Prva predstava na velikoj sceni čitavog mandata direktorice drame Nenni Delmestre o kojoj možemo govoriti kao uspješno ostvarenom i relevantnom repertoarnom naslovu, u iznimno kvalitetnoj režiji te uz korištenje svih radnih kapaciteta HNK-a za umjetničko istraživanje, svakako je »Nebeski svod« autorice Lucy Kirkwood i redateljice Marine Pejnović.

Jasna ideja

Pejnović nije ni klanska ni klikaška kazališna redateljica. Nije ni šmuzerica po partijima i afterpartijima. A nije ni ničija »miljenica«. Opisala bih je kao profesionalnu kazališnu umjetnicu koja i svoje suradnike, što je zapravo u našem glumištu velika rijetkost, bira po ključu profesionalnosti: Liberta Mišan joj je scenografkinja, Pravdan Devlahović koreograf, Ivan Josip Skender skladatelj, Zdravka Ivandija Kirigin kostimografkinja, Anton Modrušan oblikovatelj svjetla, a Sara Salamon oblikovateljica videa. Sve redom umjetnice i umjetnici koji znaju svoj posao, što se na predstavi i vidi. Navodim ovo na početku kritike jer je za svaku režiju, a pogotovo za režiju u središnjoj nacionalnoj kući (gdje je redateljici dodijeljena i HNK-ova kućna dramaturginja Mirna Rustemović), krucijalno dolazi li redateljica s jasnom idejom o tome što radi, s kim radi i zašto radi neki tekst. Sve to ovdje je prisutno i zato je predstava, za razliku od toliko prethodnih HNK-ovih naslova, cjelovit profesionalni uspjeh.

Foto Mara Bratoš

Na sceni je četrnaest glumica, od kojih se dvanaest bavi istragom jednog ubojstva, a ujedno su na licu mjesta prizvana porota: Lana Meniga (Sally Poppy) kao glavnooptužena, Jadranka Đokić u roli primalje i njezine majke Elizabeth Luke, Alma Prica kao »dvostruki agent« Charlotte Cary, Olga Pakalović kao bezazlena Mary Middleton, Ivana Boban kao ispovjedni vulkan imenom Sarah Hollis, Mirta Zečević koja igra valunge Judith Brewer, Dora Lipovčan u roli povodljive Peg Carter, Lana Barić kao najdostojanstvenija i kasnije najgnjevnija Helen Ludlow, Iva Mihalić kao samo naizgled opora Emma Jenkins, Ana Begić Tahiri u roli žestoke Kitty Givens, Ksenija Marinković kao mudra matrona Sara Smith, Jelena Otašević Babić u ulozi Ann Lavander, Iva Jerković Oreški kao Hannah Rusted te Barbara Vicković kao Lady Wax.

Filmski komentar

Ženski dio glumačkog ansambla sjajno funkcionira. S njima je i Marin Klišmanić u nekoliko muških uloga, koje su odrađene korektno i mlako, tako da mi je teško reći ima li razlike u rolama koje preuzima igrajući glavne uloge sad već zaredom na HNK-ovoj pozornici: uvijek je slično socijalno točan i nedovoljno emocionalno upečatljiv. Na video-snimkama predstave pojavljuju se i suci (Igor Kovač, Franjo Kuhar, Livio Badurina, Damir Markovina, Mislav Čavajda, Kristijan Potočki, Silvio Vovk, Živko Anočić, Alen Šalinović, Ivan Jončić, Dušan Bućan i Milan Pleština). Zahvaljujući videoumjetnici Sari Salamon, dinamično je korištena rampa koja dijeli svijet ženske porote na pozornici (žene u sivoj radnoj odjeći), od snimljenih »veličina sudaca« i završnog filmskog komentara koji nas sve skupa vraća u suvremenost, u svijet u kojem žene i dalje rade kućanske poslove i još uvijek se od njih očekuje da »povuku kola« na svim frontama.

Portreti svih junakinja u posljednjem su prizoru predstave napravljeni bez teksta, u crno-bijeloj tehnici, koja ne daje nikakve sumnje da se ženski rad može, doduše zakratko, prekinuti zbog nekog suđenja ili kakvog profesionalnog interesa, ali onda uvijek slijedi povratak kući i preuzimanje tereta kuhanja, pospremanja i organiziranja svakodnevice. Da i ne govorimo o tome koliko autorica drame podcrtava nepromjenjivost društvenih hijerarhija, u kojima muškarci odlučuju, a žene im služe. Ovdje najprije pratimo krizu oko samog procesa provođenja pravde u kojima siromašne, fizičkim poslovima izraubane žene kao porota po prvi put imaju priliku također sudjelovati u odlučivanju, a zatim krizu zbog toga što saznaju u međusobnom razgovoru, i na kraju treći, najdublji slom, zbog načina na koji jedna od velikašica tiho »presudi« okrivljenici mimo bilo kakvog proceduralnog postupka.

Intenzitet likova

Sve su glumice posvećene svojim ulogama, ali neke su postigle i izniman intenzitet svojih likova. Među porotnicama, na prvom se mjestu izdvaja Jadranka Đokić kao ogroman motor ljudskog angažamana i glumica koja plijeni dosljednošću svog altruističkog fokusa. Lana Barić upravo je veličanstvena kao pribrano poštena i dostojanstvena, a kasnije isto toliko ogorčena nerodilja. Alma Prica na scenu donosi mini studiju klasnog licemjerja, odigranu pomalo i s humornom žestinom zapadanja u zabranjenu ljutnju. Ivana Boban sjajna je kao duboko traumatizirana majka koja naglo odlučuje progovoriti o svojim i tuđim tajnama, tako da novostima koje iznosi »pokosi« čitavu okupljenu grupu. Mirta Zečević usred suđenja ima vrlo uvjerljivo odigranu krizu srednjih godina, oko čega je ostatak žena nastoji razumjeti i utješiti. Olgi Pakalović polazi za rukom i topla naivnost i hladna bezdušnost (teška kombinacija, bliska liku optuženice u drami), a Ksenija Marinković vlada scenom svojim postojanim unutarnjim fokusom stamenog mira i životnog iskustva. Iva Mihalić igra ženu koja grize i laje kao bijesan pas, da bi na kraju pokazala najveći kapacitet za milost. Što se tiče uloge optužene Sally koju igra mlada glumica Lana Meniga, njezin izbor ljutite mahnitosti i podsmješivosti ostavio me ravnodušnom. Možda je to bio cilj glumice, ne znam, ali nemam dojam da se stvarno spustila pod kožu psihotičnog ponašanja svoje junakinje. Svakako je riječ o glumačkoj umjetnici koja ima emocionalnu karizmu. Ali koja baš zato ne smije ostati samo u vanjskoj gesti, nego i na (mnogo) dubljem analitičkom kopanju, sondiranju, propitivanju svoje uloge (sve je uvijek u nijansama).

Čudim se što u HNK-u nemaju priliku igrati i druge upečatljive mlade glumice, primjerice Maruška Aras i Nikolina Prkačin, za koje mi se čini da su također sposobne nositi inovativni repertoar mladih ženskih rola, a i dokazale su se višestruko u rolama koje su dosad odigrale na nezavisnoj sceni.

Režijska kompetencija

Shvaćam i da je odluka redateljice bila pomaknuti okrivljenicu (i fizički) u pozadinu HNK-ove pozornice, ali to je toliko bitna uloga da joj se moralo otvoriti preciznije istražen unutarnji prostor – ne samo za bunt, nego i za opsesivno sljedbeništvo seksualnog partnera, kao i za paranoidnu shizofreniju, koja sigurno tinja iza čitave te očajničke epizode bijega u »romansu s ubojstvom«. Sjetimo se filma »Rođeni ubojice« Olivera Stonea kad govorimo o tom paketu.

Što se tiče ritma čitavog uprizorenja, kao jedne od glavnih kvaliteta rada na svakoj kazališnoj pozornici, Marina Pejnović je besprijekorna. Od početnih ritmiziranih udaraca prilikom ženskog obavljanja kućanskih poslova, preko »disanja« trosatne predstave dinamičkom izmjenom intimističkih fokusa i korskih dionica, Pejnović misli predstavu vrlo cjelovito i ima istančan osjećaj za scensko vrijeme. Pomaže i scenografija koja nenametljivo spaja živu izvedbu i filmske dionice, scenski pokret koji prati »rojenje« slika tako da dopušta i svakodnevnu i poetsku gestu (posebno zamrznute scene zagledanosti u beskraj nebeske ne/pravde), kao i glazba koja puni pozornicu emocionalnim tonovima, u koje je u jednom trenu uključena i pjesma Kate Bush »Running up that hill« (1985.).

Čitava predstava ostavlja dojam da je glavna misao redateljice bila pokazati da žene ili mogu doći do točke međusobne solidarnosti i podrške, ili im zbilja prijeti vječnost patrijarhata, s njegovim najsurovijim dimenzijama. To je iznimno važna i vjerujem točna poruka jer je jedan od glavnih razloga zašto feministička scena ima vrlo slabu javnu moć upravo ludilo međusobnih podjela, pri čemu se stalno proglašava tko je »ispravnija«, a tko manje ispravna feministkinja. Mene to podsjeća na religiozno i stranačko forsiranje jednoobraznosti unutar neke grupe, umjesto da se, kao u tekstu Lucy Kirkwood, pronađe ono što nam je zajedničko i politički akutno važno kao društvena agenda, pa da se onda tome zajednički i posvetimo.

Sadizam osvete

Spomenimo i da su se u programskoj knjižici u izradi HNK-a konačno pojavila relevantna imena mladih kritičara (Ana Fazekaš i Luka Ostojić) te da je unutra tiskana i sama drama »Nebeski svod«, zbog čega valja pohvaliti urednika knjižice Zlatka Vidačkovića. Ono što mi se čini najvrednijim u ovoj izvedbi, međutim, ima veze s načinom na koji se otvara tabu milostivog zadavanja smrti, kao i lažne pravednosti koju sa sobom donosi legalna procedura kroz svoj »pravdom« potkrijepljen užitak ubijanja, točnije sadističkog provođenja osvete, kroz koncept smrtne kazne. Riječ je i o komadu koji je prije mjesec dana u Ljubljani premijerno postavio Sebastijan Horvat, dakle vjerojatno možemo očekivati i neku skoru beogradsku i sarajevsku izvedbu (uvijek postoje drame koje su u modi), ali svakako bih istaknula da mi se režija Marine Pejnović čak i u širem kontekstu pristupa ovom komadu na europskim pozornicama čini apartnom i umjetnički originalnom. Smjernicom mogućeg oporavka najsvečanije i najtrulije hrvatske pozornice: drame HNK-a.