Operna pjevačica Kristina Habuš: 'Borovnica je za mene bila najteža riječ na svijetu'

Djeca su najiskrenija publika, to doista nije floskula. Na njihovom licu jasno vidite jeste li im dosadni, jeste li ih šokirali, zabavili, iznenadili - Kristina Habuš / Snimio Davor KOVAČEVIĆ

Volim se našaliti pa reći da u operi uvijek netko umre, u opereti završavamo sa šampanjcem, a u mjuziklu se i umire i pije šampanjac. Svaki od ova tri kazališna žanra ima svoje zakonitosti, kaže Habuš

povezane vijesti

Na Armadinoj tribini se pjevaju i Kim Wilde i John Fogerty. Kako su se pop i rock hitovi preselili na sportska borilišta
Diana Haller i Marin Blažević osmislili zanimljiv koncept. Presjek razvoja opere od samih početaka do sredine 20. stoljeća
Košarka i diplomacija mogu zajedno, sport je neutralna zona dijaloga

Njezin glas pred nas donosi čarobne svjetove nevažno slušamo li ga s partera, kauča ili iz kinodvorane. Strast koju gaji prema umjetnosti vidljiva je iz svake njene riječi. Poznata po svojoj nevjerojatnoj sposobnosti da oživi likove na pozornici i u svijetu animiranih filmova, Kristina Habuš umjetnica je koja svoju publiku nikada ne ostavlja ravnodušnom.

Naša sugovornica otvorila nam je vrata svoga svijeta progovarajući o raznovrsnoj, višedesetljetnoj karijeri: operi, mjuziklima i operetama, ali i o sinkronizaciji, botaničkoj nomenklaturi i džudu. Prije svega navedenog, Habuš nam je otkrila nedostaje li joj njezino matično zagrebačko Kazalište Komedija?

– Komedija je specijalizirana za mjuzikle i operete – »Jadnici«, »Gubec-beg«, »Jesus Christ Superstar« samo su dio velikih projekata koje sam radila u Komediji. Obilježili smo i godinu dana otkako izvodimo čuveni Disneyjev hit »Ljepotica i zvijer«, a svakom izvedbom sve više uživamo u prepunoj dvorani i ljudima koji nas nagrađuju stajaćim ovacijama. Naša zgrada je u obnovi, ali veselimo se povratku u nju – doma je, ipak, doma.

Kazališna magija

U posljednje vrijeme Komedija je napravila bum s, primjerice, mjuziklima »Ljepotica i zvijer« te »Jesus Christ Superstar«. Kako nastaju tako velike produkcije? Što vas posebno veseli unutar samog procesa?

– Da, kako sam rekla, »Ljepotica i zvijer« je pravi hit unazad godinu dana, brojni gledatelji dođu i više puta uživati u predstavi koja je zaista čarobna, odvodi vas u neki drugi svijet. Iz istog razloga, publika je odlično prihvatila i »Jesus Christ Superstar«, s kojim smo ljetos gostovali nekoliko puta. U Pečuhu i Brnu dogodila se prava magija, ne sjećam se da sam ikad ranije doživjela pljesak od 15 minuta. Poseban je to osjećaj, nagrada za sav trud, brojne probe, raspored koji ponekad zna biti i naporan i zahtjevan. Ali treba zapamtiti da nakon svakog napornog rada dolazi projekt koji publika obožava. Tako su nastali i »Ljepotica i zvijer« i »Jesus Christ Superstar«, to je ta kazališna magija koja obogaćuje život svakog umjetnika i koja nas sve u konačnici veseli.

U predstavi »Ljepotica i zvijer« / Foto : INES NOVKOVIC

Nastupali ste i u varaždinskom i u osječkom HNK-u, pjevajući u komadima »Zaljubljeni Shakespeare«, »Don Giovanni«, »Čarobna frula«, »La Boheme«… Vaš će izbor uvijek prije biti opera ili mjuzikl? Gdje pronalazite najviše zadovoljstva?

– U HNK-u Osijek debitirala sam kao Kraljica noći u Mozartovoj operi »Čarobna frula«, gdje mi je povjerenje ukazao maestro Filip Pavišić te otvorio vrata u našoj najistočnijoj nacionalnoj kući. U Osijeku sam se zadržala neko vrijeme, pjevala sam i ulogu Mimi u operi »La Boheme«, Đulu u »Eri s onoga svijeta«, Zerlinu u »Don Giovanniju« i neko vrijeme bila dio njihovog ansambla. Posljednje sam u Osijeku pjevala naslovnu ulogu Kneginje u opereti »Kneginja čardaša«. Opera ili mjuzikl – često me pitaju. Oboje je izazovno na svoj način, a svakom procesu pristupam kao da treniram za olimpijadu, dajem sve od sebe. Moj glas jest »operniji«, ali volim raznolikost u svemu, pa tako i u pjevanju. Uz operu i mjuzikl, ubacim i crtiće, dječje pjesmice, volim istraživati što sve moj glas može.

Obožavam sve, od korova do najkultiviranijeg cvijeća

Završili ste i agronomiju i obožavate bilje. Priča se po gradu da hodate po Botaničkom vrtu i nabacujete se, kao iz šale, s latinskim nazivima bilja. Koje biljke biste, i zašto, odabrali za zagrebački dnevni boravak?

– Po struci sam i agronom i nemoguća sam kad sam u prirodi (smijeh). U svakom sam grmu i na livadi, zato volim i planinariti jer uživam u šumi. Obožavam sve, od korova do najkultiviranijeg cvijeća i istina – većinom znam latinske nazive biljaka, na hrvatskom ih ne znam toliko. Laska mi i kad me kolege iz kazališta pitaju za savjet što da gdje posade, kako da spase biljku ili produlje životni vijek buketa koji su dobili nakon izvedbe. Omiljeni cvijet mi je suncokret, ali u dnevnom boravku imam samo kaktuse. Sve moje bilje je vani, u prirodi, gdje i pripada.

Koja je, iz vaše perspektive, razlika između opere, mjuzikla i operete?

– Svaki od ova tri kazališna žanra ima svoje zakonitosti. Međusobno su slični, ali i različiti. U mjuziklu imamo govorni tekst, na što ćete u operi rijetko naići. Opereta je svojevrsna poveznica između mjuzikla i opere, dok je u operi vokal u prvom planu. S druge strane, za sva tri žanra morate spajati pjevanje, ples, glumu, morate biti »scenični« te imati jako puno informacija u glavi. Volim se našaliti pa reći da u operi uvijek netko umre, u opereti završavamo sa šampanjcem, a u mjuziklu se i umire i pije šampanjac.

Najiskrenija su – djeca

Nakon više desetljeća rada, po prvi put postajete i dio lutkarske predstave »Velika tvornica riječi« koja premijeru ima 1. listopada i to u kazalištu Mala scena. S kojim ste se izazovima suočili radeći na lutkarskoj predstavi. Naime, rad na djelu za najmlađe nije vam nepoznanica. Kako teče proces? Što gledatelji mogu očekivati?

– Tako je, radim na animiranim filmovima i serijama, pa mi sadržaj za najmlađu publiku nije nepoznanica, a i na našoj »Ljepotici i zvijeri« imamo puno djece u publici koja nas vole dotaknuti, mašu nam, žele se fotografirati. Djeca su najiskrenija publika, to doista nije floskula. Na njihovom licu jasno vidite jeste li im dosadni, jeste li ih šokirali, zabavili, iznenadili. Upravo zato je rad na lutkarskoj predstavi za djecu izazov i svojevrsni susret s najstrožim kritičarima. S kazalištem Mala scena surađivala sam i ranije na mnogim projektima, a sada 1. listopada imam svoju premijeru predstave »Velika tvornica riječi«. Tu predivnu operu napisao je mladi kompozitor Borna Erceg, a režirala ju je Morana Dolenc. Ja ću pjevati jednu od tri paralelne priče, a partner na sceni bit će mi kolega Nikola Radoš, dok će me na klaviru pratiti Ana Dadić. Ova je predstava zapravo tri predstave u jednoj i uči djecu da trebaju znati pogledati situaciju iz perspektive svih sudionika, ne samo iz svoje.

S ton majstorima u studiju imam više prijateljskih trenutaka nego sa susjedima i međusobno se zezamo / Snimio Davor KOVAČEVIĆ

Kao operna pjevačica nastupali ste i u inozemstvu, a i usavršavali ste glas kod poznatog opernog vokalnog pedagoga Ire Siffa. Možete li povući paralele, kako stvari u opernom i kazališnom svijetu funkcioniraju vani, a kako kod nas? Što bismo mogli učiti od njih, a što bi oni mogli naučiti od nas?

– Pjevala sam nekoliko sezona i ljeta u Italiji, a gostovala sam i u Sjedinjenim Američkim Državama u sklopu Young Artist Program u Philadelphiji. Glazba je doista jedan univerzalni jezik koji svi ljudi u svim državama svijeta razumiju. Ona spaja svijet. Mozart svugdje zvuči isto, mi, kada radimo obrade poznatih mjuzikala s Broadwaya, glazba ostaje ista, svi znamo poznate melodije iz mjuzikala. Upravo ta univerzalnost glazbe omogućuje nam da se školujemo i u Hrvatskoj i u inozemstvu. Osoba koju smatram najzaslužnijom za svoje pjevanje je profesorica Dubravka Krušelj Jurković kojoj se i danas, nakon brojnih nastupa, obratim za savjet. Ira Siff u moj je život ušao preko vokalnog programa Canto, gdje sam na masterclassu u organizaciji Privatne glazbene škole »Iva Kuprešak« upoznala tog divnog čovjeka koji je vrhunski profesionalac. On mi je pomogao da »otvorim glas« onako kako nisam mislila da je uopće moguće. Za nas je, kao i za vrhunske sportaše, kvalitetan trener važan za uspjeh i dugu karijeru. Svaka država ima nešto za ponuditi, iz svake kulture se može učiti. Ja volim Hrvatsku, volim svoj Zagreb, tu sam rođena, tu živim cijeli život i tu želim i nastaviti živjeti. Lijepo je otići na usavršavanje u inozemstvo, razmijeniti znanja i iskustva, postoje neke razlike. Primjerice, mi ovdje imamo stalne ugovore u kazalištu, što ne postoji u svim državama. U pojedinim zemljama produkcije su puno veće, puno se više ulaže u kulturu. Mi, s druge strane, imamo državne i privatne glazbene škole, dio školskog programa su odlasci u kazališta, u sklopu nastave srednjoškolci također dolaze na opere… Mi puno više radimo na odgoju publike nego što se to, primjerice, radi na Zapadu.

Ne mogu zamisliti dan bez sporta

Ptičica nam je šapnula da ste, prije pjevanja, bili i državna prvakinja u džudu. Koliko vam je sport pomogao u karijeri i životu?

– Ni danas ne mogu zamisliti dan bez sporta. Uvijek nađem vremena za fizičku aktivnost, nekad je to teretana, nekad trčanje, planinarenje, joga… Džudom se, nažalost, više ne mogu baviti zbog ozljeda. Isprva mi je bilo čudno jer sam ga počela trenirati kao klinka i trenirala sam do polovice fakulteta. Džudo me naučio disciplini, upornosti, razvio mi je motoriku i preporučujem svakom roditelju da upiše svoje dijete na bilo koji sport. Džudo me naučio da, dok ne naučiš i ne navježbaš, nema odustajanja, pa se time vodim i u pjevanju. Još uvijek kod kuće imam svoj kimono i on me uvijek podsjeti da bez truda nema ni rezultata. Sport me naučio imati snažnu psihu, kako ne pasti pod tremu, ali i kako stisnuti zube kad je teško.

Svijetli glas

Mnoge generacije, uključujući i vlastitu, odrastale su uz vaš glas! Kako je došlo do sinkroniziranja?

– U studiju u kojem radim tražili su dječje svijetle glasove, a kao sopran imam svijetli glas. Na preporuku redatelja Marka Jurage prije gotovo 13 ili 14 godina otišla sam na audiciju, prošla sve castove i tako je krenulo.

Zasigurno ste, kao djevojčica, gledali crtane filmove. Koji su vam likovi ostali u najljepšem sjećanju i zašto?

– Još uvijek gledam crtiće. Nakon sati i sati snimanja znam doći doma i pogledati crtić. Veseli su, optimistični, poučni, podižu raspoloženje. Kad sam bila mala, najdraži crtići su mi bili »Štrumpfovi« i »Tom i Jerry«, pa kad sam prošla na castu za Štrumpfetu i Ptičicu Tweety zaista sam ostvarila svoje dječje snove. Sretna sam što im mogu dati glas i uveseljavati svakodnevno brojnu djecu.

Kako gledate na umjetnost crtanih filmova i njihov značaj? Utječu li likovi iz crtanih filmova na vas?

– Baš kako ste rekli, napraviti dobar animirani film je prava umjetnost. On treba imati priču, biti zanimljiv, pun boja, dobre glazbe, zanimljivih likova, obrata. Trenutno radim na sinkronizaciji jednog pametnog i edukativnog crtića »Silly Sundays« koji djecu uči životu i sprema ih za sve što ih čeka. Kao i u svakom poslu i svakoj umjetnosti, ima dobrih, kvalitetnih crtića i onih manje takvih. Ja sam jedno veliko dijete tako da, kao što sam ranije rekla, i dalje obožavam gledati crtiće. Kad mi kažu da sam neozbiljna, kažem im da pratim konkurenciju.

Trenutno radim na sinkronizaciji jednog pametnog i edukativnog crtića »Silly Sundays« koji djecu uči životu i sprema ih za sve što ih čeka – Kristina Habuš / Snimio Davor KOVAČEVIĆ

Koliko je improvizacije potrebno prilikom davanja glasa u crtanim filmovima? Kako izgleda proces davanja glasa općenito?

– U sinkronizaciji nema improvizacije, sve je točno određeno i svaki lik ima točno određenu intonaciju koju mora imati, točno određen karakter, tempo kojim govori – poput osobe mora biti uvijek isti, prepoznatljiv. Ja mu mogu dati »malo Kristine«, ali primjerice Tweety mora biti Tweety. Osim toga, lik ima otvorena usta određeno vrijeme, morate sve izgovoriti prije nego zatvori usta, ako ima iznenađen izraz lica, morate to i glasom prikazati, zvučati iznenađeno. Dosta je finesa na koje treba paziti.

Možete li ispričati neku duhovitu anegdotu sa snimanja?

– Ja stalno imam neku anegdotu. S ton majstorima u studiju imam više prijateljskih trenutaka nego sa susjedima i međusobno se zezamo. Jednom prilikom sam bila na dijeti zbog jedne uloge, trebala sam smršavjeti, a u studio sam došla gladna i bila – nemoguća. Od tad mi dečki iz studija govore da uvijek imaju nešto za jesti kad dolazim. Zna biti i zabavnih situacija s izgovorom, uhvati te smijanje. Jednom je riječ borovnica za mene bila najteža na svijetu.

Kao ciganka Manja u opereti »Grofica Marica«

Učim u tramvajima

Iza nas je premijera vašeg animiranog filma »Mia i ja«, a slijedi nam premijera filma »Psići u ophodnji«. Zašto su ta dva crtana filma posebna? Vjerujem da vam ovaj potonji puno toga predstavlja, s obzirom na to da već 12 sezona u TV serijalu »Psići u ophodnji« posuđujete glas liku Skye.

– »Mia i ja« jedan mi je od najdražih serijala koje sam radila i bila sam tužna kad smo završili snimanje. Crtić se prikazivao na televiziji, a onda su me ove godine zvali iz Duplicata da je izašao film te da bih opet trebala posuditi glas Miji. Crtić je u Hrvatskoj režirao redatelj Marko Juraga, onaj isti koji me preporučio i uveo u taj svijet i koji je danas moj prijatelj. Mia je predivna vila i cijela priča mi je zaista srcu draga. »Psići u ophodnji« su serijal koji se na televiziji emitirao 12-13 sezona i ja sam posuđivala glas ženskom psiću Skye. U novom filmu naziva »Psići u ophodnji: Moćan film« upravo je Skye protagonistkinja, a njene avanture pogledajte u kinima.

Koga biste voljeli portretirati, a niste imali prilike? Kako u kazalištu, tako i u crtanom filmu?

– Od opernih uloga tu je svakako Tosca. Od operetnih sam si ispunila želju i pjevala Kneginju, a od crtića sam jako željela biti Maša u crtiću »Maša i medo«, ali nisam mogla izaći na cast kad se tražio glas u Hrvatskoj. Nije nam bilo suđeno, možda, jednom…

Pred kraj – kako sve to stignete?!

– Sve se može postići dobrom organizacijom vremena. Zapravo me najviše koči putovanje tramvajima i busevima. Nisam vozač, pa mi pola vremena odlazi na promet, no koristim to vrijeme kvalitetno pa u tramvajima učim uloge.