Krajem prošle godine krenula je inicijativa iz Rijeke – HNK Ivana pl. Zajca pozvao je na osnivanje konzorcija hrvatskih narodnih kazališta. U svojem pozivu iz »Zajca« podsjećaju da je prošlo već više od pola godine od potpisivanja Sporazuma o suradnji pet nacionalnih kazališta, a njegove glavne stavke i zaključci u kazališnim programima sezone 2021./2022. rezultirali su tek jednom jedinom dogovorenom koprodukcijom. Stoga riječki HNK smatra potrebnim žurno i konkretno krenuti dalje, tragom Sporazuma. U tom smislu učinio je i korak više te je pozvao na osnivanje konzorcija svih hrvatskih narodnih kazališta – uz posredovanje, kulturno-političku, pravnu i financijsku podršku Ministarstva kulture i medija.

Sporazum o suradnji pet nacionalnih kazališta potpisan je 3. svibnja 2021. godine, no u novu sezonu nacionalna kazališta ušla su samo s jednom koprodukcijom, onom riječkog i osječkog HNK-a, dok su dogovori o razmjenama predstava tek u tijeku. Pritom, smatraju u riječkom HNK-u, da se HNK u Zagrebu izolirao od svih drugih nacionalnih kazališta, premda upravo njemu država financira redovni program s više sredstava nego što dobivaju, zbrojeno, sva druga nacionalna kazališta: gotovo 7 milijuna kuna samo za program HNK-a u Zagrebu, naspram 5.750.000 ukupno za program svih četiriju nacionalnih kazališta u Rijeci, Splitu, Osijeku i Varaždinu u 2021. godini.

Zbog toga »Zajc« poziva na ugovorno povezivanje, odnosno međusobno obvezivanje na suradnju, a ne samo sporazumno deklarativno iskazivanje namjere, što bi u konačnici, prema predloženom modelu suradnje, rezultiralo ravnopravnošću i ravnomjernošću, decentralizacijom, raznolikošću programa te povećavanjem produkcijskih kapaciteta i kvalitete programa svakog pojedinačnog HNK-a.
Preduvjet takvoj usustavljenoj i ravnopravnoj suradnji je predloženo minimalno povećanje programske financijske potpore Ministarstva kulture i medija kazalištima u Splitu, Osijeku, Rijeci i Varaždinu, tako da tim nacionalnim kazalištima dodjeljuju sredstva jednaka iznosu udjela Ministarstva u financiranju programa zagrebačkog HNK-a. Svako nacionalno kazalište u tom bi slučaju 10 posto od sredstava za program koja osigurava Ministarstvo izdvojilo za razmjene predstava, a 10 posto za koprodukcije.

Prema idealnom modelu suradnje, u razdoblju od 2023. do 2026. godine Ministarstvo kulture i medija postupno bi povećavalo programsku financijsku potporu nacionalnim kazalištima u Splitu, Osijeku, Rijeci, a razmjerno i Varaždinu, tako da tri nacionalna kazališta koja su sastavljena od triju umjetničkih cjelina/ansambala (Drama, Opera, Balet), dakle Zagreb, Rijeka i Split, za realizaciju cjelokupnog programa, pa onda i suradnje putem konzorcija, dobivaju jednaka sredstva, a razmjerno se povećavaju sredstva i za Osijek (dva ansambla: Drama i Opera), te Varaždin (samo dramski ansambl, uz intenzivan glazbeni i glazbeno-scenski program manjih formata). Osim ravnomjernosti financiranja produkcije programa, pa posljedično i ravnopravnosti pet nacionalnih kazališta i njihovih lokalnih i regionalnih publika, na ovaj način povećali bi se produkcijski kapaciteti i kvaliteta programa svakog pojedinačnog HNK-a, dok je jedan od ciljeva i povezivanje s programima festivala Splitsko ljeto, Dubrovačke ljetne igre, Varaždinske barokne večeri, Muzički biennale Zagreb, Osječko ljeto kulture, Riječke ljetne noći…

Kao dugogodišnja pratiteljica kazališnih zbivanja sjećam se da je sličnih ideja za boljom suradnjom i povezivanjem HNK-ova bilo i ranije, no u praksi se malo toga realiziralo – dogodila bi se pokoja razmjena predstava, kakva koprodukcija, »posuđivanje« nekog segmenta predstave i slično. Istina je i da su ostali HNK-ovi u neravnopravnom položaju u odnosu na zagrebački HNK. Mnogo puta raspravljalo se i o tome trebaju li državi veličine Hrvatske tolika nacionalna kazališta, kao i o njihovim zastarjelim modelima funkcioniranja. No, neke ozbiljnije promjene zapravo se nikada nisu dogodile. Ideju o konzorciju stoga bi trebalo podržati, jer su povezivanja hrvatskih kazališta važna – i iz produkcijskih i iz financijskih razloga, a mogla bi rezultirati i onim što bismo kolokvijalno nazvali razmjenom »svježe krvi« među ansamblima i na svim drugim razinama.