Malo je domaćih režijskih profesionalaca koji stvarno inoviraju prostor izvedbe, a još manje redateljica koje dramaturški suvereno eksperimentiraju s poetskim slikama i poemama. Zato treba dobro zapamtiti ime Rajne Racz: mlade umjetnice režije koja je odlučila spojiti poeme Miroslava Krleže i Marka Ristića, »Simfonije« i »Turpitudu«, kao i dvojicu prijatelja i pisaca čiji se zajednički nazivnik postojano oblikuje kroz revolucionarnost literarnog jezika, a ne stranačkog politikanstva. Jer iz današnje perspektive takozvani »sukob na ljevici« iz tridesetih godina prošlog stoljeća djeluje pomalo farsično. Činjenica je da su se intelektualci tada vrlo ozbiljno izjašnjavali »za ili protiv socijalne književnosti«, odnosno »za ili protiv nadrealizma«, ali drugo je pitanje zašto je itko vjerovao da je moguće razdvojiti vizionarstvo (nadrealizam) i kritiku ekonomskih uvjeta eksploatacije i ljudskog stradanja (marksističku umjetnost)? Odakle piscima ideja da nadrealizam nije revolucionaran? Ili da socijalna književnost ne smije vidjeti više od dokumenata?

Rasprave o tome je li Krleža »dovoljno« partijski čovjek, odnosno je li njegov najbolji prijatelj, beogradski pjesnik i kritičar Marko Ristić »previše« nadrealist, danas djeluju kao politička bitka za moć unutar različitih anarholijevih frakcija, u kojoj svi jedni drugima broje »nedovoljno angažirana« krvna zrnca. I nitko nikome nije dovoljno dobar; dovoljno ispravan; dovoljno progresivan. Strašno je i pomisliti, ali slična situacija raskola unutar redova socijalnih reformista prisutna je i dan-danas: još uvijek nema jedinstvene anarhozelene ljevice, nego je lijevi pokret sustavno slabljen unutarnjim podjelama i netrpeljivostima; dramama sitnih, ali tobože nepremostivih razlika. Ima, dakle, valjanog razloga zašto igrati apsurd takozvanog prvog domaćeg velikog »sukoba na ljevici«, baš kao i cjeloživotno prijateljstvo Krleže i Ristića. Obojica su, naime, bila imuna na ideologije umjetničkog podobništva. Kako onog sovjetskog, tako i onog francuskog. Kako onog komunističkog, tako i onog larpurlartističkog.

Scena bjesnila

U prostoru nekadašnje Palače Vranyczany-Dobrinović (današnjeg Hrvatskog inženjerskog saveza), na adresi Berislavićeve 6 u Zagrebu, otvara se predstava koja za svoj prostor bira veliko stubište s galerijom iznad i ispod raskošnih kamenih stuba te u nekoliko izvedbenih dvorana. Taj prostor aristokratske palače, nije, međutim, uzet kao pohvala raskoši, nego njezino komadanje. Jer čitavo su vrijeme tom veličanstvenom neobaroku suprotstavljeni Krležini i Ristićevi tekstovi o ratu u Španjolskoj, o gladi, nemanju posla, strahu za goli život, žudnji za kidanjem lanaca. Osim toga, publika »trga« palaču (»arkade« iz Krležine poeme) i svojim stalnim promjenama perspektive gledanja. Krećemo se prostorom. Ponekad pratimo događaje odozdo, ponekad odozgo, ali većinom su izvedbeni fokusi mnogostruki (jedan performer stoji na prozoru, drugi je istodobno u posebnoj niši u zidu, ostatak raspoređen i po podu i iza pokretnog paravana). I premda taj namjerno nejedinstveni, svjesno raskomadani prostor podsjeća na poetiku Branka Brezovca, čija je Racz učenica, na sceni nema Brezovčeve dramaturške mašine koja melje zanos, polako ali sigurno pretvarajući ga u neki moment gorčine i ironije.

Naprotiv, sve je u »Simfonijama/Turpitudi« puno upravo onog klicajućeg momenta koji obilježava i Krležu i Ristića kao pjesnike: »akorda nebeskih žica« (skladatelj: Marin Živković) te pohvale istinitosti i otpornosti same umjetničke igre. Teško je dočarati atmosferu ove izvedbe. Ona je ekstatična i s velikom lakoćom postiže da se glumačka izvedba, posebno Pan kojeg igra majstorski ekspresivan i glazbeno precizan Fabijan Komljenović, baš kao i sjajno odabrani par Krleža (Ivan Simon) i Ristić (Marko Kasalo) kreću kroz jezik, zvuk, prostor i otvorenu imaginaciju gledatelja na izrazito snoviti, koliko i politički provokativan način. Recimo, Ivan Simon igra vrlo mršavog, krhkog i pogurenog Krležu koji ne može izgovoriti »č« i »dž«, umjesto toga svemu što kaže dodaje mekoću »ć« i »đ«. To nije dokumentarna činjenica o Krležinom govoru, nego glumačko autorstvo: Simon mu poklanja malu posvetu kajkavskom i ruskom jeziku, koji također na nekim mjestima meko zaokreću u šuštanje, ne štektanje.

Emocionalna tijela

Inače je poznato da je Krleža bio fizički snažna osoba, čak i da je u jednom trenutku na ulici zaustavio kočiju s podivljalim konjem, ali Simon ne igra dokumentarnog Krležu. Nego Krležinu emocionalnu sjenu. Njegovu vezanost za Belu Krležu, suprugu i glumicu, kao i za najboljeg prijatelja Ristića. Na početku predstave Krleža imenom doziva svoju suprugu (»dečko moj«, tepa joj u predstavi) jer ona je jedan od njegovih glavnih oslonaca. Emocionalno tijelo ovog pisca doista jest vrlo, vrlo osjetljivo, gladno i krhko. I svaka čast mladom glumcu da se usudio to izraziti. I da se nije trudio odigrati Krležu kao spomeničku baštinu, nego list na vjetru. Odličan je i Kasalo kao Ristić. Blijed, frenetičan, odrješit, stamen. S izvanredno točnom ekavskom dikcijom. Vjerujemo u sve što izgovori kao da je to glumac osobno napisao. Opet, režija je uspostavila emocionalna tijela teksta, koja omogućavaju da čak i manje uloge budu fascinantne. Primjerice, Zdenka Šustić kao oštroumna, žestoka i čak pomalo stroga Bela Krleža ili Marina Žužić kao spokojna, dostojanstvena, senzualna Ševa Ristić. Damian Humski igra psa i fizičara Zvonimira Richtmanna, još jedno dokumentarno lice koje ljevici nije bilo »dovoljno lijevo«, a ustaše su ga streljali zbog toga što im je bio »opasni ljevičar«, čime na sceni dobivamo vrlo lucidan spoj emocionalnog tijela psa, sanjara i odmetnika. K tome, čini se da Humski naglašava gubitak gravitacije svojih likova, često »lebdeći« s neobičnim osloncima na predmete u prostoru.

A i mnoge protagoniste ove predstave »ubili su kao pse«, dakle za pseću rolu postoji mnogo razloga. Lovro Rimac igra potištenog, smoždenog Augusta Cesarca, a njegovu suprugu Mariju Vinski s pravom mjerom tihe vapajnosti izvodi Dora Čiča. No, rekla bih da glavno mjesto u čitavoj orkestraciji slika i likova ima maestralan Fabijan Komljenović kao Krležin Pan. On je ceremonijal meštar čitave izvedbe, ali pod time ne mislim kabaretskog zabavljača, nego neku vrstu »kozmičkog žonglera« (kako bi to rekao Mesarić). Komljenović otvara izvedbu tihim ritmom, »dahom« harmonike (izvodi njezino disanje bez nota), a zatim objavljuje da su i njega ubili u trenutku kad je strijeljan Lorca. On je žrtva ratova, šutnji, progona, logora, smaknuća, zatvora. Ali i dalje pjeva. Emocionalno tijelo ovog Pana istovremeno je prkosno i ponosno, divlje i neuhvatljivo – baš onakvo kakvo piše Krleža u svojim »Simfonijama«. Isti će Pan u jednom trenutku progutati ekstatičnu udicu ustaškog nacionalsocijalizma, ali i ispljunuti je. Jer ekstaza je njegova hrana i njome se ponekad možemo i otrovati. No, njegova će ga frula (također prisutna i svirana na sceni) uvijek iznova izliječiti. On je i klasični jarac tragedije kao »jarčeve pjesme«: toliko rogat da može probiti strah i suzdržanost čitave svoje zajednice.

Glazbeno kazalište

Dio glumaca ima ulogu i statista i kora (Anja Dragić, Saša Jokić, Mateja Medaković, Sara Zrnić, Bojan Berić, Marko Franković, Martin Matošević), u čemu se još uvijek razabire mladenačka boljka redaljice Rajne Racz: »glumac kao rekvizit scenske slike«. Ipak, čini mi se da je objektivizacija glumca ovom predstavom konačno prevladana i da nitko zapravo nije tretiran kao marioneta. To se vidi i po tome s koliko posvećenosti i unutarnjeg sagorijevanja glumci sudjeluju u projektu. Osobitu kvalitetu izvedbe čini glazba Marina Živkovića. Tamo gdje treba samo staviti akorde/akcente, glazba će biti intenzifikator tekstova. Ali tamo gdje ulazi u preradu različitih poznatih melodija s novim (Krležinim ili Ristićevim tekstom), glazba će biti brehtijanski izvođač. Glazbenost čitave izvedbe stvara i pažljivo uspostavljen pokret (potpisuje ga Kasija Vrbanac Strelkin), odnosno kretanje glumaca toliko je minuciozno koreografirano kroz simboličku gestu da ono također ima svoju muzičku dimenziju. I sami jezici Krležinih i Ristićevih poema i dopisivanja djeluju kao glazba.

Zapravo, dublje pitanje ove predstave za mene je mnogo više »što je to pjevanje«; što je klicanje suncu i duboka odanost riječima koje se ne mogu jednostavno pojmiti. Riječima kao što je, primjerice, Ristićeva »turpituda«. Izvorno značenje ovog latinskog pojma je »zao glas, odvratnost, sramota«. No Ristić je izjednačuje s psom i vučicom i ženom i delirijem svakog psa i kičmom i vijaduktom i čeličnom šinom istine (citiram iz poeme). Već sama činjenica da riječ može izaći iz svoje etimologije i konvencionalnog korištenja i uznemiravati očekivani poredak riječi (puno ljudi u gledalištu uopće nije bilo svjesno da »turpituda« nije izmišljena riječ), stvara osobit izvor glazbenosti i filozofske zapitanosti. Zapravo bismo ovu predstavu trebali usporediti s grčkom tragedijom: pjevanom, koreografiranom i prepunom poetske žestine. I tamo je glazbenost podrazumijevala i kvalitetu samog jezika i korištenje poznatih ritmova tužaljki i ratničkih budnica, odnosno postojalo je mnogo ritmova koji se odvijaju istovremeno i jedan drugoga pojačavaju i podcrtavaju. Tu iznimno rijetku kvalitetu imaju i »Simfonije/Turpituda«.

Prijateljstvo

Predstava se na diskretan način pita i što je motor jednog trajnog prijateljstva. Odgovor: dvostruka pasija, dvostruka ekstatičnost. U izboru prijatelja ima mnogo toga iracionalnog. I koliki nam samo sjajni, iznutra uistinu bogati ljudi ipak neće postati prijatelji. Ali povremeno se sretnu dvije osobe koje duboko rezoniraju, unatoč svim svojim razlikama. Krleža i Ristić srodni su po svojoj skepsi prema režimima koji piscima i građanima propisuju i propovijedaju, ograničavaju ih i nalažu im »korektne« poetike. Zbog te sklonosti divljem, neobuzdanom Panu obojica jedva preživljavaju Drugi svjetski rat, a i godine prije i nakon njega. Baš zato, njihovo je prijateljstvo prostor koji treba dalje istraživati. Predstava Rajne Racz stavlja ga onkraj bilo kakvih političkih interesa, što mi se čini vrlo točnim, kao i iscjeljujućim. Nakon gledanja »Simfonija/Turpitude« izlazimo iz kazališta prošireni, nadahnuti, »okupani« u intenzitetu i ljudske i poetske bliskosti ove dvojice eksperimentatora. Jedino što možemo poželjeti je da predstava dugo, dugo igra i da je pogleda i kompletna srednjoškolska (ne samo gimnazije, nego i strukovne škole) i što šira građanska publika, jer više će saznati o Krleži i Ristiću iz ove predstave, nego iz tolikih rasprava koje su napisane o njihovom poetskom i revolucionarnom gestusu. U režijskom i dramaturškom smislu, sigurno najzrelije djelo našeg recentnog glumišta. Nemojte ni za što propustiti ovu predstavu.