RIJEKA U posljednje vrijeme u kazalištima je postalo uobičajeno premijerama nazivati izvedbe koje to nisu: nakon stanke s izvedbama, a u želji da se poveća broj premijera u sezoni, uprave često iste naslove s ponekom glumačkom ili pjevačkom promjenom u podjeli nazivaju premijerama, iako bi pravi naziv koji je kod nas uvriježen bio »svečana obnova« ili nešto slično. U ovoj sezoni kazališta Ivana pl. Zajca iz Rijeke ipak se mogu pronaći i neke prave premijere poput one koja je izvedena u srijedu 24. studenoga, a radi se, ni manje ni više, nego o »Čarobnoj fruli« Wolfganga Amadeusa Mozarta.

Opera koja to zapravo nije (riječ je o formi singspiela, mješavini opere i dramske predstave zbog govornih dijelova između glazbenih brojeva), jedno je od najpopularnijih djela ovoga skladatelja, ali i opernog programa kazališnih kuća diljem svijeta uopće. Neki glazbeni brojevi toliko su popularni da ih znaju gotovo svi. Ipak, radi se o posljednjoj Mozartovoj »operi« koja u svojoj jednostavnosti predstavlja i određeni vrhunac skladateljevog opusa jer se u izvrsnoj glazbi očitavaju duboka filozofska i ezoterijska promišljanja. Na prvi pogled dječja priča s mitološkim elementima, a ujedno prozvana i masonskom operom, »Čarobna frula« od svoje praizvedbe 1791. godine ne prestaje očaravati umjetnike i publiku.

Redateljski koncept

Izvedba u »Zajcu« ponudila je riječkoj publici doista nešto novo i na tome treba čestitati cijelom ansamblu. Bravo! Činjenica je, doduše, da je vrlo teško i pogriješiti ukoliko se zadovolje neki osnovni kriteriji: podjela uloga, autorski tim i scenska i tehnička realizacija. No, krenimo redom. Redateljsku palicu preuzela je Renata Carola Gatica, inače ravnateljica Hrvatske drame koju je riječka publika do sada mogla vidjeti i zapamtiti po režijama mjuzikala, a koja također, prema vlastitim iskazima i životopisu, gaji poseban senzibilitet za dječje predstave. Upravo je posljednje iskoristila u »Čarobnoj fruli« ne oklijevajući redateljski koncept usmjeriti upravo tako. Opravdano se može postaviti pitanje je li dobro ovako kompleksnu predstavu obojiti dječjim kazalištem u koje je ubačena opera, ali ovdje je to učinjeno odmjereno i na pravi način.

Kritika se može (a možda i mora) uputiti jedino na kršenje opernih uzanci poput izdržavanja aplauza na otvorenoj sceni. Naime, redatelji često teže »protočnosti« izvedbe i tjeraju izvođače da se ne zaustavljaju na kraju scena ili arija ukoliko postoji aplauz publike, što je doista krivo jer je tada potrebno pričekati kraj pljeska i tek onda krenuti dalje. Navedeno se ne odnosi na brojeve u kojima postoji zaigra, a koje je očito i skladatelj osmislio kao one u kojima nastavak radnje slijedi odmah. Slično se odnosi i na početke govornih dijelova nakon glazbenih brojeva, u koje se upada bez da se pričeka potreban trenutak odjeka upravo odslušane izvedbe.

Scenografija i kostimografija

Redateljici su, sukladno viđenome, najviše pomogli koreografi (Carlos Huerta Pardo i Michele Pastorini), kao i skupina studenata Glume i medija pod vodstvom Mile Čuljak, koji su potpuno suvereno odradili svoje zadatke transformirajući i poneke manje dinamične dijelove izvedbe u nešto zanimljivo, a ponekad i vrlo humoristično (»Das klinget so herrlich«). Scenski pokret čak nije ometao ni izvedbe sporijih arija u kojima kanoni opere nalažu scensku mirnoću, već je, upravo suprotno, značajno pomogao solistima u upečatljivosti i cjelovitom dojmu izvedbe.

Oblikovatelj svjetla Dalibor Fugošić primjereno je dizajnirao rasvjetu, a možda ponajveća kritika može se uputiti kostimografkinji i scenografkinji Sandri Dekanić, ali ne zbog neznanja ili loše prosudbe, već zbog »jeftinoće« korištenih materijala. Naime, scenografski elementi izrađeni su mahom od tkanine koja u bilo kojoj reflektorima jače obasjanoj sceni izgleda zgužvano i pomalo banalno. Dekanić je u nekim kostimima pokazala svoj poznati talent (Tri dame, Monostatos, Kraljica noći i sl.), ali je, možda iz financijskih razloga, drugdje napravila manje dobre kompromise. S obzirom da se radi o predstavi s visokim potencijalom, šteta je tim veća, a i publika se nada većoj raskoši, pogotovo sada kada iz »Zajca« kažu da dobro posluju i da smanjuju dugove.

Orkestar i zbor

Glazbeni dio predstave predvodio je mladi Valentin Egel, koji je pokazao dobro poznavanje stila (što je i očekivano s obzirom na njegovo njemačko porijeklo). Iako bi orkestar (koncertni majstor Anton Kyrylov) možda želio detaljnije pohvale i više redaka u ovom tekstu, istina je da ovdje on nije u prvom planu, već je, kao i vrlo često u operi, pratnja scenskoj igri. Iznimka je poznata uvertira koja je izvedena dobro i uredno s jasnim konceptom. Tempo prvog Allegra bio je nešto brži, ali je otpor orkestra učinio svoje te je, unatoč mjestimično preglasnim limenim puhačima i udaraljkama, djelomično režirana uvertira uspješno okončana. U kasnijem tijeku izvedbe orkestar je precizno pratio pjevače, a eventualni manjak čujnosti ponekih solista krivnju nikako ne prebacuje na orkestar. Zbor koji je uvježbala Nicoletta Olivieri iz loža je u smanjenom sastavu sudjelovao u izvedbi, također uredno, ali bez ikakve režijske uloge, što je šteta i što zasigurno nije dobro za jedan operni zbor.

Solistički korpus

Zvijezde večeri u solističkom korpusu su bili Darija Auguštan kao Pamina i Filip Filipović kao Tamino i to točno tim redoslijedom. Mladi tenor pokazao je izniman talent i sigurnost u izvedbi uloge, kako pjevački tako i glumački, dok je Auguštan apsolutno pokazala da suvereno vlada ulogom i da je spremna za »veće« pozornice. Njezin piano potkraj arije »Ach, ich fühl’s« bio je naprosto fenomenalan. Jednako dojmljiva, ali ipak manje tehnički precizna bila je Viktorija Đurđek kao Kraljica noći kojoj je u izvedbi pomogla »poznatost« taktova njezinih arija. Tijekom cijele predstave Đurđek je pokazala da vlada ulogom, ali u drugoj ariji postoji manji prostor za napredak, posebno u kontroli intonacije tonova visokog registra, što je za mladu pjevačicu neuobičajeno pa se možda radi o trenutnoj indisponiranosti ili bolesti.

Slavko Sekulić kao Sarastro pojavom je dobro izvršio povjerene zadaće, iako su obje arije bile izvedene u nešto bržem tempu, što može biti i dirigentova odluka koju (možda) valja propitati. Scenski i glumački najdojmljiviji bio je svakako Ivan Šimatović kao Papageno. Iako nije idealnoga glasa za ovu ulogu, njegove scenske mogućnosti toliko su dobre da uspješno kompenzira sve poteškoće pomalo »težih« visina. Čestitati mu treba i na nošenju perike koju, doduše, iz nejasnih razloga nije imao u svojoj posljednjoj sceni s Papagenom. Dojmljiv je bio i Marko Fortunato u karakternoj ulozi zlog Monostatosa, a Papagenu je korektno izvela mlada Gabrijela Deglin koju se u kasnijim izvedbama planira za ulogu Pamine što, prema viđenome, neće biti lak zadatak. Tri dame (Vanja Zelčić, Lorena Krstić i Sofija Cingula) razigrano su sudjelovale u izvedbi, ali ostaje nejasno zašto jedino one nisu govorile svoj tekst, već je redateljica uvela tri glumice (Serena Ferraiuolo, Ana Marija Brđanović i Noemi Dessardo).

Glumačka ekipa

Od glumačke ekipe značajan doprinos dali su Edi Ćelić i Giuseppe Nicodemo kao svećenici, a iste uloge u pjevačkom su smislu izveli Dario Dugandžić i Martin Marić. U zajedničkim dijelovima dominirao je Marić, a Dugandžić se predstavio ponešto muklijim tonom glasa koji, uz pravilan odabir uloga, može zvučati zanimljivo. Na kraju valja spomenuti i miljenike publike, Tri dječaka koja su u riječkoj izvedbi bile djevojke Laura Valenčić, Lina Banić i Leda Turato, a koje su uvježbale Suzana Matušan, Ana Jakšić i Iva Peračković. No, valja reći da unatoč hrabrom nastupu vokalna priprema nije bila odrađena kvalitetno jer glasovi nisu odisali potrebnom snagom koja se očekuje od djevojaka (a ne djece). Ipak, to ne umanjuje njihov značajan doprinos izvedbi.
Na kraju valja zaključiti da je Rijeka dobila jednu kvalitetnu i uspješnu predstavu, unatoč manjim nedostacima. Iako je trosatna izvedba možda preduga za učenike osnovnih škola, iz »Zajca« su početkom sezone najavili i verziju za djecu, koja je za sada, nažalost, odgođena. Vrlo dobro ispunjeno kazalište u srijedu je pravim aplauzom nagradilo sve umjetnike, a s nestrpljenjem se očekuju i nove izvedbe s promjenama u pjevačkoj podjeli.