Vjerojatno će neki smatrati nepriličnim pisati glazbenu kritiku za neki koncert koji ima humanitarni karakter, posebno u vrijeme rata.

I doista ovaj tekst nije bio planiran kao glazbena kritika, ali je nakon koncerta komorne glazbe »Andrey Gugnin i Vadym Kholodenko za Ukrajinu« u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca doista šteta ne napisati i izvještaj, ali i pravu kritiku.

Zašto? Pa zato što je koncert bio vrhunski.

Koncertni život u Rijeci, barem ako je suditi po glazbi koju nazivamo »klasičnom«, nije odviše bogat i uglavnom se odvija oko kazališta ili ponekih sporadičnih organizacija koje tu i tamo nešto organiziraju.

Govoriti o nekoj sezoni teško je moguće, a posebno kad je u pitanju komorna glazba. To je velika šteta, jer su upravo takvi koncerti prilika da se publika odgaja i razvija, posebno ako su koncerti pomno pripremljeni i dobro izvedeni.

No lamentiranje o nedostatku koncerata komorne glazbe brzo je osuđeno na propast već na prvi pogled u publiku u kojoj, u pravilu, ima jako malo popunjenih mjesta.

Ipak, ako se organizaciji koncerta pristupi na više različitih načina, uključujući i dobru vidljivost u javnosti, uspjeh nije nemoguće ostvariti.

Ovaj koncert pokazao je da unatoč činjenici da se radi o koncertu na kojem nastupaju samo dvojica pijanista publika može dobro ispuniti dvoranu.

Komentari koji su se u gledalištu mogli čuti bili su apsolutno fantastični, a tijekom izvedbe poneki uzdah odobravanja također je bio prisutan.

S obzirom na to da se radi o koncertu humanitarnog karaktera vjerojatno su mnogi bili motivirani doći da bi pomogli u teškim vremenima rata, ali upravo to i jest zanimljivo, jer su nakon koncerta izašli i pomalo zaljubljeni u, možda, novootkrivene tajne komorne klasične glazbe i glasovira.

Odličan program

Ovaj koncert imao je i još nekoliko odličnih poveznica, među kojima posebno valja istaknuti program koji je izveden. Debussy, Silvestrov, Chopin i Skrjabin ipak su skladatelji koji ponekad mogu biti zahtjevni za uho koje nije naviklo slušati klasiku.

Pronaći poveznicu među ovim djelima također nije lako, ali sve to u potpunosti je logično, domišljeno i povezano.
Prvo djelo pod nazivom »Crno i bijelo« C. Debussyja zapravo je suita za dva klavira, koje je nastalo 1915. godine u jeku Prvog svjetskog rata i samo nekoliko godina prije smrti skladatelja.

Osim toga, prilika da se uživo čuju dva glasovira koji zajedno sviraju nije tako česta pa je ovaj početak koncerta bio uistinu impresivan, a ne treba zaboraviti ni vizualni dojam dva koncertna glazbala koja na pozornici stoje jedan nasuprot drugom kao da isprepliću svoje žice.

Dvojica pijanista također su na neki način željeli ispreplesti svoju poruku mira, jer se radi o Andreyu Gugninu iz Rusije (kojeg je publika u ožujku mogla čuti na simfonijskom koncertu »Večer klasike«) i njegovu kolegi Vadymu Kholodenku iz Ukrajine.

Nakon prve točke uslijedile su »Bagatele«, op. 1, ukrajinskog skladatelja Valentina Silvestrova, koji, također u kasnijem skladateljskom razdoblju, promišlja o »uzvišenoj beznačajnosti u kojoj nema ništa osim… glazbe«.

Nazvavši ove glazbene minijature »duetom s tišinom« skladatelj nikako nije pogriješio, a pijanist Kholodenko ih je izveo gotovo savršeno pronalazeći tonsku boju za koju možda nismo ni znali da postoji i unijevši tišinu i lebdeći zvuk u svaki kutak dvorane do te mjere da smo postali svjesni i tihog zujanja ventilatora na visećim reflektorima.

Taj nevjerojatni trenutak u kojem je mnogima bilo neugodno i disati, a kamoli kihnuti, nikoga nije ostavio ravnodušnim.

Odličan recept

Andrey Gugnin probudio je dvoranu antologijskom »Baladom br. 4 u f-molu«, op. 52, poljskog skladatelja F. Chopina, u kojoj se opet provlači motiv rata i oca koji iščekuje povratak trojice sinova.

Gugnin je ovaj put pokazao zavidnu pijanističku razinu, bez obzira radi li se o virtuoznim pasažama, suptilnim melodijama ili grandioznom fortissimu: skladbu je izveo čvrsto, sigurno i stilski odmjereno.

Za kraj koncerta ponovno su nastupila obojica solista kao duo (jer duet su dva pjevača, a duo dva svirača) izvevši skladbu »Prometej: Poema vatre« ruskog skladatelja A. Skrjabina.

Pohvalno je što Skrjabin nije izletio s repertoara kako to u posljednje vrijeme često viđamo na koncertnim pozornicama u kojima se izbjegavaju ruski skladatelji, a što je zasigurno kulturocid.

O Skrjabinovu opusu može se govoriti mnogo, a dobri poznavatelji reći će da je »Prometej« zapravo djelo napisano za orkestar.

No u ovom slučaju obradu za dva glasovira napravio je Skrjabinov prijatelj, a kasnije i biograf Leonid Sabaneev, koji je jako dobro poznavao i razumio skladateljeve ideje.

Originalno je djelo zamišljeno kao audiovizualni doživljaj za glasovir koji emitira i svjetlost različitih boja, ali u vrijeme Skrjabinova života (preminuo je 1915.) takva izvedba nije bila moguća.

Minimalan svjetlosni efekt dvorane koja izvedbu prati od potpunog mraka na početku do pune jačine rasvjete na kraju izvedbe decentno ju je upotpunila, a publici pružila još jedan zanimljiv trenutak.

O pijanističkoj kvaliteti dvojice pijanista ne treba ni govoriti, jer je ona bila na zavidnoj razini, što se moglo vidjeti tijekom dinamične, zahtjevne i ponekad iscrpljujuće dvadesetominutne izvedbe.

Ipak, potpuno neovisno o solistima, možda je orkestralna izvedba ovog djela ponešto zanimljivija i zasigurno tonskim bojama bogatija.

Na kraju valja spomenuti i činjenicu da je cijeli koncert trajao samo sat vremena, a Gugnin i Kholodenko su dostojanstveno održavali protočnost pa je na samom kraju, nakon što je zasluženo izveden i jedan kraći dodatak, jedna gospođa u publici rekla: »Šteta što je gotovo!«

Recept je to koji bi trebali slijediti svi umjetnici: publiku treba ostaviti da želi više, a ako je izvedba dobra aplauz dolazi sam od sebe, čak i kad se izvodi program koji se slabije poznaje i rijetko može čuti.

Sav prihod od koncerta namijenjen je za pomoć Ukrajini, a ta bi pomoć morala biti velika ako je suditi po vrhunskom koncertu kakvog, u njegovim programskim, izvedbenim i misaonim aspektima nemamo prilike čuti tako često.