ZAGREB – Proteklu godinu u kazalištu mogli bismo sagledati kroz institucije i ne bismo daleko odmakli. Predstave na repertoarnim pozornicama napravljene su solidno, ponekad i vrlo kvalitetno, ali s vrlo malo vizionarskih proboja redateljskih očekivanja. S druge strane, pojedinačne glumačke uloge dugo će se pamtiti. A imalo ih je svako kazalište. Čak je i Komedija na svoj repertoar uvrstila nježne, pjevne, pa i pomalo lutkarski melankolične

»Balade Petrice Kerempuha« mladog glumca Jana Kovačića, odavši priznanje njegovoj domišljatoj igri s vlastitim strahom od velike teme i još većih okrutnosti samog Krležina spjeva. Govoreći o mladim snagama, na maloj »Gavellinoj« pozornici nastala je komedija »sssssništa. ft. SKRR SKRR«, autorski projekt posljednje godine studenata glume zagrebačkog ADU-a iz klase Ksenije Marinković i Krešimira Dolenčića, u kojoj do izražaja dolazi humorno odbijanje generacije koja upravo stasa da se pristane uz bilo koje žanrove (osim parodije), a obećavajuća je i glumačko-autorska burlesknost mladog glumca Damiana Humskog. »Gavella« se može pohvaliti i Brechtovom »Prosjačkom operom« »Gavelle« i Teatra Ulysses, pod vodstvom redateljice Lenke Udovički, gdje su zablistale glumice Nika Ivančić i Barbara Nola. Ivančić kao nimalo naivna, britka i višestruko manipulativna Polly Peachum, kći bogatog lihvara i supruga lokalnog mafijaša, a Nola kao okrutni, hladnokrvni stari Peachum, uvjerljivo lišen bilo čega osim kalkulacije i pohlepe. Iskorak Lene Udovički u kojem sve uloge u Brechtovu komadu igraju žene također se pokazao osnažujućom odlukom za »Gavellin« ansambl, a jednu od najboljih komediografskih minijatura sezone odigrala je Dijana Vidušin kao stara gospođa Peachum, zavita u »boje« alkoholnih isparavanja svog lika i lišena bilo kakvih socijalnih inhibicija.

I zagrebački HNK poklonio nam je »Kralja Gordogana« redatelja Renea Medvešeka s Ozrenom Grabarićem kao meštrom ledene farsičnosti, dok je varaždinski HNK donio nekoliko sjajnih glumačkih uloga u inače predoslovnoj i premalo dramaturški razrađenoj adaptaciji romana »Slučaj vlastite pogibelji« pisca Kristiana Novaka i redatelja Ivana Plazibata. Tu mislim posebno na Sunčanu Zeleniku Konjević kao solidarnu policajku koja pomaže glavnom liku kolege policajca koji traga za istinom o svom bratu te na Helenu Minić Matanić kao burleskno pragmatičnu ravnateljicu lokalne škole, ali i na sve glumce koji su odigrali »zbornicu« (bolno mjesto hrvatskog društva) varaždinske predstave. U osječkom HNK-u je, pak, gostovala sarajevska glumica Selma Alispahić, s mnogo nijansi stradanja odigravši kompleksne karaktere geografski i izmještene majke i sanjarskog oca glavne junakinje iz predstave »Žena Himna« dramatičara Davora Špišića i redatelja Roberta Raponje. No zaustavimo pogled i na nekoliko glumačkih ostvarenja koja su i istraživački međaši domaće izvedbe.

Otac i sin u nogometnoj trgovini

Rakan Rushaidat u Šeparovićevoj i ZeKaeM-ovoj predstavi »Jezik kopačke« (autorski je supotpisuju Ivan Ergić i Filip Grujić) igra oca potištenog nogometaša i ujedno stvara lucidnu sliku primitivnog i ambicioznog roditelja koji ne razumije da svoje dijete dragovoljno polaže na žrtvenik sporta, umjesto toga vjerujući da mu omogućava život bolji od vlastitog. Najtužnije mjesto ove izvedbe, trenutak zajedničkog pijanstva oca i sina, izveden je maestralnim preokretom u kojem je otac ustvari nezrelo dijete, željno svih toksičnih vidova slave kao javnog orgijanja, dok je sin – podjednako sjajan Bernard Tomić u roli ogorčenog, depresivnog, ali i socijalnokritičkog nogometaša – potpuno svjestan da je slava mlinski kamen oko njegova vrata i kraljevski put prema svekolikom osobnom krahiranju. Upravo glumačka dinamika Rushaidat/Tomić ili bitka očinskog »kočoperstva« i sinovljeve »skršenosti« oblikuje dramsku žestinu ove predstave, inače napravljenu s previše doslovne didaktičnosti oko stalnog treninga i nogometne trgovine ljudskim tijelima, odnosno s premalo umjetničkog fokusa na sam medij teatra. Glumački pristupi ulogama zato su krucijalni: nemoć i oca i sina da izađu iz programiranja koje prati veliki sportski marketing, baš kao i jaka spona obiteljske povezanosti koju sport dugo ne uspijeva dovesti u pitanje. Ali dok otac istovremeno uživa u sinovljevom usponu i potpuno pristaje uz klišeje o nogometu kao »zlatnoj dolini« u kojoj će konačno piti, drogirati se, seksati se do mile volje (najsiromašnija, najropskija verzija zemaljskog raja) i usput izgraditi drugi kat obiteljske kuće, sin protiv ovih očinskih »ambicija« protestira različitim oblicima povlačenja u sebe, potištenošću i gubitkom sportske motivacije.

Bernard Tomić mladu nogometnu nadu igra dokumentaristički briljantno, izdržavajući mučno zatvoren i sumoran emocionalni ton koji se tijekom predstave vrlo malo mijenja. Već sama dinamika glumačkog para Rushaidat/Tomić, zapelog između duboke odanosti i potisnutog razočaranja, s očevim cirkuskim simuliranjem akrobatskog tijela (Rushaidata dugo nismo vidjeli u tako razigranoj scenskoj formi) i sinovljevim gorko izdrilanim tijelom autentičnog sportaša, dramski je zanimljiva studija razlike između »narodske« i »profesionalne« filozofije sporta. Narod misli da je nogomet mitska zemlja, talent – čarolija, a uspjeh divljanje najprimitivnijih nagona, u koje se onda slijepo propada kao u živo blato. Profesionalac zna da je talent ustvari surovi dril i poseban oblik trgovine ljudskim sposobnostima, zbog čega ima i potrebnu kritičku skepsu prema čitavom kontekstu. I dok ostatak predstave možemo pratiti kao studiju o tiraniji zarade i tehnicizmu sportskog testiranja i inzistranja na nogometašima kao ljudskoj robi u velikoj svjetskoj industriji nogometa, glumački odnos Rushaidat/Tomić pretvara »Jezik kopačke« u dubinu odnosa naivnosti i iskustva, odnosno u duboko vrijednu kazališnu predstavu.

Brisanje bajki

U Teatru &TD dvije glumice napravile su solo predstave kojima se obračunavaju s licemjernim društvenim ulogama i očekivanjima. Ivana Krizmanić u izvedbi pod nazivom »Frutti di mare« naviga odrastanjem svoje junakinje u osamdesetima i tadašnjom potrebom mlade djevojke da najintimniji zanos pronađe u glazbi. Iz perspektive druge dekade dvadeset i prvog stoljeća i iste te mladice u četrdesetima, ta joj gotovo zaboravljena muzička predanost donosi osobitu snagu, kao i mogućnost da se suprotstavi i neimaštini i marginalizaciji u sadašnjosti. Posebno da prkosi malograđanskoj stigmi »odrasle neudane žene«, baš kao i prekarne radnice, koja jedva da uspijeva jednom godišnje otputovati na odmor. I Maja Posavec u predstavi »Moja kći vuk« briše stare bajkovne matrice i nastoji pokazati da je suvremena heroina puno više od udavače koja čeka svog princa ili se ne zna snaći u šumi pa, sirota, neminovno završi u utrobi gladnog vuka. Jezici parodije, ironije, cabareta i glazbene farse i kod Krizmanić i kod Posavec svjedoče o opravdanom feminističkom buntu protiv stava da je žena bez partnera sigurno izgubila na životnoj lutriji, dok je muškarac bez partnerice sigurno »pravi frajer«.

Svaka od ovih predstava dolazi do zaključka da mjerilo ženskih vrijednosti nisu njihove ljubavne veze, nego (posve isto kao i kad je u pitanju muški rod) način na koji se gradimo kao kreativne ličnosti. Spomenimo i da su dvije mlade glumice, Maruška Aras i Lucija Matković u Mjesnoj zajednici u zagrebačkoj Voćarskoj ulici napravile i predstavu »Kronika nestajanja«, zaokupljenu temom starenja i brisanja socijalne vidljivosti čim prijeđemo određeni dobni prag, što je ponovo problemski pristup koji govori o važnosti uvažavanja ljudi mimo onoga što nam nudi industrija mode i jeftine zabave. Suradnja ovih dviju glumica na sceni, puna suptilne podrške oko otkrivanja unutarnje ranjivosti, također je jedan od aktualnih izvedbenih dosega. A već i sama činjenica da glumice našeg kazališnog planetarija imaju sve veću inicijativu oko vlastitih autorskih projekata, mnogo govori o rastu njihove umjetničke samosvijesti. Donedavno su njihove predstave tematizirale »čekanje« da im se nešto dogodi (režijski poziv na suradnju, nova ansambl predstava). Pomak prema shvaćanju da umjetnički impuls trebamo graditi i održavati sami, signal je autorske zrelosti.

Glumci-filozofi

Maruška Aras sudionica je još jednog velikog glumačkog iskoraka koji nam je donijela predstava »Wittgensteinovi učenici« u produkciji Udruge Domino, gdje su se spomenutoj glumici na sceni pridružili i Vilim Matula i Zlatko Paković, strastveno posvećeni pitanju može li učitelj biti toliko opsjednut svojom »zasluženom temom« da zbog nje pokaže agresiju prema učenicima. I kako to ispraviti? Svo troje glumaca zapravo nastupaju kao filozofi, Wittgensteinovi promišljatelji i dvojnici, suvereno raspravljajući o tome što znači prenositi znanje i brinuti za mlađe kolege. I ovo je, dakle, primjer, nove samosvijesti domaćih glumaca u protekloj godini, kao i njihova napora da istupe iz usko komercijalnih zasada svoje struke, jednako tako i da se odmaknu od repertoarnih predstava – gaža – koje evidentno nisu zainteresirane za dosege glumačkog autorstva.

Na Sceni Ribnjak, glumac Boris Barukčić u suradnji s dramaturgom Patrikom Gregurcem napravio je originalnu solo-izvedbu »Negativ« ili majstorski izvedeno promišljanje osobne dislokacije, gradova iz kojih se želio premjestiti i gradova u kojima je pristao »sići s tračnica« i nastaniti se, pri čemu je čitavo putovanje ujedno i priča koja prerasta u klaunsku igru s objektom, za što je važna i odlična atmosferska scenografija Jakova Habjana. I ovdje se glumac/plesač pojavljuje kao filozof forme, dapače filozof otpora da bude »funkcionalno tijelo«, u korist stalnog eksperimentiranja s time što sve može biti jedna tračnica ako se njome bavi umjetnički eros stvaranja.

Naš mali pregled predanog glumačkog rada otkriva i gdje su trenutno pohranjene jake umjetničke snage domaćeg teatra: ima ih u svim kazalištima, a čini mi se da i da je međusobno uvažavanje umjetničkih kolega (recimo dolazak glumaca da vide izvedbe svoje strukovne braće i sestara) također u laganom porastu. Iz kritičarske perspektive, dakle, bogata i plodna godina, u kojoj u autorskim rizicima prednjače upravo oni na koje se dugo gledalo kao na »materijal«, a ne kao na kapetane autorske izvedbene plovidbe: glumci.