Životni intervju

Glumački veteran Dušan Gojić: ‘Nisam heroj. Najveći su heroji majke djece s invaliditetom’

Siniša Pavić

Foto Davor Kovačević

Foto Davor Kovačević

Dok glumac može pamtiti tekst i dok ga služi pamćenje, trebao bi raditi, kaže



Običan stol i oko njege četiri obične stolice. Na stolu zdjela juhe i zdjela puna paprika koje čekaju da ih se očisti i mesom napuni. Oko stola dvije obitelji neovisne jedna o drugoj, premda ih štošta čini istima. U jednoj majka i sin. U drugoj otac i kći. Za stolom su žrtve silovanja u ratnom razdoblju. I majka i otac, i sin i kći žrtve su patnje i boli kojoj se lijeka ne vidi. O traumi teško govore. O toj vrsti traume u nas se ionako ne govori, a još je gore što se krivci, zločinci, neljudi ne kažnjavaju. O svemu tome progovara kazališna predstava »Kućica za pse« umjetničke organizacije i udruge djelovanja u kulturi Arterarij.


Nastala je predstava u sklopu projekta Kreativne Europe pod nazivom »Ekletika drugosti« te u partnerstvu s udrugom Heartefact iz Srbije kao nositeljem projekta i organizacijom El Vaiven, partnerom iz Francuske. Ondje gdje se razgovor o osobnim, obiteljskim i društvenim istinama zaustavlja, narativ i dijalog predstave »Kućica za pse« tek počinje. Redatelj i glumac Romano Nikolić u suradnji s dramaturginjom i dramatičarkom Doroteom Šušak otvorio je veliku i važnu temu. A da tako bude, zaslužni su i sjajni glumci. Dušan Gojić, glumački veteran za kojeg je s pravom onomad novinarka Nina Ožegović napisala da je gospodin glumac, onaj je koji glumi oca. O žrtvama silovanja se u nas zapravo i ne govori.


– Ne govori se. Razgovarali smo o tome s terapeutkinjom koja nam je rekla da muškarci uglavnom šute. To se vidi i kod nas u predstavi, oni nikako neće o tome progovoriti. Žene su sklonije tome da u nekakvim okolnostima progovore. Međutim, način na koji se takve stvari dogode je toliko mučan, toliko užasan, toliko degutantan. Ne može se reći zvjerski, jer među zvijerima nema takvih perfidnih mučenja kao što ih ljudski mozak može smisliti. Teško je reći i ljudski, jer kad se kaže ljudski onda se podrazumijeva nešto plemenito – ističe Gojić.


Teško i mučno




Na prvoj probi svi su bili zgroženi prikupljenim materijalom, dokumentima koje su čitali, onim što su čuli da je doslovno, kako kaže, nekima i pozlilo.


Foto Davor Kovačević


– Postavlja se pitanje zašto se uvijek rade predstave o žrtvama. Zašto nitko ne ode kod tih počinitelja pa da se napravi predstava o njima, kakvi su to ljudi. Kakav je to čovjek koji može takvo nešto napraviti!? Samo se suočavamo s posljedicama tog čina, ali da nema tog čine, ne bi bilo ni žrtve – kaže Gojić.


Samo, kako raditi predstavu o onima koje je i sustav, sudstvo, društvo »zaboravilo« goniti, procesuirati, kazniti.


– Bilo je vrlo teško i mučno raditi. Nisam nikada posao donosio doma, ali za rada na ovoj predstavi znao bih supruzi reći da je teško i mučno. S tim da smo mi prije proba imali tu pozitivnu, drugarsku atmosferu. Drugačije ne bismo izdržali da smo bili samo u materijalu – ističe Gojić.


Isto je to, veli, kao i film »Čovjek koji nije mogao šutjeti«, onaj kratki igrani Nebojše Slijepčevića koji je osvojio Cannes u kojem je glumio.


– Kad ga gledaš imaš samo muku. No, ja ga ne mogu gledati kao običan gledatelj jer znam da smo se na snimanju i zezali. Drugačije ne bismo mogli. Drugačije se takve teme ne mogu iznijeti – priznaje Gojić.


U filmu “Čovjek koji nije mogao šutjeti”


Uostalom, podsjeća, i kod Shakespearea je uvijek tako, u njegovim tragedijama uvijek, prije završnog obračuna, dolazi do relaksirajućih scena s elementima humora. Dramaturgija je takva, ne može se stalno biti u crnilu, veli Gojić. No, može li Slijepčevićev film, može li »Kućica za pse« pomoći da se sve strahote nekako odboluju.


– Može. Kad je bila svečana projekcija u Kaptol centru ono što nismo znali je da će se nakon projekcije na velikom platnu pojaviti sin Tome Buzova, čovjeka o kojemu film i govori. To je bilo vrlo vrlo dirljivo, to kako on zahvaljuje Nebojši jer je film njegovom ocu dao posebnu dimenziju, dao mu da kroz film nastavi živjeti i da ne bude zaboravljen – kaže Gojić.


Važna je predstava i za onih 40 gledatelja koji sjede posve blizu glumcima.


– Predstava je takva da je ne možeš odigrati bez kompletnog emocionalnog angažmana, pogotovo zato što je publika tako blizu i sve se vidi. I kad predstava završi ne možeš samo tako izaći iz uloge. I osjeti se to. Meni je nakon predstave jedna mlada žena prišla i rekla: »Hvala vam što ste me podsjetili da idem nazvati svoga tatu« – priča Gojić.


Utjecaj kazališta


Dirljiv je, tužan je u predstavi taj odnos oca i kćeri, makar je između njih samo šutnja. Ona vidi da nešto nije kako treba i u redu, a on ne može reći što ga muči, jer ako kaže, sve će se srušiti. Pa se otac grčevito hvata za neku svoju rutinu. Otac na sceni polako i krajnje pedantno puni paprike. Gojić i to uistinu čini majstorski i to nas, sve se čini, ne treba čuditi.


– Imam četiri kćeri. S tri sam bio 17 godina samohrani otac. Tako da sam naučio sve te kućanske poslove, znam kuhati, praviti kolače, pa i puniti paprike. Dalo bi se njih najnormalnije skuhati nakon predstave – kazuje Gojić.


Silovanje u ratnim okolnostima. Zločin koji prolazi bez kazne. Je li na kazalištu da otvara takva pitanja? Može li ih otvoriti? Gojić će reći kako kazalište ima svoje razne žanrove, a ovo je jedna od smjernica kojom Arterarij ide.


– Romano otvara teme o kojima se vrlo malo razgovara i koje su zapostavljene, a koje su vrlo prisutne – objašnjava Gojić.


Zna to onaj kojem je, kako kaže, lani bilo 50 godina od prve profesionalne predstave. Zna i koliki je danas utjecaj kazališta.


– Prije toga sam 10 godina radio kao amater u Vinkovcima i nosio repertoar. To je 60 godina bavljenja ovim poslom. Mislim da je kazalište prije imalo veći utjecaj. I prije mog vremena, a i prije sto godina, sva glavna događanja, pa i političke borbe i manifestacije, događale su se u kazalištima. Tu su bili jedini događaji gdje bi se skupilo puno ljudi i gdje su studenti mogli izražavati svoja nezadovoljstva i stavove. Danas je doba interneta, filmova. S druge strane kazalište je i kontinuitet, još od Grčke kada se onaj jedan glumac odvojio od zbora i krenuo u dijalog. Egzistira kazalište godinama i potpuno je drugačiji osjećaj kada si prisutan u istom prostoru s glumcem i kada gledaš živog glumca nego kad se materijal snimi – smatra Gojić.


Važno je kazalište i dalje. Gojić ne dvoji da nikada odumrijeti neće. A nije se nikada libio ni reći kako misli da se glumac ipak po teatru poznaje, i to ne zato što je, kako kaže, igrao malo na filmu, a jako puno u kazalištu.


– Kada sam s Histrionima putovao po selima Dalmatinske zagore, dođu ljudi, gledaju te, pa pitaju: »A u kojoj seriji si ti igrao!?« Za njih su glumci samo oni koji su igrali u serijama, sapunicama. Ovi koji nisu, nisu ni glumci. Malo sam kad doživio to da me je netko prepoznao na ulici pa rekao: »Gledao sam vas u kazalištu k’o Bokčila, bili ste jako dobri.« Svejedno mislim da je među nama glumcima uvriježeno da je pravi glumački posao u kazalištu. Na filmu uvijek imaš šansu nešto ponoviti ako nije u redu. U kazalištu toga nema. Taj neposredni odnos glumca i publike sve čini potpuno drugačijim – pojašnjava Gojić.


Lice koje se pamti


Radio je on s najvećim redateljima, u kazalištu pogotovo, glumio s velikanima glumišta, bio na malom i velikom ekranu ono lice koje se pamti sve da mu je uloga i mala, ali se uvijek trudio ne izdvajati nekog posebice.


U predstavi “Kućica za pse”


– Vrlo je to teško. Kada sam odlazio u mirovinu na Facebooku sam stavio status u kojem sam zahvalio svim glumcima s kojima sam radio kao student četiri godine u Gavelli, a onda i u HNK-u Zagreb gdje sam radio 48 godina. To je impozantan spisak. Međutim, stvorio se dojam da sam radio samo s njima, a to je nekih 120 glumica i glumaca. Pa sam dao sebi u zadatak da napišem popis s kim sam sve radio izvan HNK-a i izvan Gavelle. Mislim da sam došao do nekih 550 glumaca, od Erlanda Josephsona u »Samo jednom se ljubi«, do Ljube Tadića, Mire Banjac, Rade Markovića, Martina Sagnera. Dosta je tu starih glumaca i velikih osobnosti za koje mladi i ne znaju – veli Gojić.


Na spisku su, međutim, i mlade snage. Ne čudi to jer zadnje vrijeme Gojić dosta radi s mladima.


– I mogu vam reći da sam jako ugodno iznenađen koliko su to dobri i dragi i kreativni mladi glumci. S puno žara, puno energije ulaze oni u taj posao – ističe Gojić.


Ukrade nam tako pitanje, jer taman da smo zaustili pitati što ga tjera da u mirovini ulazi u svakojake projekte s glumačkom mladošću.


– U zadnjih 15-ak godina ti mladi redatelji vrlo su rado mene uzimali. Svidjele su im se te neke moje improvizacije, na rubu ozbiljnog i šaljivog. Evo, pred mirovinu su me proglasili za glumca suvremenog eksperimentalnog kazališta (smijeh). Sad sam ja poznat po tome jer sam radio s Matijom Ferlinom, Oljom Lozicom, s Pristašom, s Romanom…- na to će Gojić.


Druga mladost, reklo bi se. I slaže se s tim Gojić.


– I dobivam sve ljepše i izazovnije zadatke. Dok glumac može pamtiti tekst i dok ga služi pamćenje, trebao bi raditi. Pero Kvrgić je igrao do 90. godine. Ja srećom igram taj bridž – kaže Gojić.


Glumac bridžist


Evo ga opet! Opet nam Gojić ukrade pitanje o bridžu, kartaškoj igri koja čini da je um u formi.


– I Drago Diklić, primjerice, može uvelike bridžu zahvaliti da još uvijek nastupa poput mladića – velimo.


– A Drago je mladi bridž igrač naspram mene – smije se Gojić.


U Gojića je tako jedno 20 godina dužeg bridž-staža nego u Diklića. I za tu strast uvelike je kriv teatar.


U predstavi “Mi smo kraljevi, a ne ljudi”


– Mi smo na gostovanjima kartali belu, preferans da skratiš vrijeme. Moj kolega Miro Šegrt i ja zasitili smo se tih igra i čuli smo za bridž. Naš profesor i redatelj Joško Juvančić bio je bridžist. On je igrao bridž i on je klase podešavao tako da stigne na turnir. Pa smo mu rekli da nam kaže kad bude neki tečaj bridža. Rekao je da hoće. Deset godina nije nam za tečaj kazao – prisjeća se Gojić.


Ali, našli su Šegrt i on posve slučajno u novinama mali oglas o tečaju bridža. Prijavili su se i završili tečaj koji je trajao tri mjeseca.


– Miro je prije tri godine umro i sad sam ja ostao jedini glumac bridžist. Volim za sebe reći da sam najbolji glumac među bridžistima i najbolji bridžist među glumcima, jer sam jedini – smije se Gojić.


Pokušao je on i pokušava i mlade kolege navući, neki su i krenuli s tečajem, da bi korona sve prekinula. Nije ni zoom puno pomogao.


– Kako su mladi glumci i imaju puno obaveza nisu u tome ustrajali. A prva lekcija u bridžu je ona da je najvažnije ne odustati. Kad dođeš do faze kad se sve čini užasno teško i komplicirano, važno je ne odustati. Uvijek je to tako, koliko muke u nešto uložiš, toliko ti se i vrati. Ako nešto lagano postigneš ni zadovoljstvo nije veliko – ističe Gojić.


Premda govorimo o bridžu, dođe mu to kao neka važna životna lekcija. Uz nju ide i činjenica da je u Gojića vazda optimizma koliko god situacija u kojoj je, pa i uloga, bila teška.


– To sam ja. Uvijek gledam pozitivno, uvijek gledam kao da će sve doći na svoje mjesto. Tako i je – jednostavno će Gojić nakon svih ovih godina.


Ostade pri kraju pitati Dušana Gojića još nešto, onako kako ga u predstavi pita njegova kći. Ostade pitati tko su heroji i je li on heroj!?


– Ja nisam heroj. Za mene su najveći heroji majke vezane uz djecu s teškoćama u razvoju, s invaliditetom, koje su, većinom, ostavljene. Meni nije herojstvo trenutni hrabri čin. Meni su te majke najveći heroji – ne dvoji Gojić.


Romano Nikolić očito nije pogriješio kad je birao glumce za predstavu tako važnu kao što je »Pseća kućica«. Dapače, bolje odabrati i nije mogao.


Najmlađi od braće Dalton


Bit će da i nema pravca i djelatnosti koji traže glumca, a da se u njoj nije Dušan okušao. Lako moguće da će ga mnogi pamtiti po sinkronizacijama animiranih filmova. Ne zaboravljaju se lako glasovi koji su sretnim činili djetinjstva, a bome neki se glumci pamte makar su samo jednom u sinkronizaciji crtića sudjelovali.


– Kruno Valentić! On je sinkronizirao samo jedan crtani film, međutim mi smo ga svi zapamtili. On je igrao pijanu rodu koja na krivu adresu dostavlja bebe i govori: »Čestitam vam, postali ste majka!« Svi su to zapamtili – smije se Gojić.


Ako već mora izdvojiti lik kojem je dao glas onda neka to, veli, bude najmlađi od braće Dalton u Taličnom Tomu.


– Bio sam onaj najmanji, najzločestiji, najgori – smješka se Gojić.


Sjeća se Gojić kako je Talični Tom bio Božo Orešković, Zvonimir Zoričić je dao glas njegovu konju, psu Branka Cvitković… Reći će i kako mu najčešće daju da u crtićima podari glas negativcima, a onda i priznati za čim žali.


– U jednom cjelovečernjem filmu igrao sam kita, nisam nikada uspio to vidjeti ni čuti, a bio sam strašno zadovoljan kako sam to napravio – veli Dušan.


– Znači, imate dojam da ste bili dobar kit – pitamo.


– Ne, bio sam sigurno dobar kit – na to će on, dubokim »kitovskim« glasom.


Na sceni u Vinkovcima poslije 53 godine


Rođenog Vinkovčanina pitamo kad će u Vinkovce. Gojić nam na to veli kako je ovo proljeće radio u Vinkovcima, u obnovljenom kazalištu »Joza Ivakić«, radio baš predstavu koju je Ivakić napisao »Pouzdani sastanak«.


– Stao sam na tu scenu poslije 53 godine. Toliko je prošlo otkad sam kao maturant otišao u Zagreb na Akademiju – priča Gojić.


I to je, eto, došlo na svoje.


– I to je došlo na svoje. Ali kad uđem u to kazalište i u tu garderobu, meni se čini da nisu prošle 53 godine nego pet mjeseci – iskreno će Gojić.