Godine 1981. producent Enco Lesić i izdavačka kuća Jugoton objavljuju ploču »Paket aranžman« s glazbenim materijalima tri novovalna benda: Idola, Šarla Akrobate i Električnog orgazma. Ploča postaje temelj alternativne kulture osamdesetih i devedesetih godina, dostižući kultni status u svim republikama bivše Jugoslavije te naposlijetku postaviši i temom dvije recentne korske izvedbe skupine Montažstroj. Najprije glazbenokazališnog performansa »Mali čovjek želi preko crte« (kako se zove i jedna od pjesama Šarla Akrobate s navedenog albuma), nakon čega Montažstroj i njegov »Zbor malih ljudi« (sastavljen od lezbijske skupine Le Zbor i drugih neprivilegiranih, nezaposlenih, umirovljenih i imigrantskih članova hrvatskog društva) dobivaju tužbu zbog neovlaštenog korištenja tuđe glazbe. Predstava se prestaje izvoditi, Montažstroj sklapa izvansudsku nagodbu s autorima originalnih songova, a zatim »Paket aranžman« postaje okosnica i najnovije predstave Montažstroja, nazvane »A gdje je revolucija, stoko?«. 

  U posljednjem proplamsaju nostalgije za pankerskom epohom, Montažstroj zahtijeva sva prava nad umjetničkim, posebno glazbenim djelima koja izvodi, tvrdeći da ne vjeruje u intelektualno vlasništvo i uzimajući si pravo da uživa u »zajedničkom dobru« jugoslavenskog Novog vala. 

  O tome kako tretirati vlasništvo nad glazbom, filmovima i tekstovima u doba interneta vode se žestoke debate već dvadeset godina, kao što se već dugo bijesno raspravlja i o tome gdje su točno granice citata i plagijata. Šeparovićeva predstava deklarativno se proglašava lopovskom, ali faktički poseže za obradama poznatih pjesama na način koji je recimo posve legitiman u jazzu, dakle dovodi u pitanje i zakonsku i kolokvijalnu demagogiju »suverenog autorstva« nad popularnim melodijama. 

 Stari i novi krokodili

»Pjesma se ori«

Zbog toga obljetnica 25 godina trajanja Montažstroja nije samo vojnički strogi nastup izvikivanja, pjevanja na mikrofon i klupske koreografije koncertnog skakanja petoro izvođača, nego i predstava koja odlično razumije revolucionarnost rugalica i okorjelost cenzure, prkoseći brojnim modelima pristojnog zatiranja političke pobune. Njezina je najveća vrlina glazbena angažiranost, u smislu »dizanja glasa« i »urlanja protiv« oportunističke šutnje na koju je javnost navikla. Pa i sama odluka da proslavi svoju prvu četvrtinu stoljeća pjevanjem, a ne uobičajenim prozaičnim jadikovanjem, veliki je argument u korist vitalnosti Montažstrojeva umjetničkog programa. Srećom nismo slušali još jednu narcističku »Ave Maria« varijaciju; Montažstroju daleko bolje pristaje numera »Ave Anarchia«. A daleko je zdravija i za građansku Hrvatsku, govorimo li ne samo o statusu ljudskih prava, nego i horizontu umjetničkih sloboda.