RIJEKA – U nizu završnih ispitnih predstava studenata glume prijediplomskog studija Akademije primijenjenih umjetnosti, kojima se verificira njihovo stečeno znanje i usvojene vještine, nedavno su u sklopu kolegija Laboratorij režije 1 pod vodstvom doc. art. Olje Lozice izvedene tri dramske predstave koje na posve različit način govore o odnosima, onim partnerskim, kao i onim obiteljskim. Predstave koje su u potpunosti osmislili studenti tako s temama ljubavi, odnosno ljubavnih odnosa i onih obiteljskih odnosa, skreću pažnju na unutarnji svijet pojedinca i ulogu odnosa u izgradnji njegova identiteta.

Odnos ljubavnog para

Naziv »Ona«, a njih samo dvoje – kratka je to crtica koja jasno opisuje autorsku studentsku predstavu čiji koncept, režiju, dramaturgiju, kao i oblikovanje svjetla te scenografiju potpisuje Karla Šoštarić. Radnja ove dvadesetominutne lokacijski neodređene predstave usmjerena je na odnos jednoga starosno neoznačenog ljubavnog para, muškarca i žene, a odvija se većinom na krevetu, uz kasniji prostorno također neodređen dio.

Foto Milica Czerny Urban

S obzirom na to da glazba otpočinje paralelno sa samom izvedbom, i to soundtrackom iz poznatog filma Wong Kar-waija »In the Mood for Love« (2000.), koja u samome filmu generira i dopisuje one filmskotematske osjećaje nostalgije, čežnje, pa i neispunjenih želja, i ovdje tâ melodija (na)dodaje scenarističkoj projekciji osjećaja nesigurnosti, vlastita straha, unekoliko i čežnje koji se provlače likom žene koju odmjereno, sigurno i posve uvjerljivo tumači Matea Tkalčević, dok njezina partnera, na trenutke odsutnog, zbunjenog, no toplog i posvema mekog jednako dobro tumači Ernest Belošević.

Onirička opsjena

Ova kratka minijatura proizvodi koloplet osjećaja koji su prvenstveno vezani i ostvaruju se u muško-ženskome partnerskom odnosu koji počiva na nejednakom povjerenju. Početno svjedočimo odnosu koji na razini pokreta, dramaturgije i režije ostaje u zoni poetskoga zaljubljenog, nešto i infantilnog, nedohvatljivog, onoga koji leži na nevidljivim oblacima (prividne) sreće, a kasnije suptilno prelazi u zonu partneričine nesigurnosti, sa svim onim osjećajima povezanim s time, dakako uz njihovu gradaciju i maksimizaciju. A maksimizacija se odvija strahom od čega, što rezultira i njegovom konkretnom oblikotvornošću u obliku oniričke opsjene iz prošlosti (nje, druge – zavodljivo i enigmatično tumači je Mare Šimić) koja protagonistici ne da mira; zbog nje se budi i ima noćne more u kojima je jasno izraženo pitanje – ili plavuša ili brineta.

Promjenu u narativu prati i glazbena promjena, pa nakon početne melodije koja ipak sugerira inklinaciju onom emocionalno blago negativnom, largo a piacere /prestissimo koji proizvodi bas, ukazuje na potpuno preuzimanje onog negativno emocionalnog, što pojačava uvjerljiv krik partnerice iz dubine (Tkalčević).

Foto Milica Czerny Urban

Ova vrlo izražajna, režijski kompletirana i promišljena predstava koja počiva (i) na implicitnom postavljena je kao lucidna borba između sna i jave, prošlosti i sadašnjosti, uz prisutan posesivni strah od otimanja i preuzimanja, a vrlo dobra kombinacija dijaloga, početnoga dominantnog pokreta te glumačkog nadopisivanja značenja rezultirala je komadom koji se s obzirom na temu uplitanja sna u javu filmski ponešto može usporediti s filmom »Stranci« (2023.), a s obzirom na temu ljubavi i pozicioniranja onog dubljeg, unutrašnjeg, s ciljem zatezanja partnerskog odnosa, ponešto s i Almodóvarovom filmsko-spisateljskom poetikom.

Južnjački mikrokozmos

Lokacijski određenija, i prostorom, i južnjačkim mikrokozmosom koji pokušava evocirati, bila je predstava Tonke Bušić (redateljica, dramaturginja, oblikovateljica svjetla, zvuka i scenskog izričaja) »Nikad se nije kaja ko je muča«, intiman portret obiteljskih odnosa i suživota u kojemu nedostaje topline i razumijevanja s roditeljske strane, one očeve (tumači ga Mateo Zvono). Autorica ove metateatralne predstave koja razbija takozvani četvrti zid (i tumači glavnu ulogu) odlučila se za pristup koji uvlači u dinamiku jedne južnjačke, mediteranske tročlane obitelji u kojoj je otac tipično glava obitelji, onaj koji radi dokasno, kojemu se sve mora servirati i koji nikad nije zadovoljan. Kako to inače biva, majka (tumači je Tea Sekelj) je tâ koja je nešto suzdržanija, podređenija autoritetu glave obitelji, dok je kći ona koja može signalizirati otklon od patrijarhalnog ozračja u kojemu se uvriježeno ocu ne odgovara. No lik kćeri Tonke Bušić radi sve suprotno tome; odgovara ocu, privlači lonac u kojem radi tijesto, ne mari koliko bi trebala za školu, dok majka ponešto rezignirano, s odgođenom reakcijom, odgovara muževoj mrzovolji i nedovoljnoj zainteresiranosti za komunikaciju.

Uz uvođenje publike u samu radnju (funkcija docrtavanja očeve osobnosti), protagonistica se povremeno obraća publici kojom na trenutak prekida stvarnu radnju, da bi se opet vratila na određenu situaciju. Štoviše, ima tu i trenutaka u kojima i ona sama svoje ukućane promatra sa smiješkom koji ponekad verificira njihove ponavljačke ponašajne obrasce. No, prije svega valja naglasiti kako je takva tehnika omogućila »dublje ulaženje« u mentalitet južnjačke obitelji, raslojavanje perspektiva iz koje tumačimo njihove odnose, kao i dodatno podcrtavanje zamršenosti odnosa, ovdje onih tipičnih, stereotipnih. Nedvojbeno, vrlo promišljen režijski i dramaturški pristup, a valja pohvaliti i naziv na čakavskome narječju te autofikcionalni ključ.

Dekodiranje obiteljske šifre

Obitelj Bušić je stoga ona obitelj koja izbjegava miran i argumentiran razgovor o stvarnome problemu, ne eksplicira izravno svoje prave emocije i ne radi na dekodiranju obiteljske šifre za njezinu bolju funkcionalnost, već je prije svega glasna (otac-kći), viče, kudi, što dolazi umjesto onog društveno željenog pristupa komunikaciji, no i dalje s istim ciljem – izražavanja ljubavi i brige.

Iako zamišljena kao manje naglašena, Sekelj jako dobro facijalnim ekspresijama portretira majku koja podliježe glavnoj riječi i ustaljenom muževom ponašanju, Mateo Zvono uvjerljivo i predano utjelovljuje nervoznoga, nestrpljivog, autoritarnog oca koji stalno nalazi zamjerke svojoj kćeri, dok Bušić zanimljivo meandrira na valovima onoga glede oca vlastitog društveno projiciranog i stvarnog koje se odvija na svakodnevnoj razini. U takvim je obiteljima sama obiteljska zajednica svetinja, isto kao i ručak koji ne može proći bez rasprava; i sam način konzumacije juhe glumačkim stavcima nadodaje jednu južnjačku životnost, onakvu na kakvu svojim radom upućuje primjerice Tisja Kljaković Braić. Štoviše, i sam naziv predstave upućuje na patrijarhalnu dinamiku, koju gdjekad narušava kći kao glas otpora u mentalitetu južnjačke obitelji.

Iako ne posve ista, ali i dalje u ozračju odnosa, sada partnerskih, ostala je i predstava »Na pola puta do zaborava«, čiju režiju, koncept, dramaturgiju, oblikovanje svjetla i scenski izričaj potpisuje Sara Bunić, a donosi priču o neugašenoj i tinjajućoj ljubavi između dvojice muškaraca (Ernest Belošević i Mateo Zvono). Dvojac portretira dugogodišnje prijatelje čiji istinski odnos ostaje u zoni zabranjenog, a osjećaji bivaju potisnuti zbog društveno očekivanog.

Odgoda životne vedrine

Na samome početku predstave, čiju scenografiju čine krevet te kasnije tek jedan stol sa stolcima, svjedočimo jednom zelenom odnosu, po svemu sudeći dječačkom koji možda još uvijek ne može definirati one ljubavne energetske atome koji se raspršuju blagotvornošću njihova neopterećena (o)smijeha, da bi se kasnije dogodio i ljubavni blok, a potom i njegovao dodatno tumačenje i pokušavanje njegova održavanja. Faktori poput udaljenosti (Zagreb-Rijeka) i zbog obaveza nemogućnost sastajanja u jednome gradu učinit će svoje, pa će ponovljeni telefonski razgovori koji emocionalno intenzitetski gradacijski opadaju (ushit/zaljubljenost-shvaćanje okolnosti-prepuštanje pesimizmu i tuzi/svjesnost o gubitku) prerasti i u finalnu odgodu životne vedrine u jednoga od partnera (Zvono), dok će drugi zbog izostanka emocionalnog aktualiziranja i nedokučivosti one prave želje ostati ponešto suzdržane emocije (Belošević).

Nakon prvog spomenutog prizora s dječačkim zanosom nevinosti, predstava uz melodiju »Good Luck, Babe!« Chappell Roan nastavlja u party ruhu. Značenje i simboliku onog trenutka koji se jednom čini kao vječnost, a ostatak vremena (života) kao propuštena prilika koja je kliznula iz one ruke koja je nije držala čvrsto, do kraja predstave uspješno je nevidljivim ljubavnim zanosom para pronosila melodija koja odjekuje još dugo nakon gledanja.

Time cast a spell on you

Predstava je to koja odiše nepretencioznošću, mladalačkom energijom, pršti životnošću, potisnutim ljubavima i ljubavnim željama, prošlim odnosima koji su dio nas i koji nas na neki način izgrađuju, ujedno je to i tematska queer aktualizacija, rastvaranje ovo-ono, obično-neobično, normalno-(ne)normalno, stoga i uputa u emocionalnu homodiversifikaciju. Emocionalno iznimno snažna, uz iznimne glumačke kreacije Beloševića i Zvona, ovo je jedna od onih predstava koja rezonira s publikom, a dodatno je na samome kraju potpiruje pjesma »Silver Springs« sastava Fleetwood Mac i zagrljaj novopečenog para od kojih suznih očiju jedan od njih gleda za onim propuštenim, dok u daljini postupno nestaje ono »you could me by silver spring«, ili između stihova »time cast a spell on you, but you won’t forget me«…