Iako je pretpremijera bila odgođena zbog kiše i izuzetno lošeg vremena koje je pogodilo sjeverni Jadran te večeri, premijera te prva izvedba novoga naslova Kazališta Ulysses »Othello« održane su prema programu u utvrdi Minor na Malom Brijunu.

Shakespeareova djela su često na repertoaru ovoga kazališta, koje je svoju avanturu počelo 2001. godine također Shakespeareovim naslovom, »Kraljem Learom«, koji je jedina predstava koja je opstala tijekom 23 godine i svake godine privlači brojnu publiku iz svih krajeva.

Prije 18 godina upriličen je i »Hamlet«, koji je »plesao« samo jedno ljeto, bile su tu i varijacije posvećene poznatom ljubavnom paru Romeu i Juliji, zatim šetnja otokom inspirirana ovim velikim autorom, koja je najjača bila upravo s estetske strane, a sada je tu bilo nešto posve novo – »Othello«.

Predstava je rezultat itekako vrijedne inicijative triju kazališta protiv rata. U režiji ukrajinske redateljice Oksane Dmitriieve predstava je nastala u koprodukciji sa Sarajevskim ratnim teatrom SARTR.

Cijela ova sezona Ulyssesa posvećena je ukrajinskim umjetnicima, pa tako kreativni tim, osim same redateljice, uključuje još ukrajinske autore – scenografa i kostimografa Mykhayla Nikolyeva, kompozitoricu Katerynu Palachovu i koreografkinju Innu Falkovu.

Najstrašnija i najnježnija

Važnost suradnje Ulyssesa i ukrajinskih umjetnika sa Sarajevskim ratnim teatrom SARTR, ogleda se u činjenici da je to kazalište nastalo i opstalo u ratnim uvjetima, boreći se za pravdu, mir i slobodu. SARTR, kao teatar osnovan u periodu opsade, svjedočanstvo je o fenomenu duhovnog otpora agresiji.

Sve je to pohvalno i važno, kazalištem protiv umjetnosti, pokazavši da je Talijin hram itekako moćno sredstvo da se čuje glas protiv agresije i svih ratova.

»Othello« možda i nije toliko izvođen u zadnje vrijeme kao neka druga Shakespeareova djela – neki režiseri preferiraju »Hamleta« – no teme koje ova predstava prikazuje su atemporalne i univerzalne – zavist, ljubomora, povjerenje, izdaja i, prije svega – ljubav kao pokretač svega.

Mnogi su kritičari definirali ovo djelo kao jednu od najstrašnijih, a istovremeno najnježnijih Shakespeareovih tragedija, a tema ratnog veterana koji se vraća kući kao heroj, nakon što je gledao u najmračnije ponore ljudske duše, u izvedbi teatara koji su u svom djelovanju posebno usredotočeni na borbu protiv bilo kakvog oblika agresije, itekako je aktualna te korespondira s aktualnim trenutkom.

I dotud sve pohvale – na ideji, konceptu, priči o spajanju tih teatara, suradnji, preplitanju raznih umjetničkih rukopisa i koncepata.

Potencijal postoji

No oni koji su očekivali »klasičan« »Othello«, nisu takvog i dobili, već je to nešto drukčije ispričana priča, istina, klasične fabule, ali drukčijeg pristupa, gdje je naglašena i (post)ratna fabula u jednom univerzalnom, bezvremenskom kontekstu, a gdje je vidljivo da se neke stvari ni dan-danas nisu promijenile, te da je ljubomora veliko prokletstvo, svejedno odnosi li se na makrokozmose ili na mikrokozmose – a najčešće joj se ni ne zna razlog.

Najbolju ulogu ostvario je Alban Ukaj kao uvjerljivi Iago, a Ermin Bravo, koji se proslavio filmom »Hotel Pula« na otvorenju Pulskog filmskog festivala i koji svoje glumačke početke veže za Pulu i Međunarodni kazališni festival mladih, bio je na trenutke vrlo dobar, ali je u njegovoj interpretaciji nedostajala snaga, strast za utjelovljenje tako važnog junaka.

No možda će iz izvedbe u izvedbu biti sve bolji, jer potencijal postoji, kao i talent, kao i kod Ane Marije Brđanović, čija Desdemona nije dokraja razrađeni lik, unatoč trudu mlade glumice da prikaže nešto drukčiju junakinju ove Shakespeareove drame.

Nekada je možda ta uloga bazirana na (previše) suvremeni obrazac ponašanja koji Desdemona koristi da bi nagovorila Othella da poduzme određene korake/postupke.

Prvi je dio usporeniji, onda kreće glumački, ali i dramaturški crescendo, gdje se odvija veći dio radnje, da bi završni dio opet bio nešto sporiji.

Kao ansambl, tim funkcionira dobro, ima tu puno talenata i potencijala, i u sporednim ulogama, ali kada se ide analizirati svaku pojedinu ulogu i interpretaciju, vidljive su svojevrsne oscilacije.

Redateljski prosede je zanimljivo osmišljen, posebice imajući na umu tehničke mogućnosti koje ambijentalno kazalište ima, da scenografija bude efektna, a opet minimalistička i prije svega funkcionalna.

Zanimljivo iskustvo

Nije lako sve to ostvariti te udovoljiti zahtjevima postavljanja klasika na sasvim posebnoj prirodnoj pozornici, no oni koji se odluče posjetiti Mali Brijun i odgledati ovu predstavu, zasigurno će imati zanimljivo iskustvo te vidjeti rad triju teatara na antiratnoj suradnji/temi.

Možda je i pogrešno otići pogledati predstavu imajući na umu filmski klasik iz 1965. godine s Laurenceom Olivierom u glavnoj ulozi, ili iz ostvarenja Orsona Wellesa od deset godina ranije, jer svaki komad »živi« svoj autonomni život bez nužnih korelacija s prethodnim ostvarenjima, koja mogu biti i svojevrsni teret.

Ostale uloge tumače vrlo korektni: Davor Sabo (Michael Cassio), Maja Salkić (Emilia), Jasenko Pašić (Roderigo), Snežana Bogićević (Bianca), Adnan Kreso (Montano), Mak Čengić (Lodovico, Prvi Oficir) i Alen Konjicija (Drugi Oficir).

Dramaturginja predstave je Nejra Babić, suradnici na projektu Rade Šerbedžija i Lenka Udovički, asistentica na projektu Ajša Đuherić, suradnici autorice glazbe Johnatan Walton, Ruaraidh Osborne i Eduard Novoseltsev, zvuk je dizajnirao Davor Rocco, svjetlo Nedim Pejdah, a prijevod je adaptirala Natalia Dmitrieva.