ZAGREB – U HNK-u Zagreb gostovala je portugalska predstava »Pendulum« redatelja Marca Martinsa, u sklopu projekta »Prospero«. Sredovječne žene polagano izlaze iz gledališta i penju se na pozornicu koja izgleda kao pokrajnja prostorija nekog trgovačkog centra. Čuje se razglas koji prenosi obavijesti za kupce, vlak ili metro u daljini, struganje teških kolica za prijenos robe, popularna muzika sa zvučnika. Desni plan scenografije čini zajednički stol, nekoliko stolaca, aparat za kavu. Lijevi plan zauzima stakleni paravan iza kojeg naslućujemo tijelo koje leži, na čijem je zidu upadljivo ogledalo raskošnog mesingovanog okvira.

Svaka od sudionica ima svoju priču o stizanju u Europu, točnije u Portugal, iz smjera Brazila. Većina ih na mjestu odlaska ostavlja partnere, djecu, stare roditelje. Ali stigle su ovamo u nekom od valova ekonomskih migracija, zbog veće plaće, nerijetko i izgledne političke sigurnosti. Bez obzira na stupanj obrazovanja, u Europi ih čekaju poslovi rada u dućanima ili skrbi i čišćenja. Najtraženije su njegovateljice starijih osoba. Zatim spremačice i čistačice. Sve rade u »supermarketu Europa« kao prodavačice, ali pritom stara Europa duboko oskudijeva upravo programima skrbi za stare ljude, zbog čega uzimaju i poslove u domovima za umirovljenike ili na privatnim adresama nemoćnih starijih osoba. Imigrantice, dakle, često rade po dva posla: jedan u supermarketu, drugi kroz skrb za nemoćnu osobu. Redateljska odluka je da u nepravilnim razmacima, tijekom ispovijedi okupljenih žena, »zaslijepi« publiku jakim svjetlom uperenim prema očima gledatelja, neprekidno naglašavajući moment buđenja, trzaja iz uspavanosti, gubitka iluzija.

Tijelo koje se njiše

Na samom početku izvedbe pratimo polagano presvlačenje ženske grupe u radne uniforme, točenje kave iz automata, razgovore koje vode mobitelima, međusobna čavrljanja. Redatelj Marco Martins i glazbenica Tia Maria Producoes stvaraju bogat akustički krajolik u kojem se ispovijedni glasovi miješaju s radnom svakodnevicom, ali i zvukovima omiljenih glazbenih ritmova glumica. Nije samo stvar u tome što žene kažu, nego i u načinu na koji njihova tijela na sceni nikad ne podliježu do kraja logici »radne snage«. Uvijek se malo plesno ljuljaju, istežu ruke, ritmički koračaju, zibaju kukove, mašu glavama, kruže laktovima. Jedna od njih kaže da im je crkva zabranila lokalni ples batuque, jer se svećenstvu činio previše lascivan. Riječ je o plesu koji se izvorno plesao kao ritual plodnosti na Zelenortskim otocima (portugalski: Cabo Verde), a karakterizira ga polagana pa sve brža vrtnja ženskih kukova. Čim se taj pokret »citira« u kontekstu okupljenih žena, njegova putenost odmah donosi na pozornicu i osobitu radost, razgaljenost, zaigranost, žudnju, vitalizam.

Foto HNk Zagreb

Tijekom izvedbe erumpiraju i druge vrste plesa, od onih vezanih za suvremeni pokret u klubovima, do pojačanih ritualnih trešnji čitavog tijela, svaki puta poništavajući kapitalistički kontekst »funkcionalnog tijela« u kojem ove žene neprekidno borave i rade. Kad ne plešu, drže se umorno, skromno, suzdržano i gotovo na rubu socijalne automatike. Mogli bismo reći da je to glavna tema ove predstave: kako žensko tijelo ne odustaje od svojeg plesnog zanosa i putenog dodira, dapače upravo je u plesu pohranjena njihova nepokoriva osobnost.

Usamljena Europa

Još jednu zanimljivu dimenziju predstave čini jednoobraznost svih priča o manjku slobodnog vremena, niskoj zaradi, neostvarenim snovima useljenica. Portugal nije obećana, već jako usamljena zemlja. »Ovdje u supermarketu nitko ni sa kim ne smije razgovarati«, priznaje jedna radnica. »Ne smijemo se ni glasno smijati, ni pjevati.« Zato se radnice okupljaju gotovo u tajnosti, diskretno produljujući vrijeme svojeg presvlačenja u uniforme i započinjanja radnog vremena. Jako dobro znaju da je na cijeni distanca, koja pod stare dane dovodi do toga da većina bolesnika za koje se brinu njegovateljice bolno žudi za bilo kakvom vrstom fizičkog kontakta ili dodira. Ali stari kontinent toliko je uvježbao izolaciju da ona u starosti postaje neizdrživa, koliko i normativna. U slobodno vrijeme, obično kasnije navečer, protagonistice ove predstave nešto nabrzinu skuhaju i gledaju sapunice. Prije spavanja molitva. Kultura, dakle, nastaje švercanjem plesa i međusobnog povjeravanja, »između redova«, u kratkim sekvencama dok šetaju nekim hodnikom s jednog na drugi posao, čekaju jedna drugu, kasne na posao.

Pa ipak, upravo su ti momenti njihova druženja, pričanja priča i plesa pravi egzistencijalni kapital. Elane Galacho, Emanuelle Bezerra, Fabi Lima, Juliana Tedoro Alves, Maria Gustavo, Alexa Barros de Pina i Nadia Fabrici osvajaju svojom neposrednošću i otvorenošću, posve u skladu s pričom o tome kako je »neugledni« kos sretniji od »bogatog« pauna, jer kos ne izgleda spektakularno, ali svaki dan ima u sebi dovoljno radosti da pjeva. Tako i ova predstava prenosi na publiku mogućnost da najugroženije socijalne slojeve vidimo kao mjesto međusobnog osnaživanja, udruživanja, međusobnog poticanja zaigranosti i užitka, kao i stabilnog unutarnjeg dostojanstva protagonistica. Politički, nijedna od ovih žena nije poražena, iako živi i radi u vrlo teškim uvjetima. A to je ujedno i energija čitave predstave: kapitalizam velikog supermarketa Europa nije baš toliko svemoćan da ugasi izbijanje prkosne radosti ženske svakodnevice. Kako pokazuje i James Scott u svojoj knjizi »Oružje slabih: svakodnevni oblici protesta siromašnih« (1985.), politički otpor ne mora se služiti velikim revolucijama, bunama i ustancima. Scottov uzorak malazijskog stanovništva buni se tako što »vuče noge, kasni na posao, traljavo ga obavlja, pravi se da ne zna i ne razumije stvari koje zna i razumije, krade gdje god stigne, ljenčari«. I mi kao kolonijalna zemlja jako dobro znamo pružati tu vrstu otpora. I možda je baš zato zanimljivo razmisliti kako čuvamo i gradimo vlastiti protest u ekonomskom sustavu »slobodne Europe« koja tolikim radnicima svjesno ukida kulturu – ali zato im osigurava višestruku radnu eksploataciju. Možda će glavna bitka 21. stoljeća biti ona za kulturu, za preživljavanje poezije i plesa, a ne vodu, naftu ili litij.