RIJEKA – Predstava »Umjetne inteligencije u wellnessu« treći je dio »Trilogije umjetne inteligencije« autora Giuseppea Nicodema. Ovaj talijanski glumac i pisac posljednjih deset godina živi u Rijeci i član je Talijanske drame HNK-a Ivana pl. Zajca. Talijanski mu je jezik materinski, no budući da već desetak godina živi u našem gradu, govori i hrvatski jezik, a kako nam je sam priznao, na izvornom jeziku, hrvatskom, čita i Kumičića. Hrvatski jezik naučio je iz pristojnosti, a ovaj intervju također je realiziran na hrvatskom jeziku, »za vježbu«, kako je Nicodemo rekao u šaljivom tonu. Njegovu komediju/triler »Umjetne inteligencije u wellnessu« imat ćemo priliku premijerno gledati ovoga petka, 25. veljače, u Dra(m)ma centru »Zajc«. Na daskama koje život znače Nicodemo je u više navrata pokazao svoj talent za komediju. A u razgovoru za naš list osim umjetničkih afiniteta i želja, otkrio nam je i ponešto iz svog privatnog života, poput ljubavi prema kuhanju.

Komedija je žanr koji je u ova teška vremena »tražena roba«, mogli bismo reći u šali. Što vas je ponukalo da napišete komediju?

– Morao sam poslušati svoju baku koja mi je rekla: »Neću doći u kazalište ako nije riječ o komediji. Svaki dan gledam vijesti koje su ružne i vidim oko sebe tužne ljude u depresiji. Kad dođem u kazalište, želim se opustiti i smijati se.« Pomislio sam: zašto ne? No, u predstavi ima i elemenata trilera i progovaramo o važnim životnim segmentima.

U Rijeci se dobro jede…/ Foto MARKO GRACIN

Znači, baka je zaslužna za uprizorenje ove komedije?

– Da, baka Alice. No i ja želim doživjeti neke emocije dok glumim. Želim se smijati, malo plakati… Kao i u životu, uostalom.

U predstavi dakle ima elemenata trilera, kao i u prvom dijelu trilogije »Bonsai ima kratke grančice«?

– Da, to je nastavak te priče. Nije u pitanju crna komedija, već komedija koja ima elemente trilera. Publika će doznati što se dogodilo Bonsaiju. Nisam Agatha Christie, ali da, predstava ima taj neki krimi-štih.

Poirotovi brčići

Talijani kriminalističke romane zovu »i gialli«. S obzirom na prisutnost suspensea u predstavi čiji ste autor, otkrijte nam koji su vam omiljeni krimići?

– Obožavam krimiće i kriminalističke serije koje redovito gledam, a posebno mi je draga televizijska serija »Poirot«, zatim »Ubojstvo, napisala je« i druge.

Ako mogu primijetiti, imate i brkove poput slavnog belgijskog detektiva. Hoćete li ga možda jednog dana dovesti u kazalište, u uprizorenju nekog od svjetski poznatih naslova Christie?

– Vrlo rado, ali bi trebalo najprije riješiti autorska prava za neki od romana Agathe Christie, pa da Poirota postavimo u kazalištu. Možda jednog dana. Giulio Settimo, ravnatelj Talijanske drame, možda usliši našu želju. Mislim da bi publika to voljela. Posebno mi je drag trenutak kad Poirot sve okupi, i kad se čini da svi mogu biti ubojica, a onda on krene analizirati i objašnjavati…
Inače, moji su brčići citat, hommage liku iz filma »Her«, Theodoru. Za pisanje predstave pripremao sam se gledajući filmove posvećene wellnessu i umjetnoj inteligenciji – od »Matrixa« nadalje. No, jednog dana za ulogu Poirota još ću ih bolje dotjerati, brkove, kao što bi on to učinio.

Izluđujem kazališnu krojačicu

Kad je riječ o umjetnoj inteligenciji, spomenuli ste Alexiju.

– Mi to zovemo umjetna inteligencija, ali stvorilo ju je ljudsko biće. Jednom prilikom pitao sam Alexiju: »Možeš li ubiti nekoga?« Dvaput mi je odgovorila: »Ne«, a kad sam joj po treći put postavio isto pitanje, rekla je: »Da.« A potom istaknula: »Neću ti reći zašto.« Cijela ta priča oko umjetne inteligencije iznimno je zanimljiva.

Rekli ste mi da mi nećete previše otkriti o predstavi. Ipak, dajte nam neki trag?

– Dio priče je vezan za wellness, Koreju, ono što se dogodilo Bonsaiju… Mogu otkriti samo to. Publika mora doći pogledati predstavu.

Volite kuhati i kazali ste mi da dobro spravljate jela u woku, ali i da radite tijesto kao što su vas naučili u Rijeci.

– Da. Znam raditi taglietelle, rižino tijesto, sushi, a od ovdašnjih žena naučio sam raditi tanko, pravo tijesto. Obožavam kuhati i uživam u gastrodelicijama: u šurlicama s boškarinom, salati od hobotnice… A kad boravim u Slavoniji uživam u kulenu, odojku, janjetini… Volim Slavoniju. No, i u Rijeci se dobro jede. Što se i vidi.

Leonora Surian Popov, Giuseppe Nicodemo i Serena Ferraiuolo / Foto DRAŽEN ŠOKČEVIĆ

Vi onda, kao i Poirot, možete kazati da nešto nije u redu s vagom.

– Izluđujem svoju kazališnu krojačicu Anu, koja zbog mojih čestih promjena kilaže mora prekrajati kostime.

Rijeka – ljubav na prvi pogled

U Rijeku ste došli 2008. godine. Što vam se najviše sviđa u gradu koji je postao vaš novi dom?

– U Rijeku/Fiume zaljubio sam se na prvi pogled. Rijeka ima više nivoa. Sviđa mi se more, blizina planina… I to što sam ostvario sve što sam želio, a što ne bih uspio u Italiji. Osjećam se kao doma.

Što biste još voljeli realizirati u kazalištu, osim interpretacije Poirota?

– Volio bih u kazalištu postaviti predstavu prema svom djelu »L’ uomo con il cioccolatino in bocca«/«Čovjek s čokolatinom u ustima« posvećenom mom ocu koji je preminuo prije godinu dana, a koje je nagrađeno na natječaju Istria Nobilissima. Volio bih to realizirati ove godine, a ako ne, onda sljedeće sezone. Napisao sam tekst koji sam posvetio očevim zadnjim danima, filmovima koje je volio, čokolatinima koje je obožavao, a naslov je inspiriran Pirandellovim djelom »Čovjek s cvijetom u ustima«. Volio bih igrati i Shakespearea, neko klasično djelo. Želja mi je i da se publika ponovo vrati u kazalište, u velikom broju, i da iznova uživa u kazališnoj umjetnosti.