ZAGREB – Ozren Grabarić glumački postavlja Gordogana u epohi američkog predsjednika Donalda Trumpa, dakle nije neobično da ovu genocidnu mašinu od lika igra kao da je u pitanju »simpatični« sociopat, klaun, široko nasmiješeni šarmer bez pokrića. Sve smijem, ništa mi nije zabranjeno, moja moć je bez ikakvih zakonskih, a kamoli etičkih granica. Pravda? Ha, ha, ha. Grabarić kao Gordogan ima čak i patinu duboke socijalne pristojnosti, on zna što se pristoji, a što ne pristoji (ipak je prije masovnog ubojice bio konjušar), dakle to je »štalska otmjenost«, ali i dalje svijest o manirama (makar u tragovima). Točnije rečeno, Grabarićev je Gordogan kombinacija slatkorječivosti i beskrupuloznosti.

Kao takav, kralj je paradoksalno i zvijezda publike. Projekcija našeg neobuzdanog ega: uzimam što želim, a što mi smeta: caf, caf, caf. Uništavam. Kako je naš ego nezasitan i uvijek gladan, tako i Gordogan grabi i grabi sve dok ne ostane sam na pozornici. Znamo već mnogo takvih kraljeva: Agamemnon, Shakespeareov »Macbeth«, Jarryjev »Kralj Ubu«… Gordogan se na njih nastavlja kao svojevrsni bajkoviti ornament pomahnitalog vlastoljublja.

Svijet se zove vješala

U (konačno) izvrsno opremljenoj programskoj knjižici koju urednički za HNK potpisuje Dina Vukelić, Lada Čale Feldman govori o tekstu Radovana Ivšića kao o »labirintičnoj šumi«, što je veoma točna slika i arhetipske i političke strukture ovog komada. »Kralj Gordogan« je, naime, napisan u Zagrebu i zabranjen za izvedbu 1943. godine, s time da se zabrana ne mijenja do 1979. godine, kad ga u Teatru &TD režira Vlado Habunek. Tekst je do kasnih sedamdesetih doživio čak pet francuskih inscenacija i kultni status cenzure u jugoslavenskom kontekstu (usput budi rečeno: i danas se jedan od naših najboljih časopisa zove Gordogan), tim više jer se Ivšić u tom istom međuvremenu jugoslavenskog socrealizma javno oblikuje i kao jedan od najžešćih protivnika Krleže. Za Krležinu sljedbu, Ivišić je naprosto infantilan. Zašto se skriva iza nadrealizma, zašto ne proziva izravno? Kakva je to »naivna« bajkovitost? Ali za Ivšićeve ljubitelje, u koje se i sama ubrajam, Ivšić više kaže rečenicom: »Podanik će mi zaklati krvnika, krv mu grbavu« i aliteracijom (ponavljanjem samoglasnika), muzikom svojih psovki, nego bilo kakvim korištenjem svakodnevnog jezika i feljtonističke prozivke.

Foto Marko Ercegović

Ivišić, naime, ne samo da uprizoruje verbalno nasilje kao jezik ove drame, nego ulazi u problematiku potpuno poludjelog jezika. Sve ono što je u jeziku zavodljivo, a to su stilske figure, alegorijske teme, muzikalnost riječi, sve je u »Gordoganu« postalo oružje ili dijagnoza. Pisac, dakle, misli da jezik u sebi više nema resurse stvaranja slobode. On je rimovan kao reklamica, ali jednako tako i ubojit. S druge strane, isti se taj jezik drame »Gordogan« može slušati i kao slavljenje ritmičnosti jezika, koja odlaskom u apsurd, u ekstrem samoponištavanja, pokreće i vlastitu regeneraciju. Recimo, lik Odana kaže: »Prije nego ti srce tri puta udari, bit ćeš satrt, smlavljen, mrtav, uništen, rastrgan, razmrskan, raznesen.« Jezično, to je gotovo pa ekstaza nasilja, koja se urušava u samu sebe. Zato je Ivšić zanimljiv za redatelje i glumce kojima je bliska poezija na sceni.

Rene Medvešek odličan je izbor za pristup »Gordoganu«, jer sve što je Medvešek ikada napravio u domaćem teatru zapravo je nastalo ivšićevskim tragom. I Medvešeku (nepravedno) zamjeraju infantilnost i bajkovitost, a i kod Medvešeka se nipošto ne radi o »jednostavnijem« poimanju svijeta. Naprotiv, njegov je glumac posve namjerno očišćen od socijalnog programiranja i pozvan da bude sama zaigranost. Kao da čujemo redateljeva francuskog brata, velikog Jacquesa Copeaua: »Glumac mora imati reflekse za igru«. Ili: »Glumac je iskrenost divlje mačke«. Imaju li naši glumci reflekse za igru? Ozren Grabarić svakako, on je maestralno zaigrani Gordogan, od flamenca koji pleše u crvenim kožnim cipelicama na peticu do brkova nad suknjom, srodnih kritici mačizma riječke rokerske skupine LET3 (kostimografkinja: Doris Kristić). I scenografija Tanje Lacko je najjednostavnija moguća, ali duboko svjesna zvukovnosti dramskog predloška: nepravilno rezane daske koje se izdižu prema stražnjem planu pozornice, s obiju strana porubljene metalnim i drvenim udaraljkaškim instrumentima koji vise na drvenim okvirima, kao nešto između cijevnih zvona, zvona-šipki, visećih ksilofona, limenih cijevi i jednog gonga. Gotovo svaka replika je ozvučena, tako da vitezov korak zvecka, a Gordoganovi udarci i ubojstva također imaju svoje muzičke akcente (glazba i animacija zvuka Matija Antolić). Vješala su istovremeno i postolja za instrumente i instrument ubijanja, što je ponovo lucidno scenografsko rješenje.

Gluma se zove mošt, a ne vino

Medvešek navodi kako je odabirom mladih glumaca u HNK-u htio napraviti posvetu Habunekovoj »Družini mladih« i svakako je entuzijazam Habunekove družine moguće usporediti s entuzijazmom glumačkih pripravnika zagrebačkog HNK-a. Vitez i dvorski čupač očiju je Marin Klišmanić, Luda je Ivan Colarić, Tibelica Tesa Litvan, Luna i Krvnik je Marin Stević, Bijela je Lana Ujević, Tinatin je Igor Jurinić, a Odan je Kristijan Petelin. No, to je i niz mladih umjetnika glume koji još uvijek nisu precizno i muzikalno ušli čak ni u standardni hrvatski jezik (ne želimo čuti naglaske i trajanja vokala ni Dalmacije ni Dalmatinske zagore u jeziku dramatičara koji piše na štokavskom standardu), a pritom su svi ti mladi ljudi već afirmirani glumci. To nam nešto govori o velikoj Ivšićevoj temi: pomanjkanju brige za jezik i posebno za poetski jezik. Glumac koji je školovan na kolokvijalnim kaldrmama jezika ulice i internetske polupismenosti sad odjednom mora hodati po užetu poezije.

Foto Marko Ercegović

Svi okupljeni glumci imaju scensku prisutnost, povremeno i karizmatičnost, ali padaju s užeta stiha vrlo lako. Najmanje Kristijan Petelin i Marin Stević, ali zapravo bi jezik ove izvedbe trebalo brusiti još nekoliko mjeseci, što bi se moglo dogoditi novim izvedbama, ali samo ako uz glumce bude stalni jezični savjetnik koji treba nastaviti rad ujednačavanja akcenatskih melodija malog ansambla. I na samim je glumcima odgovornost da porade na standardu: to nije bilo ispod časti zvijezdama našeg glumišta kao što su bili Pero Kvrgić, Fabijan Šovagović ili još uvijek Rade Šerbedžija. Točan jezični standard na kazališnim daskama ne bi se ni u kom slučaju trebao tretirati kao anakronizam. To se vidi i u sjajnoj glumi Ozrena Grabarića, čija snaga se ni u jednom trenutku ne gubi zato što je akcenatski točan. Dapače. Jezična točnost pojačava sve ostale glumačke izvedbene nijanse.

Refren o pokoljima

Dramaturginja Ana Prolić promijenila je završetak Ivšićeva komada: umjesto antibajke koja završava psihotičnom samoćom Gordogana koji je sve oko sebe pobio, Prolić dovodi na scenu glumački kor koji recitira »pjesmicu« o tome kako su bakicu pojeli rakovi. U tom elegičnom duhu na publiku se spušta mrak. Čitava se priča o Vitezu koji bi mogao zaustaviti Gordogana, ali umjesto toga juri za šumskom vilom Tibelicom, premeće iz groteske u elegiju. Općenito se Medvešekov »Gordogan« nije htio približiti Harmsovim antibajkama niti tradiciji satire. Radije klizi svojevrsnom melankolijom igre kao okrutnosti. Ivšić je eksplicitno napisao da nikome ne želi davati upute kako igrati »Gordogana«, dapače inzistirao je na tome da je tekst pojačano evokativan i otvoren tumačenjima baš zato da »svatko raste« na njegovu tekstu kako hoće.

U drugoj izvedbi nakon premijere glumci kao da tek počinju hvatati konce Ivšićeva razuzdanog jezika: formulacije kao magije, čarobnjačke inkantacije (gotovo gatanja), ali i formulacije kao duboke međusobne okrutnosti, »noža iz vedra neba«, kako veli Ivšić. Svi mladi glumci su mnogo više u tijelu, nego u jeziku. Zaigranost njihove geste mogla bi čak proći kao pantomimska predstava. Ali upravo je Ivšić svjedok koliko na jeziku poezije moramo mnogo više raditi, više ga brusiti, doći do one sigurnosti u jezik koju imaju vrsni britanski i njemački glumci, toliko sigurni u standard da ga mogu bogato nijansirati i varirati. Unatoč tome, »Gordogan« je na HNK-ovoj pozornici živ i dubok. Važno je da njime svoj novi mandat ravnateljice drame Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu otpočinje dramatičarka Tena Štivičić, od koje se očekuje da će centralnoj kazališnoj instituciji vratiti umjetnički integritet. »Kralj Gordogan« je sigurno korak u tom smjeru. Ujedno je i predstava koja voli, razumije i slijedi Ivšića, vraćajući ga matičnom glumištu.