Tradicija prigodnih koncerata uoči Nove godine prisutna je u brojnim sredinama i vrlo često osim kulturnog, predstavlja i značajan društveni događaj kojem mnogi žele nazočiti. Potaknute poznatim Novogodišnjim koncertima iz Beča, brojne organizacije slijede ovu tradiciju i svojoj publici pokušavaju upriličiti poseban glazbeni doživljaj.

Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca iz Rijeke također njeguje ovakav pristup što je, očigledno, pozitivno prihvaćeno od strane publike koja, sudeći po prilično ispunjenom gledalištu, pokazuje interes za čak pet izvedbi u Rijeci.

U srijedu 29. prosinca održan je treći po redu koncert nazvan »Novogodišnji koncert – 1001 noć« pod ravnanjem maestra Valentina Egela i u izvedbi Riječkog simfonijskog orkestra.

Vizualni dojam na ulasku u dvoranu bio je primjeren izazovnim vremenima u kojima se nalazi kulturna scena i odavao je dojam skromne, ali dostojanstvene proslave praznika koji dolazi.

Naziv »1001 noć« sugerirao je orijentalni kolorit u programu što je, također, na prvi pogled konceptualno prihvatljivo i zanimljivo, posebno u kontekstu odmaka od ponešto potrošenih »lakih« nota valcera i polki.

Pristup izboru programa u tom smislu valja pohvaliti, kao i popratni tekst pod naslovom »Putovanje svijetom mitova i bajki prema novoj godini ispunjenoj nadom« u kojem potpisani autori Valentin Egel i Riječki simfonijski orkestar publici objašnjavaju ono što će na koncertu moći i čuti.

Lijepo zamišljeno, ali ipak nešto slabije ostvareno.

Sibelius, Nielsen, Borodin

Prvi dio koncerta činila su tri djela različitih skladatelja: »En saga« Jeana Sibeliusa, suita »Aladdin« (op. 34./FS 89) Carla Nielsena i Borodinovi »Polovjecki plesovi« iz opere »Knez Igor«.

Sibeliusovo djelo manje je poznato široj publici i njegovo uvrštavanje u program mitova i bajki opravdano je činjenicom da je riječ o skladateljevoj namjeri skladanja »simfonijske pjesme bez programa«, odnosno davanja mogućnosti slušatelju da sam u svojoj glavi, »koristeći vlastitu maštu i emocije«, osmisli ono što glazba treba ispričati. Ipak, radi se o ponešto manje »veselom« djelu koje u svom dvadesetominutnom trajanju ne zvuči previše bajkovito i novogodišnje.

Dodatan problem, što je slučaj i s mnogim drugim izvedbama tijekom koncerta, stvarala je činjenica nejasno izbalansiranog gudačkog korpusa u orkestru: samo 8 prvih i 6 drugih violina nasuprot moćnom trojnom sastavu puhača teško je mogao dočarati svu suptilnost i boje zvuka koje su potrebne.

Tako, primjerice, početni dijelovi »En sage« s divisi rastvorbama u gudačima nisu bile salivene, a što je očita namjera skladatelja, već su bile previše artikulirane. Općenito, izvedba je bila ponešto kruta i zgrčena te se vidjelo da djelo nije repertoarno.

Aladdin

Uslijedila su tri stavka suite zvučnog naziva »Aladdin«, koji su svakako opravdano uvršteni u koncept programa i kojima su objašnjenja vrlo jasno iskazana, ali je nakon izvedbe bilo potpuno jasno zašto ovo djelo nije popularno i zašto Nielsen nije odveć poznati skladatelj.

Naime, stavak »Tržnica u Ispahanu« u kojima skladatelj dijeli orkestar na nekoliko skupina koji sviraju potpuno različite glazbene motive s elementima poliritmije ili polimetrije odlično je zamišljen, ali od zbunjenosti u publici skladatelja je spasila jedino dirigentova šarmantna dosjetka i gotovo scenski nastup koji je vjerojatno i jedino što se od te izvedbe može zapamtiti.

S velikim uzbuđenjem očekivao se i kraj prvog dijela koncerta i izvedba »Polovjeckih plesova«. No, odmah na početku postalo je jasno da u izvedbi ne sudjeluje zbor koji se, valja naglasiti, u posljednje vrijeme manje pojavljuje na izvedbama u Kazalištu, čak i u onim dijelovima ili skladbama gdje je skladatelj to izričito napisao.

Činjenica je da se »Polovjecki plesovi« ponekad izvode i bez zbora, ali je isto tako neosporna činjenica da se to ne čini kad se radi o produkcijama u kojima se promišlja ozbiljno i to ponajviše zato što je ljudski glas i tekst koji se pjeva važan i neodvojivi dio ovog glazbenog broja.

Osim toga, jasno je navedeno da se radi o ulomku iz drugog čina opere »Knez Igor« pa je onda i pošteno da se ponudi ono što se ponuditi mora.

Konačno, zbor bi osim užitka publici ponudio i dobar balans dirigentu i orkestru jer bi tempa učinio točnijima pa se ne bi dogodilo da zbog brzine pomanjka artikulacija solista puhača ili gudačkih dionica u dijelovima Allegro vivo ili Presto.

Šeherezada

Drugi dio koncerta nakon stanke započeo je prvim stavkom simfonijske suite »Šeherezada« Nikolaja Rimski-Korsakova koja je bila vrlo dobro izvedena s jasnom koncepcijom, dobrom dinamikom i angažiranim pristupom svih izvođača.

Koncertni majstor Ivan Graziani lijepo je izveo solističku dionicu i svakako ga valja ohrabriti za daljnje solističke nastupe. Preludij za 1. čin opere »Lohengrin« Richarda Wagnera uslijedio je kao druga točka drugog dijela i bio je, sa stručnog aspekta, možda i najzanimljiviji dio koncerta.

Naime, kako je već spomenuto, postava orkestra bila je potpuno neprikladna za skladbe koje traže velik korpus (kao npr. Sibelius ili u ovom slučaju Wagner) pa je bilo zanimljivo gledati borbu gudača da nadomjeste manjak ljudi.

Mora se reći da su to činili stoički i prilično uspješno, posebno koristeći vibrato kojim su izišli iz Wagnerovog mitskog ambijenta, ali i osigurali toliko potrebno fraziranje i prelijevanje zvuka posebno u melodijskim skokovima ili prijelazima s jedne žice na drugu.

Završetkom Wagnera publika je napokon nakon sat i četrdeset minuta uzdahnula vidjevši da se bliži toliko očekivana glazba obitelji Strauss, i to samo jednog predstavnika – Johanna ml.

Razlog zbog kojeg se upravo ova glazba koristi na novogodišnjim koncertima jest, između ostalog, i sveprisutni humor, virtuoznost, lakoća stvaranja željenog ugođaja i popularnost melodija.

Prvi je na programu bio »Egipatski marš« u kojem je jednostavno podbacio orkestar i to u pjevanju – središnji dio skladatelj je zamislio kao orkestar koji pjeva i svira, što je dio već spomenutog humora.

No, orkestar je to činio toliko preko volje da je možda bolje bilo preskočiti navedenu skladbu, a to je pokazao i pljesak koji se nije nimalo razlikovao od korektnog pljeska upućenog prethodnim neštrausovskim skladbama.

Valcer »Tisuću i jedna noć« također je manje poznat pa su bljesak oduševljenja izazvali tek »Trič-trač polka«, valcer »Ruže s juga« i, posljednja na programu, polka »Pod gromovima i munjama«.

Izvedbe su bile vrlo temperamentne i kvalitetne, posebno u smislu valcera koji su posebno problematični jer valcer nikada nije samo jedan ples, već niz plesova koji traju prilično dugo i mogu biti dosadnjikavi.

Valentin Egel odlično je iskoristio ovu činjenicu nepredvidivim promjenama tempa u B-dijelovima određenih valcera ili izbjegavajući tradicionalna ritardanda u prijelazima što je svakako bila dobrodošla svježina izvedbe koja je iznenadila publiku (što je dobro), a ponekad i orkestar (što je manje dobro).

Nezaobilazni dodaci

Na kraju su izvedeni valcer »Na lijepom plavom Dunavu« i »Radetzky marš« kao nezaobilazni dodaci, a publika je, napokon, mogla biti zadovoljna.

Pohvaliti svakako valja iskorak u programskom smislu, ali i izvedbu orkestra koji je bio na visini zadatka, čak i u onim dijelovima u kojima im objektivne okolnosti nisu išle u prilog.

Dirigent je temperamentno vodio sve izvedbe i pokazao da partituru poznaje onako kako treba.

Kritiku treba uputiti na ponešto predug »ozbiljni« dio programa i necjelovite izvedbe u kojima ne sudjeluje dovoljan broj potrebnih izvođača. Publika je stojeći ispratila sve izvođače gromoglasnim, ali kraćim pljeskom.