ZAGREB – Današnja kazališna produkcija u Hrvatskoj vrlo često muku muči s popunjavanjem kapaciteta dvorane i prodajom ulaznica. Sve češće se susrećemo s pričama o nedostatku i nezainteresiranosti publike za ono što bi nazvali klasičnim kazalištem. Ali dok jedni govore tako, drugi poput Gradskog kazališta Komedija iz Zagreba često se susreću s potpuno suprotnim problemom – nedostatkom broja sjedećih mjesta u dvorani s obzirom na preveliki interes posjetitelja.

Početkom ove kalendarske godine pojavili su se napisi u medijima koji su govorili o više od 35.000 ljudi koji su pogledali predstavu »Ljepotica i zvijer« u vrlo kratkom vremenu nakon premijere, a do danas, ako je suditi po ispunjenoj Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, taj je broj i značajno veći. Interes za ovu predstavu ne jenjava, a značajnim dijelom je potaknut i najboljim načinom preporuke – »usmenom predajom« zadovoljnih gledatelja. Dobro je poznato da malo koja kritika ili plaćena reklama na publiku može imati tako snažan utjecaj kao preporuka drugih osoba. Da u Komediji dobro znaju što rade, svjedoči i činjenica da »Ljepotica i zvijer« nije jedina njihova predstava za koju gotovo postoji lista čekanja, pa se jednostavno može utvrditi da u razdoblju kuknjave nad manjkom publike postoje, eto, i oni koji su svoj repertoar prilagodili onome što publika s radošću prihvaća.

Govoriti o formi mjuzikla kao nekom »nižem« stupnju u odnosu na, primjerice, operu ili balet danas je potpuno deplasirano, iako je povijesno gledano postojala takva distinkcija. Kad pogledamo operne produkcije u suvremenom kontekstu, čak i one bolje, bez sumnje se može reći da mjuzikl u svojim izvedbenim, tehničkim i produkcijskim zahtjevima nimalo ne zaostaje, već, dapače, prednjači. Pred sve sudionike ovakvih produkcija stavljeni su izuzetno visoki zahtjevi, prvo od nositelja autorskih prava, a onda i od onoga što proizlazi iz teksta ili partiture. Traže se osobe koje istovremeno mogu postići visoku izvedbenu razinu pjevačkog, glumačkog, plesnog ili sviračkog umijeća, a predstavu koja traje tri puna sata nije moguće mijenjati ili skraćivati kako je to danas vrlo uobičajeno u nekim drugim žanrovima.

Marsovka Belle

Jednako tako, često čujemo parole o »suvremenim čitanjima«, »autorskim konceptima« i sličnim načinima u kojima se od predstava klasičnog repertoara rade neke izvanzemaljske konstrukcije koje onda malo tko razumije osim onoga tko ih je osmislio. U mjuziklima kakav je »Ljepotica i zvijer« prevelikog prostora za manipulaciju gotovo da i nema: Belle je u plavoj haljini, Zvijer ima dva roga na glavi, a Gaston zalizanu kosu. I, vjerovali ili ne, nikome to nije problem. Da smo kojim slučajem gledali neku opernu produkciju, vjerojatno bi Belle bila Marsovka, Zvijer jednorog, a Gaston biznismen s Wall streeta. Srećom, kupujući ulaznicu za mjuzikl možete biti gotovo sigurni da će se na pozornici naći ono što ste i zamislili. Sudeći po interesu publike, koji bi ipak morao biti važan element u planiranju i produkciji neke predstave, opravdano se postavlja pitanje zbog čega danas i dalje inzistiramo na nekim začudnim oblicima i to u vrijeme u kojem je broj predstava oskudan, a publika pomalo nestaje. Publiku je potrebno »odgojiti« i naviknuti na odlazak u kazalište, a to je moguće samo dobrim, kvalitetnim i razumljivim predstavama koje u punini i sjaju pokazuju svu raskoš kazališne produkcije. Alternativne oblike može razumjeti tek netko tko iza sebe ima »kilometražu« u posjetama kazalištu, a takvih je danas izuzetno malo.

No vratimo se prepunoj dvorani i oduševljenoj publici predstave »Ljepotica i zvijer«, koja je na kraju doista klicala i sve izvođače nagradila iskrenim i gromoglasnim pljeskom. Uvijek je mudra produkcijska odluka imati barem po dva umjetnika ili umjetnice za jednu ulogu, da bi se omogućilo neometano igranje predstave, ali je zbog toga potrebno navesti i koju podjelu smo imali prilike vidjeti. Dobra, talentirana i razigrana Buga Marija Šimić tumačila je ulogu Belle, a njezinu Zvijer utjelovio je sjajni Igor Drvenkar. Umišljenog Gastona tumačio je Matko Knešaurek, Lumièrea Dražen Bratulić, Din Dona Igor Mešin, a Gospođu Kamilicu glasovno nenadmašna i uvijek sjajna Renata Sabljak. Lefou je bio nevjerojatno temperamentan Ognjen Milovanović, Maurice dikcijom izuzetno čist Adalbert Turner, a Babette zavodljiva i senzualna Danijela Pintarić. Dašak opere predstavi je donijela Vlatka Burić Dujmović kao Primadona Grande Bocca, malu Mrvicu tumačila je odlična Adriana Klačar, Filip Hozjak bio je Monsieur D’Arque dok su u ostalim manjim ulogama nastupile Lana Blaće, Kristina Habuš, Irena Raduka, Marta Sikimić i Hana Samardžić.

Stanje u Rijeci

Orkestar pod ravnanjem Davora Kelića, koji je bio smješten iza pozornice, vrlo je uredno i korektno pratio zahtjevnu izvedbu, a jednako sjajan bio je i zbor i plesni ansambl Komedije. Iako je izvedba u KD-u Lisinski razumljiva u smislu broja mjesta u gledalištu, nešto od poteškoća bilo je moguće čuti u zvučnom dijelu predstave, a posebno u brzim tekstualnim dijelovima u kojima ponekad nije sasvim jasna svaka riječ koja se govori. No vjerojatno je svakome u dvorani bilo sasvim jasno o čemu se radi, ako zbog ničeg drugog onda zbog svevremenske i općepoznate priče ove Disneyeve bajke koju smo u stihovima Howarda Ashmana i Tima Ricea te glazbi Alana Menkena imali prilike čuti. Redatelj zagrebačke inačice je Leo Mujić, koji je odradio odličan posao zajedno sa svojim autorskim timom. S obzirom na sve pohvale, ovu predstavu preporučujemo svima koji se mogu zaputiti u Zagreb ako žele doživjeti jedan veliki kazališni užitak. A oni koji to iz nekog razloga ne mogu, trebaju znati da Komedija za nekoliko dana gostuje u Rijeci s predstavom »Jesus Christ Superstar«, također poznatim mjuziklom.

Ono što zabrinjava, ako je govoriti o stanju publike u Rijeci, činjenica je da, unatoč višetjednoj otvorenoj prodaji ulaznica, i dalje ima slobodnih mjesta za ovo gostovanje. Drugim riječima, dok u Zagrebu postoje liste čekanja i veći broj predstava, u Rijeci takav isti događaj prolazi slabije zapaženo. Doduše, to nije tako loše kao recimo opera »Don Carlo« HNK-a iz Rijeke, za koju u trenutku pisanja ovog teksta postoji od 350 do gotovo 500 slobodnih mjesta po predstavi, iako se radi o drugoj, trećoj ili četvrtoj izvedbi uopće. Ali u svijetu mjuzikla »Jesus Christ Superstar« s odličnim kritikama kakve ima trebao je i u Rijeci bili već odavno rasprodan, a nije. Ima li Rijeka uopće više prave publike i tko je za to odgovoran tema je za neku drugu raspravu, a u ovom kontekstu valja samo potaknuti sve čitatelje da se odvaže otići barem na ove najavljene gostujuće predstave 11. i 12. svibnja, jer doista neće požaliti. Štoviše, baš to je i prilika nekome podariti impresivan prvi susret s kazališnom umjetnosti. Učenici iz Rijeke koji su u Zagrebu gledali »Ljepoticu i zvijer« odreda su bili oduševljeni, čak i oni kojima kazalište i nije visoko na ljestvici prioriteta. Dokaz je to da iskren pristup bez previše filozofiranja uvijek prolazi dobro, a repertoarni i produkcijski put Komedije mogao bi biti dobar primjer i svima ostalima kako se gradi, odgaja i njeguje dobra i zahvalna publika.