OPATIJA – Gordana Boban, članica glumačkog ansambla Kamernog teatra 55 u Sarajevu, nastupila je nedavno u Rijeci, na Festivalu malih scena u predstavi »Sjećaš li se Dolly Bell?« koja je osvojila nagradu publike. Zaljubljenica u »daske koje život znače«, najviše voli nastupati u kazalištima, ali je tijekom karijere glumila i u filmovima, te u hit-seriji »Lud, zbunjen, normalan« tijekom koje se ulogom tajnice Ivane približila širem krugu publike ispred malih ekrana. Kako će nam otkriti o sebi, glumu nije odabrala kao životni poziv, već je gluma odabrala nju i učinila joj život dinamičnim i ispunjenim. Naime, još je u ranom djetinjstvu postala članicom Kulturno-umjetničkog društva »Radnik« u Livnu gdje je rođena. I danas pamti svoj prvi nastup i ulogu lastavice u »Sretnom princu« Oscara Wildea. Kada nije na putu zbog angažmana u predstavama, živi sa svojom obitelji, suprugom, snimateljem Mirsadom Herovićem, i sinom u Sarajevu. Ona je žena, majka, glumica… Ili, kako je sama »poredala riječi«, majka, žena, glumica…

– Naravno da sam najprije bila žena, zatim majka, no htjela sam samo naglasiti koliko mi je u životu važna moja majčinska uloga! Ja sam Gordana Boban Herović, rođena sam 1967. godine u malom bosansko-hercegovačkom gradu Livnu i 1986. godine sam upisala Akademiju scenskih umjetnosti u Sarajevu na odsjeku glume. Završila sam Akademiju, udala se, rodila sina i danas radim u Kamernom teatru 55 u Sarajevu…

Odlazak i povratak u Sarajevo

Nije lagano upisati Akademiju, mnogi pokušavaju, a vama je to iz prve pošlo za rukom…

– Često spominjem taj moj put, kako je sve krenulo… Nikad u životu nisam sanjala o tome da ću postati glumicom, niti je to bila moja želja. Volim reći da je gluma sama došla nekako po mene i povela me tim putem. U ranim danima osnovne škole recitirala sam u školskim priredbama, pjevala u zborovima, pa onda u srednjoj školi ušla u kulturno-umjetničko društvo »Radnik« i igrala ulogu za ulogom, išli smo na festivale amaterskih teatara… Obično su u žiriju sjedili i ljudi koji se ovim poslom profesionalno bave i oni su ocijenili da mi je mjesto na Akademiji. Kada sam završila srednju školu, otišla sam u šestom mjesecu na prijemni za Akademiju i primili su me… Dok sam kao članica »Radnika« prvi puta nastupila u ulozi lastavice u »Sretnom princu«, prvu profesionalnu ulogu sam na drugoj godini Akademije odigrala u »Hasanaginici«, te smo nas dvije studentice u alternaciji igrale ulogu najstarije kćeri, sultanije. Predstavu je režirao prof. Boro Stjepanović koji je bio moj šef klase. Bio je to moj prvi profesionalni ugovor koji sam potpisala. Akademija je inače bila jedno prekrasno iskustvo, ali nimalo jednostavno, niti lagano. Naime, na Akademiji student provodi vrijeme od 10 sati ujutro kada započinju predavanja, sve do 19 sati. Onda smo ostajali preko noći napraviti vježbe za sutradan. Imali smo zahtjevan program, ali s druge strane jako veseo i zabavan, raznolik i nikada nam nije bilo dosadno.

Kako se nadalje razvijala vaša karijera?

– Od tog prvog potpisa ugovora nadalje, dobivala sam poslove jedan za drugim. Postala sam članicom glumačke ekipe Otvorene scene Obala i igrala u predstavi »Tetovirano pozorište« Mladena Materića, kultnoj predstavi koja je u ono vrijeme osvajala međunarodne nagrade na svim relevantnim festivalima. Imala sam sreću da su mi se zahvaljujući talentu i radu otvarala vrata i dobivala sam priliku za prilikom. I baš kada je sve trebalo krenuti na najjače i tko zna u što bi se to sve bilo pretvorilo, baš kada sam bila u naponu snage, sve je prekinuo rat 1992. godine. To je razdoblje kojega se ne želim sjećati niti prisjećati jer se radilo o iznimno teškim danima, teško je prisjećati se svega što se dogodilo Sarajevu… Uslijedio je odlazak u inozemstvo. Bila sam kratko vrijeme u Engleskoj, pa u Njemačkoj gdje sam radila svoj posao i igrala u predstavama i jedva čekala da se mogu vratiti u Sarajevo. Iz Sarajeva sam izašla 1993., a vratila se 1995., čim je potpisan Daytonski mirovni sporazum. Odmah sam 1996. dobila posao u Kamernom teatru 55 u Sarajevu gdje sam i danas, a neposredno nakon rata sam imala priliku gostovati i u drugim sarajevskim teatrima.

Situacija u kulturi

Kakva je danas situacija u kulturi u Bosni i Hercegovini?

– Nažalost, situacija u kulturi, a pogotovo kod nas u BiH je vrlo teška. Nastupa je sve manje i manje, situacija je teška i neizvjesna, ali… batrgamo se, ako je tako moguće sve to dočarati. Pokušavamo i dalje raditi svoj posao što uspješnije i to nam u Kamernom teatru uspijeva uz nekoliko zaista kultnih predstava među kojima je i »Sjećaš li se Dolly Bell?« s kojom smo nastupili u Rijeci… Volim svoj posao, volim glumu, valjda je to ono za što me Bog predodredio i ja sam taj poziv iznutra poslušala…

Kada biste mogli, bi li u životu sve isto ponovili?

– Pa možda bih ipak napravila neke razlike. Recimo, da mogu uzeti gumicu i njome izbrisati teške ratne godine, to bih svakako promijenila ne samo u svom životu, već i u životima svih nas na ovim prostorima. No, to je nažalost nemoguće. Uglavnom, mislim da je jako važno naučiti u životu slušati svoj instinkt, onako iz dubine duše. Imate onako podijeljeno, razum i srce. Razum govori jedno, srce drugo. Važno je poslušati pravi glas, ne opirati se onom primordijalnom zovu ako ga tako mogu nazvati. Ja sam to poslušala i tu sam gdje jesam. Ne radim previše, nisam previše medijski eksponirana…

U međuvremenu ste postali majkom, pa je trebalo usavršiti i tu ulogu?

– Jako, jako mi je važna ta uloga majke. Kada sam postala majkom, shvatila sam da mi je to najvažnije razdoblje u životu i željela sam biti u toj najvažnijoj ulozi cijelim svojim bićem, da tome djetetu budem majkom u punom smislu te riječi. I zaista sam sretna što sam poslušala svoj unutarnji glas i u tim danima ostala kod kuće, sa sinom i to bih isto napravila i u drugom životu.

U predstavi »Sjećaš li se Dolly Bell?« glumi Senu Zolj

Obiteljski život

Glumačku karijeru su vam obilježili nastupi u kazalištu, ali i na filmu i u jednoj popularnoj TV-seriji…

– Teatar je moja prva i najveća ljubav, no željela sam kao glumica isprobati i ostalo, poput snimanja filmova i serija. Ali, »nije to moja šalica čaja« što bi se reklo. Jednostavno, volim rad u teatru jer mi pruža prije svega mogućnost da sama o sebi učim, kao i o svijetu i ljudima koji me okružuju. To je moj poziv. Kroz posao koji radim ja se mijenjam na bolji način. Pomaže mi da upoznam samu sebe i svijet oko sebe, da saznam koje su moje mogućnosti. Istraživanja lika na kojemu radim, ta psihologija ljudi u dramskim komadima me jako zanima, taj susret s različitim sudbinama… Imam mogućnost shvatiti kako je biti u nečijim cipelama… Moj osobni život je sretna priča, ali kroz uloge mogu bolje razumjeti sebe i sve druge ljude. Po prirodi sam empatična i osjećajna, a sve ovo mi pomaže da bolje shvatim sve ono što neki ljudi doživljavaju i kroz što sve prolaze. To je moguće samo u teatru, dok je film neka druga priča i snimanje u takvom mediju se događa u trenutku, bez puno rasprave, nema filozofije, dođeš, naučiš tekst, snimaš i to je to.

Ima li u predstavama na »daskama koje život znače« puno improvizacije, ili sve uglavnom ide kao što je na probama uvježbano?

– Sve ovisi o komadu o kojemu je riječ. Primjerice, Čehov je Čehov, a Shakespeare – Shakespeare i tu nema improvizacije niti mijenjanja teksta. Poštuje se pisca teksta i nema zahvata, jer kada bi svatko počeo improvizirati, bojim se da bi se sve to brzo raspalo. Ali recimo čuveni Zoran Radmilović, glumačka legenda naših prostora, se zahvaljujući svemu što je bio mogao uspješno upustiti u tu avanturu… Uz salve smijeha iz publike. Tako i mi u predstavi »Mirna Bosna«, a to je priča iz našeg života, ponekad imamo potrebu dodati neku repliku koja »legne«. Ipak, to se ne događa baš prečesto…

Kako uspijevate spojiti privatni život s glumačkim obavezama?

– To je zahtjevno, a u mom konkretnom slučaju, obiteljski život mi je uvijek bio na prvome mjestu. Mogla sam to zahvaljujući suprugu koji je »lovac« i koji ide, snima i osigurava nam »kruh naš nasušni«. Stoga sam si mogla priuštiti da budem kod kuće i odbijem neke poslove koji mi se nisu sviđali, Bog mi je dao privilegij da ponekad moru reći »ne«. Kada mi se rodilo dijete, ništa mi u životu nije bilo važnije, pa čak i pod cijenu da nikad više ne radim glumački posao. Sada vidim da sam ispravno postupila.

Lud, zbunjen, normalan

Je li bilo zanimljivo nastupati u seriji »Lud, zbunjen, normalan«?

– Bilo je to dosta davno, nazvao me producent i ja sam pročitala scenarij i prihvatila ulogu. Ekipa je bila odlična, a u ulozi tajnice Ivane u poznatoj seriji imala sam priliku nastupati uz poznate glumce poput Mustafe Nadarevića, Senada Bašića i Moamera Kasumovića. Serija je postala vrlo popularna i ljudi ju prepoznaju u cijeloj regiji i lijepo je bilo biti dijelom takve uspješnice…

Što biste ukratko rekli o predstavi »Sjećaš li se Dolly Bell«?

– Predstava koju je režirao veliki Kokan Mladenović, sjajni Kokan, po romanu također izvrsnog Abdulaha Sidrana, odličnog pisca, čarobno je putovanje. Redatelj je od prvog dana dolaska u Sarajevo točno znao što želi, kako predstava treba izgledati, a ansambl je sjajan, svi glumci su dali sve od sebe i ostvarili zapažene uloge. To je priča o odrastanju, o dobu idealizma, o nekim snovima i nadama, očekivanjima koja završe razočaranjem… Sretna sam što sam malim dijelom te priče… U Budimpešti na festivalu smo nedavno prvi puta igrali pred publikom koja ne govori naš jezik, ljudi su čitali titlove i reakcija je bila odlična. Vođeni Kokanom Mladenovićem toliko smo predani ovoj čaroliji koja se ne događa baš svaki dan. Kroz tu predstavu sudjelujem u procesu koji mi je vratio vjeru i u posao koji radim i u ljude i nema baš svaki glumac tu priliku. A lijepo je i to što se karte brzo prodaju…

More, Primorje, Mediteran

Razgovaramo u Opatiji. Što vas veže za more i Kvarner?

– Intimno, moja je pokojna mama bila s mora. Ona nam je još dok smo bili u njezinoj utrobi usadila tu ljubav prema moru. I danas sam jako vezana za more, Primorje, Mediteran… Potpuno je drugi osjećaj kada iz te hladne kontinentalne klime, kada prijeđem planinu Dinaru dođem u Split ili u ovom konkretnom slučaju u Rijeku. To je neopisivo i to su neke tanane veze koje će u meni vjerojatno ostati zauvijek.

Postoji li možda neka uloga koju u budućnosti priželjkujete?

– Kada sam bila mlada, mislila sam da ću u životu odigrati jako puno uloga. Ali kako je život donesao najprije rat, pa brak, dijete i obitelj, kada se s 54 godine osvrnem, nekako mi se čini da bih premda sam u puno predstava igrala, mogla još toliko. Nisam odavno razmišljala o ulozi koju bih voljela odigrati, no smatram da mogu još puno toga dati i da sam u naponu svoje glumačke snage i zrelosti. Daj Bože zdravlja i možda neku šekspirovsku ulogu, jer jako volim Shakespearea…

Imate li hobija i na koji način održavate kondiciju?

– Živimo malo dalje od grada i imamo veliki voćnjak. Veseli me to što kada dođe vrijeme zrelosti tog voća pripremamo zdrave sokove, džemove, pekmeze i te fine stvarčice. Pojede ih uglavnom moj brat, a i sama sam krenula u to, premda djeca iz obitelji uglavnom radije jednu Nutellu koja im je »zakon«. Mislim da to nije slučaj samo kod nas. A volim još i putovanja, te meditaciju. Meditacija me drži, uči me da sve što u životu dođe primim s nekim unutarnjim mirom. Ranije sam bila vrlo temperamentna i sve me pogađalo zbog te emotivnosti, no uz pomoć meditacije sve je danas puno drukčije. Volim dugo gledati u more, u nebo, u prekrasan pejsaž i što sam starija, sve to me više veseli. S godinama čovjeku fali mir… Kondiciju za nastupe održavam uz tjelovježbu, održavam pažljivo i fizički izgled i mentalno zdravlje. Jer čak i kada je uloga malena, zahtijeva velike napore i koncentraciju, vlada napetost, želja da sve u predstavi prođe kako treba… Priznajem da nemam tremu, ali neke kolege ju imaju. Idem u teretanu, prakticiram jogu… Imala sam priliku nastupati izvan Sarajeva, no srce me uvijek vuče natrag. Voljela bih igrati svuda, putovati, no Sarajevo je moja sudbina i kada čovjek osjeća da je »to – to«, da je to mjesto gdje se najbolje osjećam i gdje dobro znam tko mi je u životu bitan, mora se vratiti. Lijepo je raditi drugdje, ali i vratiti se kući. To je moje. A mlađim kolegicama bih poručila neka ostanu svoje, premda to nekad puno košta. Meni je to nekako u životu bilo najvažnije, »ostati svoja«.