nacionalne prvakinje opere koji joj je dodijelilo Ministarstvo kulture Republike Hrvatske 2003. godine.

Posljednji susret

Naš posljednji susret u lipnju ove godine bio je obilježen razgovorom o usustavljivanju i stavljanju u funkciju korištenja bogatog osobnog glazbenog fundusa. Malo je poznato da se Mirella izuzetno uspješno izražavala i u likovnoj umjetnosti, a glazbeni studio u njezinom domu uvijek je bio pravo utočište za umjetnike i umjetnost. Nažalost, prerani odlazak koji nas je sve duboko potresao onemogućio je da joj upravo u ovim danima iznesem dogovoreni plan o kojem smo razgovarali, kao i aktivnosti koje će imati njezino matično Hrvatsko društvo glazbenih umjetnika. Osjećajući golemi dug i iznimnu zahvalnost za sve što nam je Mirella dala tijekom dugih godina suradnje, svjesni smo činjenice da nas je sve zadužila svojim radom i osobnom blizinom. S tim mislima opraštamo se od nje znajući da moramo učiniti sve kako njezin lik i djelo nikada ne bih postao nezamjetan ili nedovoljno vrednovan, a za što smo svakako zaduženi svi kao pojedinci, lokalna zajednica, institucije ili publika. No, pogled unatrag na ovakvu ogromnu karijeru i ostavštinu uvelike nam olakšava taj zadatak jer je jednostavno nemoguće povijest hrvatske glazbe zamisliti bez jedne i jedine – Mirelle Toić!